Kučiće: Ne damo te, špico naša

Je li špica Sviniška ili Kučićka? Bravetina na špici je tradicionalno jelo Kučića. Tako je nakon nedavnih medijskih objava odmah na početku tvrdnjom mještana ovog pitoresknog sela uz kanjon Cetine razriješena zbrka oko porijekla ovoga jela, starog više od stotinu godina. Do Kučića se stiže uz lijevu stranu stare krške lipotice Cetine, od Radmanovih mlinica uzbrdo, naravno, kada nije zbog odrona zatvorena cesta, a tamo među zaselcima Tomasovići, Kovačići, Srdanovići, Bašići, nakratko predahnuli od posla pa stali kako bi pričali za Slobodnu Dalmaciji o kučićkoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Čim se u bilo kojem selu spomene prošlost, svi nemoćno sliježu ramenima jer većina je otišla s polja u gradove, razasuli se mještani po bijelom svijetu, a tako je i s Kučićima, no ipak, posljednjih se godina Kučićani rado vraćaju i ostaju..

KUČIĆE

Ne damo te, špico naša

Piše: Ojdana Koharević / Slobodna Dalmacija
Izvor: Slobodna Dalmacija


- Imamo vam mi danas u Kučićima oko osamsto ljudi, mogu vam reći nije nas malo, a zamislite u školi imamo osamdesetero dice, to znači da ipak imamo lipu budućnost. Ne možemo očekivati da u selu bude svita kao nekada, ali čini mi se da se sve više ljudi vraća prirodi i korijenima i to sve više običnim danima, a ne samo za blagdane, priča nam jedan od domaćina Joško Vukasović Buco.

Poljička kneževina na dlanu

Kad se u Kučićima o blagdanima priča, tad uz uobičajene koje slavimo svi, Uskrs, Božić, Kučiće imaju nebeskog zaštitnika svetog Luku, a ovaj im je svetac na pomoći, kažu nam u Kučićima, u zdravlju, bolesti, tuzi i veselju. Baš tako veselo bilo je nedavno na proslavi sveca zaštitnika, 18. listopada, jer su Kučiće došli oni najstariji, ali i oni najmlađi na kojima Kučiće ostaju. Zato su među starijim domaćinima i oni pred kojima je budućnost Matija Šarac, Doris Kovačić, Josip Sovulj, dvije Ane Vukasović, crna i plava, a oni još ne misle otići iz rodnog kraja.

- Neću nigdi odavde, pogledajte ovu lipotu, tu vam je doli kanjon Cetine i vidi se rika kad su velike kiše, a odavde se vidi cila Poljička kneževina ko na dlanu, Podgrađe, Zvečanje, Kostanje, Čišla, Gata... - priča nam šesnaestogodišnji Josip Sovulj, odjeven u staru kučićku nošnju.

Narodna nošnja samo je dio bogate tradicije ovoga kraja, pričaju Kučićani, među njima i naš čovik iz ‘Slobodne’ Joško Srdanović, a Kučićani se, poput njega, rado vraćaju selu, tradiciji, običajima i spomenu na najmilije kojih više nema.

Njih koji su nekada živjeli u Kučićima sjetit će se i uskoro na groblju uz crkvu svetog Luke, mjestu veselja i fešte, ali i mjestu pijeteta i tihe molitve. O povijesti crkve sveca zaštitnika priča Ćiro Tomasović, jedan od onih koji vrijedno zapisuje sve o kučićkoj prošlosti.

- Po svemu sudeći prvobitna crkva sv. Luke izgrađena je na mjestu današnje, u drugoj polovici ili krajem petnaestog stoljeća, najvjerovatnije kao mala starohrvatska crkvica iz toga doba. Tako se u do sada poznatim povijesnim dokumentima crkva prvi put spominje 1620. godine. Sredinom sedamnaestog stoljeća je srušena pod najezdom turskih osvajača koji su na ovim prostorima uništavali sve pred sobom, a potom se druga crkva sv. Luke gradi od 1746. do 1753. godine kako ondašnji župnik bilježi u zapisima: ‘u osam godina vele tisni i gladi’, što znači da su je župljani napravili sami svojim radom i odricanjem - prepričava nam dio bogate kučićke prošlosti Ćiro Tomasović.

Crkva je svečano posvećena 7. srpnja 1753. godine, a zbog sve većeg broja stanovništva i župnih potreba znatno je proširena i nadograđena 1883. godine kada je dobila sadašnji oblik. Svetom Luki se mole Kučićani za duše mrtvih, onih od kojih su nastali, ali i za i bolje sutra živih, sadašnjih mještana i njihovih obitelji.

Tamo gdje je obitelj tu je i ognjište, a tamo gdje je ognjište u Kučićima je bravetina na špici, jelo kojim se podjednako slade oni najmlađi koji o povijesti tek uče, ali i oni najstariji koji o špici i njezinom porijeklu sve znaju. Takav je i Ante Božić, 67-godišnjak koji je kao vozač prošao puste kilometre no uvijek se vraćao svojim Kučićima i bravetini na špici.

Najbolje je od dvizice

- Mi u Kučićima znamo da je špica naša, doduše ona se sprema i u drugim mistima, ali recept za špicu donili su Kučićani s Brača i od tada se stalno sprema u našem kraju, priča Ante Božić.

Dok se komadi bravetine žare na vatri, domaćini kazuju cijeli recept za ovo kučićko mesno jelo, a kad je o mesu riječ, tada glavnu riječ ima mesar Marko Tomasović.

- Kučićani su recept donili s Brača, a Bračani iz Južne Amerike, eto odakle vam je stigla bravetina sa špice. Ja sam posal mesara naslijedija od ćaće mesara, radija san više od četrdeset godina, a moj ćaća iz Kučića mora je otvoriti mesnicu u Svinišću jer je oni nisu imali. To vam sve govori i nek se zna špica je naše jelo, nema veze šta su je spremali i spremaju je u drugim mistima, ali špica je izvorno kučićka! - zaključuje Marko.

Poznato je kako se sprema od stare ovce, što nam potvrđuje i Marko.

- Najbolje je meso ovce stare dvije godine, kod nas se kaže dvizice i sprema se u ovo vrime, u kasno lito i jesen kada je meso najzrelije - ko iz rukava Marko daje recept za najbolje meso za špicu.

- Ovaca u ovom kraju nema kao prije - govori nam Ante Božić.

- Manje je stoke jer je više nema ko čuvati, al’ zna se da je najbolja ovca pramenka, zato se bravetina osim s ovog našeg područja dovozi s Brača, zatim iz okolice Muća, a najbolja je pramenka - priča Ante Božić.

Uz meso bitno značenje ima špica na kojoj se nižu komadi mesa, a špica za sve ima posebnu vrijednost.

- E nekad se špica radila od kovanog željeza, ima ih još sačuvanih u selu, a danas se radi od prokroma, tu nema razlike šta se okusa tiče - priča nam Joško Vukasović.

- A od kada datira spremanje špice u Kučićima?

- A to vam niko pouzdano ne zna, ima više od stotinu godina, evo spremala se tu od pamtivijeka na mojoj didovini tu u Kevljanskoj kužini ispeklo se iljadu kili mesa. Mi u Kučičima smo manje zapisivali, a više guštali u spizi, zato vam je točno vrime početka spremanja špice u Kučićima ostalo neistraženo... - veli nam Joško, a domaćini uglas dodaju:

- Nema veze, bitno je da se zna kako je špica kučićka i da se recept nije izgubija.

Dok se posoljena bravetina žari na vatri, domaćin priprema brašno, jer brašno je važan sastojak ovog specijaliteta.

Recept majstorice Ine

- Brašno vam se doda pred kraj pečenja, da se ne izgubi ona mast iz mesa i dobije specifičan okus, a to vam je prije bilo jelo težaka, a sada je malo težaka, ali u špici guštamo mi i naši gosti - priča nam mesar Marko Tomasović.

S nekadašnjih dvora Vukasovićevih starih više od stotinu godina puca pogled na kučićka brda, vinograde, maslinike, vinogradi su obrani, masline će uskoro, a nekada je ovaj kraj bio poznat po zadrugarstvu i trešnjama koje su s kučićkih stabala odlazile, ni više ni manje nego na njemačke trpeze.

Proljeće daje kučićke trešnje, jesen kučićku špicu, a u svako doba godine priprema se kučićki plisnac, još jedno jelo kojim su se davno u polju sladili težaci, a danas se sve češće nađe i na najotmjenijim trpezama. Naizgled, riječ je o soparniku, plisnac i soparnik jesu slični, ali.... To ‘ali’ prepustili smo, kako su zaključili svi domaćini redom, najboljoj od najboljih, pravoj majstorici plisnaca, Ini Tomasović, a Ina nam daje recept za ovo slasno jelo.

- Svi znaju za soparnik, znači najbitniji sastojak je starija blitva, tijesto mora biti tanko, razvaljati se u okrugli oblik, staviti blitvu, češnjak, maslinovo ulje, malo soli i to je sve isto kao u soparniku, ali u plisnac se još stavi koromač i ljutika, ali ne previše, onakon pospe se jedna šaka za soparnik, probajte, jel tako da nije prejako? - govori nam Ina, a svi kušači redom potvrđuju njezine riječi.

Druga vrijedna Kučićanka, Davorka Vukasović i svi ostali kažu kako koromača i ljutike ima baš koliko treba biti, u tragovima, ali dovoljno da plisnacu daje onu nepcu ugodnu gorčinu i specifičan okus. Za soparnik se zna kako je jelo koje ima svoj certifikat s kojim se diče Poljičani preko puta Cetine, a zaštitu bi mogao imati i plisnac, samo kad se pronađu dokazi kako se plisnac počeo praviti baš u Kučićima.

Plisnac je, zaključili smo, zapravo, prvo jelo u kučićkom jelovniku, kad se društvo osladi plisnacem, prijeđe se na bravetinu sa špice, sve se, po željama zalije crnim i bijelim vinom, zatim na stol stignu kolači... A tek kad uz dobru trpezu krene priča - kao ova naša bez političara i politike - samo o onome što Kučićane stvarno zanima i čini ih sretnima.

E, o tome ćemo drugi put jer ima još mnogo toga što bi se u Kučićima i Kučićanima dalo napisati, zaslužili su to oni koji su stvarali vrijednu kučićku prošlost, oni koji čuvaju kučićku sadašnjost i oni koji misle na budućnost zanimljivog sela i zanimljivih ljudi uz kanjon Cetine.

Otkud im ime?

Otkud Kučićima ime? Najvjerojatnije po riječi ‘kuki’ za skupine prirodnih kamenih gromada, većih i manjih, na površinama plodne zemlje ili u njezinim okrajcima, odnosno na nekim humcima. Tako se kamena uzvisina nedaleko od crkve sv. Luke naziva Ora kuk, stara granica Kučića i Svinišća u austrijskomu katastru obilježena je velikim kukom koji je stršio usred ledine, a zvao se Petrov kuk a, najistočniji dio Kovačića glavice naziva se Kuki.

Slavkov ‘Zov rodnih ognjišta’

Svaka čast svima kažu u Kučićima, ali za istraživanje povijesti ovoga kraja najzaslužniji je njihov prof. dr. Slavko Kovačić. Rođen je 1938. godine u Kučićima, gdje je završio četiri razreda osnovne škole, a školovanje je nastavio u Splitu, Zadru i Zagrebu. Magistrirao je na Papinskom sveučilištu Gregorijana u Rimu 1971. godine, a doktorirao 1988. u Zagrebu. Za svećenika Splitsko-makarske nadbiskupije zaređen je 1964. godine. Predavao je pri katedri za crkvenu povijest prije Teologije u Splitu, a potom Katoličkoga bogoslovnog fakulteta sveučilišta u Splitu. Obavljao je službu rektora Teologije u Splitu i dekana Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Splitu. Najviše se bavio temama iz opće crkvene povijesti, povijesti hrvatskog glagoljaštva, dalmatinskih biskupija i crkvenoga školstva. Samostalno je objavio više knjiga, oko 70 izvornih znanstvenih radova, te oko 270 radova pisanih popularno znanstvenom metodom. Arhivist je Nadbiskupskog arhiva u Splitu od 1974. godine. Urednik je kučićkog župskog lista ‘Zov rodnih ognjišta’. U mirovini je, živi i radi u Splitu i kako kažu još uvijek istražuje i bilježi svaku crticu iz bogate kučićke povijesti.

Potekli s tvrde stine

Mnogo je uglednih Kučićana, a među najpoznatijima su akademik Mirko Tomasović koji se bavi proučavanjem oca hrvatske književnosti Marka Marulića, prof dr Ante Vukasović, ugledni znanstvenik i pedagog, dr Hrvoje Tomasović, splitski kirurg, a kučićke korijene ima i Željko Pervan, jer je Božidar, otac popularnog glumca i komičara, rođen u Kučićima. Iz ovog mjesta je i boksač olimpijac Marko Tomasović, te aktualni zamjenik gradonačelnika Omiša Ivo Tomasović, pa vrsni informatičar Srećko Tomasović,..

Povezani članci

Who's Online

We have 132 guests and no members online