Novi album Nicka Cavea: potresni gospel neutješnog oca za pokojnog sina

Već prvo preslušavanje albuma “Ghosteen” ukazalo je da je Nick Cave snimio istodobno najljepši i najmirniji, ali i najtužniji i najjezovitiji album u četrdeset i kusur godina dugoj karijeri – piše Aleksandar Dragaš u svom osvrtu za Jutarnji list.
Bubnjeva Thomasa Wydlera gotovo da i nema, gitare Georgea Vjestice i bas Martyna Caseya tek su nešto čujniji, ali ne i vibrafon i udaraljke Jima Sclavunosa dok uz Caveov glas, nikada nježniji i tronutiji te tipke njegovog glasovira, dominira zvuk analognih sintesajzera i pokoji udaljeni jecaj violine Warrena Ellisa. “Ghosteen”, glazbeno, jest završetak trilogije, kako to navodi Cave, ali i šparniji album od “Push The Sky Away” i “Skeleton Tree”. “Ghosteen” je i još tužniji i mračniji od spomenuta dva prethodnika, a koliko god na površini zvučao mirno, toliko je u nutrini potresan i težak. Album je to pomirenja s najtežom nesrećom koja može zadesiti roditelja - smrću djeteta - najvažnije i najdivnije remek-djelo u opusu veličanstvenog pjesnika, skladatelja i pjevača. "Ghosteen” je pastoralni, elegijski i rajski gospel kroz koji Cave traži pomirenje sa samim sobom i svijetom u kojem ostaje živjeti nakon smrti sina Arthura. Religija možda jest opijum za narod, često i uzrok zala, ali djelo poput “Ghosteena” mogao je stvoriti samo iskreni i duboki, istinski i nepokolebljivi vjernik koji i nakon tragedije poput sinovljeve pogibije vjeruje u Božji naum i providnost, piše Dragaš.

Piše: Aleksandar Dragaš / Jutarnji list
Izvor: Jutarnji list