Fenomen Škegro: Čovjek za epohalne pljačke

Borislav ŠkegroNakon epohalne pljačke narodnog bogatstva u prvom desetljeću hrvatske tzv. samostalnosti, treće je desetljeće predviđeno za dovršavanje istog projekta o kojem nam odgovorne face hrvatske državne vlasti i zainteresirani predstavnici privatnog sektora govore s fatalističkom uvjerenošću starozavjetnih proroka, piše Igor Lasić na stranicama H-Altera. Riječ je, naravno, o legendarnom Borislavu Škegri i o "Škegrinom manifestu za novu privatizaciju", kako su to urednici Globusa lijepo sročili u naslovu poviše razgovora sa bivšim ministrom a danas ekonomskim savjetnikom premijerke ...


FENOMEN ŠKEGRO

Čovjek za epohalne pljačke

Piše: Igor Lasić / H-Alter
Izvor: H-Alter

Borislav Škegro dao je prošlog tjedna intervju Globusu, pompozno naslovljen kao Škegrin manifest za novu privatizaciju.

Aktualni savjetnik premijerke Jadranke Kosor započeo je razgovor, koji će se ukupno pružiti na punih šest stranica, citiranjem klasika filozofije: "Program je cjelina. I istina je cjelina, govorio je Hegel."

A riječ je inače bila o njegovu - Škegrinu, ne Hegelovu - presudnom utjecaju na imenovanje Martine Dalić za novu ministricu financija.

Škegro

Bivši dugogodišnji potpredsjednik vlade za ekonomska pitanja, nadalje kaže da vlada "u maniri privatnog poduzetnika treba preispitati učinkovitost funkcioniranja stotina javnih službi", a na pitanje o nastavku privatiziranja državne imovine, odgovara da to treba učiniti "po modelu što većeg sudjelovanja najprije domaćega privatnog kapitala, pa inozemnog", i to za "prije svega, kompanije koje smo nekad nazivali javnim poduzećima - HEP, Hrvatske šume, Hrvatske vode, HAC, itd. Plus sve gradske 'holdinge'! Pri tome bi građani još i učinkovitije sudjelovali u kombinaciji dvaju oblika - izravno, putem svojih mirovinskih fondova (koji jamče bolji utjecaj na poslovanje tvrtki, a imaju dugoročan, recimo državotvorni interes), i neizravno - kao mali dioničari".

Također, on ističe da se ponosi "učincima privatizacije koju smo provodili u devedesetima, pogotovo takva opsega i u onim nepovoljnim okolnostima u kojima smo to morali raditi".

Kao glavnu zapreku bržem razvoju gospodarstva u Hrvatskoj vidi "naslijeđeni mentalitet iz socijalizma. (...) Najviše stav da 'država' svakome mora naći posao, 'riješiti stambeno pitanje', osigurati besplatno zdravstvo, besplatno studiranje do 40. godine, vrtić, tramvaj".

Ali, čuli smo, istina je cjelina. Stoga se ukratko podsjetimo odakle sve znamo Borislava Škegru; nije nam bitno samo to da je svojedobno bio session-harmonikaš Džonija Štulića, da je pred TV-kamerama maznuo onu razvikanu bocu vina i da je potegnuo pištolj na novinarku Editu Vlahović usred Hrvatskog sabora.

Škegro je, naime, bio središnja figura naše privatizacije, i s razlogom ističe značaj svoje role u tome procesu. Među ostalim, tada je izjavio, s punom sviješću o istini kao cjelini: "Privatizacija je vrlo teška operacija, pri kojoj vam ne može ostati uredno odijelo. Morate izaći s nekim flekama. Ali netko je to morao obaviti."

Devedesetih je bio na svim najvažnijim ekonomskim funkcijama u zemlji, te je vodio pregovore u svim krupnijim slučajevima privatizacije. Bio je ministar financija i savjetnik Franje Tuđmana za ekonomiju, o čemu svjedoči onaj infamni transkript s Pantovčaka 1999. godine, kada dvojica bliskih suradnika raščlanjuju sudbinu Hrvatskog telekoma i pojedinih banaka, u korist partijskog računa i stranih državnika poput Klausa Kinkela.

Koordinirao je glavne zakonodavne reforme kojima su regulirana područja trgovine i bankarstva, fiskalna praksa i model zdravstva temeljen na tri stupa osiguranja.

Nije mario što će se zaflekati, pa je i ovakvim nebulozama branio ekonomsku politiku koja će godinama pogodovati isključivo trgovačkom i bankarskom sektoru, potrošnji namjesto proizvodnje: "Deficit je uvjet bržeg razvoja Hrvatske, uvoz robe i usluga mora biti veći od izvoza".

S padom HDZ-a 2000. godine, Škegro se povukao u sektor kojem je prethodnog desetljeća posvetio svu svoju ljubav - privatni.
Dobro je znao da nova vlast neće poništiti efekte njegova truda, nego ih samo pogurati dalje, a te je bliskosti i danas svjestan.

O odnosu HDZ-a i SDP-a, kaže za Globus: "Na bitnim pitanjima i nema velikih razlika između dvaju tabora".

savjetnik Škegro

Godine 2003. osnovao je Quaestus Private Equity, tvrtku za upravljanje rizičnim kapitalom. A odlaskom Ive Sanadera iz vlade, približava se Jadranki Kosor i postaje njezin savjetnik, te nam se vraća da bi, kako čusmo, dovršio prljavi posao totalne rasprodaje svega zajedničkog dobra.

Hrvatska premijerka demantirala je zatim mogućnost privatizacije HEP-a, makar zasad, ali ne i ostalog. Škegro, dakle, ne govori napamet, nego nas veoma racionalno priprema za ono što je već utvrđeno.

Nakon epohalne pljačke narodnog bogatstva u prvom desetljeću hrvatske tzv. samostalnosti, treće je predviđeno za dovršavanje istog projekta o kojem nam odgovorne face hrvatske državne vlasti i zainteresirani predstavnici privatnog sektora govore s fatalističkom uvjerenošću starozavjetnih proroka. Ima biti tako i nikako drukčije.

No, ako ništa, mi smo već obaviješteni da se Marx u međuvremenu uvjerljivo nadovezao na Hegelovo promišljanje historije i da izvjesna nada postoji: "Povijest nije zapisana".

Hrvatskoj premijerki pritom niti najmanje ne smeta što je njezin savjetnik u sukobu interesa već po naravi svoje privatne djelatnosti, pa niti po tome što će Quaestus nedugo po začinjanju njihove suradnje prosperirati u poslovima s državom.

Finalna privatizacija o kojoj govori Škegro, a Kosor to neizravno potvrđuje, u krajnjoj je liniji samo faza njegova posve direktnog političkog inženjeringa u interesu Quaestusa i sličnih igrača na što slobodnijem tržištu.

Možda bismo stoga trebali reći kako bi se Škegru moralo pod svaku cijenu držati na odstojanju od državnih poslova, i to pomoću električnog pendreka ako ne može drukčije, no činjenica je da on ipak biva samo jednim od glavnih likova na istom zadatku, koji u širem krugu tvore hrvatsku vladu već 20 godina.

Pa, kad Borislav Škegro (ili Jadranka Kosor, sasvim svejedno) kaže "građani", kao u citiranom novinskom razgovoru, on zapravo misli na pojedinca kao privatno lice, a dalje podrazumijeva onoga tko ima ekonomsku moć da u okolnostima povišene tržišne dinamike zadrži privatno vlasništvo nad narodnim dobrima kojim ga je pripustila milost liberalno nastrojene vlasti.

Borislav Škegro

U danim, konkretnim uvjetima ekonomske krize, to znači da bi prodaja državnih poduzeća građanima skončala navlas isto kao i privatizacija u pretprošlom desetljeću. Građani dobiju dionice npr. Telekoma, onda im zatreba živi novac za kruh, mlijeko, struju i Globus, pa se pojave neki drugi građani koji raspolažu s nešto više novca, recimo, grupa građana koji se predstavljaju kao Savezna Republika Njemačka, i zatim oni postanu vlasnici nekoć našeg HT-a.

To je ujedno zamisao do boli srodna onome što je već uobičajeno nazivati doktrinom šoka. Jednom je za istiskivanje države iz posjeda nad zajedničkim vrijednostima, no tako i općenito zajednice - startno radničke klase, do razvlašćivanja pretvorbom - iskorištena dimna zavjesa međunacionalnog rata, a sad bi to mogle biti panika i besparica nastale uslijed višegodišnje ekonomske krize globalnih razmjera.

Još je nešto globalno u tome - ideologija slobodnog tržišta. Škegro je toliko siguran u jednako planetarnu i lokalnu marketinšku superiornost svoje opsjenarske politike da ga zacijelo uopće ne brine mogućnost kako bi se netko od onih pritisnutih socijalističkim mentalitetom mogao dosjetiti činjenice da mi ustvari nismo nikad imali besplatno zdravstvo niti školstvo - ta nisu to geotermalni izvori, pa da se na njima grijemo i tjeramo elektriku za ostalo - nego smo ih mukotrpno zarađivali sebi i onima svojim koji to nisu mogli sami.

To ga ne brine odviše, jer nije njegov program takvim ispao zato što je Kosor slučajno prigrlila Škegru za savjetnika, nego ga je svrsi odavno priveo, sposobnog kakav jest u apstrahiranju prljavštine, sam zacrtani program s globalnom podrškom vodećih kontinentalnih i svjetskih vlada. To nije naša teorija zavjere, nego njihova službena agenda.

Zato u izlaganju Borislava Škegre, maksimalistički nazvanome manifestom i uvodno predstavljenom kroz tri glavne točke, nakon prve, s privatizacijom spomenutih poduzeća i čitavih gradskih holdinga, nema ništa.

ŠkergroTočnije, pod drugom točkom Škegro drži vizionarsku zamisao gradnje rezidencija za predsjednika države i premijerku, jer je njihov dnevni prevoz od kuće do posla s osiguranjem puno skuplji od adaptacije određenih državnih prostora za njihovo stanovanje u trajanju mandata.

Pa, njega očito i ne zanima ništa izuzev što jednostavnijeg krčmljenja preostalih javnih resursa.

Netko to mora obaviti, svim flekama usprkos, poručuje nam tako zloduh hrvatske privatizacijske pljačke, a premijerka je tu samo da njegov naum potvrdi u punoj maniri privatnog poduzetnika.

Oni su na zadatku razbijanja svih preostataka naših materijalnih i socijalno-političkih stečevina te uspostavljanja nove, dakako cjelovite istine o društvenom životu tih vrijednosti.

Ali, srećom, Škegrin manifest ipak nije ni prvo niti nam najpoznatije tako nazvano štivo.