Teorija neobrazovanosti

Knjiga Teorija neobrazovanostiNa hrvatskim je prostorima nezamislivo da bi kakva filozofska knjiga rasprodala čitavu svoju nakladu (koja je ionako minorna), a da bi ista doživjela nekoliko, jedanko uspješnih, reizdanja graniči sa znanstevenom fantastikom i humanističkom utopijom. Kako se autor nije bez odjeće pojavljivao u Playboyu, niti hodao s kakvim eminentnim nogometašem, razloge njegova uspjeha treba potražiti drugdje. Što je, dakle, potaklo Austrijance da u tolikoj mjeri pohrle u knjižare da bi iz pera nekog Konrada Paula Liessmana čitali o obrazovnoj politici svoje zemlje, izvan je dometa shvaćanja prosječnog balkanskog radnika. Mnogo je zanimljivije pokušati odgovoriti na pitanje zašto se ni jedan od ministara, sveučilišnih rektora ili predstojnika katedri na fakultetima u Hrvatskoj, nije oglasio povodom izlaska hrvatskog prijevoda ove knjige. Društvo, kojem su usta puna važnih sintagmi poput "društva znanja", "s fakulteta na posao" i sličnih, odlučuje šutjeti na direktan napad usmjeren prema teorijskom utemeljenjenju vlastite obrazovne politike ...

ZABLUDE DRUŠTVA ZNANJA

Konrad Paul Liessman: Teorija neobrazovanosti

cro mundoteorija neobrazovanostiPitanje znanja i njegovog vrednovanja trebalo bi biti goruće pitanje za opstanak hrvatskog nacionalnog bića: pred nama su vrlo zanimljivi odgovori jednog od najcjenjenijih i najpoznatijih austrijskih znanstvenika.

Teorija neobrazovanosti je aktualna, polemična i sjajno artikulirana kritika pojma "društvo znanja". Kroz devet britkih poglavlja ovaj esej o europskoj politici obrazovanja i kulture analizira medijske pojave poput "Milijunaša" i njemu slične kvizove kvaziznanja, razmatra seriju neuspješnih reformi obrazovnih sustava (s posebnim osvrtom na opsjednutost PISA-testiranjima i Bolonjskiin procesom), razmišlja o maniji rangiranja i beskrajnim i neplodnim javnim i privatnim debatama o propadanju razine osnovnoškolskog i srednjoškolskog znanja.

Brojnim i duhovitim primjerima iz današnje sveučilišne prakse Liessmann upozorava kako se politikom popuštanja "kapitalizaciji duha" (umjesto otpora "produhovljenjem kapitala") nedvojbeno srlja u opću, masovnu i sveprisutnu, upravo vrišteću neobrazovanost te kako se omiljena političarska fraza "društvo znanja" jasno prokazuje kao isprazna demagoška floskula.

Teorija neobrazovanosti Liesmannovo je najpoznatije djelo koje je u Austriji objavljeno u 16 izdanja i doživjelo je brojne kritičarske pohvale.


ministar Primorac
Ministar Primorac

 

Piše: Matko Vladanović / Studentnet.hr
Izvor: Studentnet.hr

Tko god je pratio obrazovnu politiku u posljednjih nekoliko godina, u svim njenim manifestacijama – od velikih priča o državnim maturama, listama znanja i uvođenju te implementaciji bolonjskog procesa, pa sve do kraha istih ideja koje su se pokazale loše provodenima, znat će kako je postojao određen nesrazmjer između velikih propagatornih načela koja su se izvikivala na svim stranama, od strane ministara, obrazovnih činovnika, nadobudnih ravnatelja u malim školama i horde mahom nezainteresiranih novinara i realpolitičke manifestacije tih istih načela.

mašinerijaO Bolonji i bolonjskom procesu, općoj neprilagođenosti hrvatskih sveučilišta za takvu vrstu transformacije, o preobrazbi sveučilišta u tečajne ustanove koje umjesto obrazovanja svojim polaznicima (u teoriji) nude niz vještina koje bi im trebale pomoći u budućem tržišnom nadmetanju oko radnih mjesta, proliveno je već mnogo tinte i svako daljnje raspravljanje na tu temu bilo bi dolijevanje ulja na vatru.

Kada bi se povodili mišljenjem velike većine studenata (a nedavni studentski prosvjedi pokazali su koliko je njih, od pedesetak tisuća glava, spremno izaći na ulice) tada bi doljevanje ulja na vatru bio suvišan i uzaludan posao kojeg se ne treba ni prihvaćati.

Kako ipak spadam u onu vrstu ljudi koja misli kako je obrazovanje jedina doista važna stvar u politici neke države, tako je nastavak te rasprave, barem s moje strane, neizbježan.

No ovdje ne mislim pisati o studentskoj politici niti o politici obrazovanja. O obje teme postoje daleko obavješteniji pojedinci od mene, svjesni korupcije i namještaljki u nadležnim obrazovnim tijelima i udrugama, koji o tim temama mogu iscrpnije pisati (budući da se nalaze bliže izvoru).

teorija neobrazovanostiPodručje mojeg zanimanja usko se preklapa sa Liessmanovom knjigom, a ono se, pojednostavljeno rečeno, može svesti na teoriju obrazovanja.

Liessmanova knjiga postigla je zavidan tržišni uspjeh u matičnoj zemlji (Austriji), doživjevši šesnaest izdanja.

Kako možemo pretpostaviti da se Liessman nije bez odjeće pojavljivao u Playboyu, niti hodao s kakvim eminentnim austrijskim nogometašem, razloge njegova uspjeha treba potražiti drugdje.

Na hrvatskim je prostorima nezamislivo da bi kakva filozofska knjiga rasprodala čitavu svoju nakladu (koja je ionako minorna), a da bi ista doživjela nekoliko, jedanko uspješnih, reizdanja graniči sa znanstevenom fantastikom i humanističkom utopijom.

Što je potaklo Austrijance da u tolikoj mjeri pohrle u knjižare da bi čitali o obrazovnoj politici svoje zemlje izvan je dometa shvaćanja prosječnog balkanskog radnika.

Zamislite da Branko Despot napiše knjigu o hrvatskoj obrazovnoj politici. Ne trebate biti odveć upućeni u hrvatsko tržište knjiga niti u status filozofije na ovim prostorima da bi s uspjehom mogli predvidjeti njenu budućnost.

No, odgovor na pitanje zašto su Austrijanci pokupovali tolike filozofske knjige u ovom kontekstu nije interesantan.

Mnogo je zanimljivije pokušati odgovoriti na pitanje zašto se ni jedan od ministara, sveučilišnih rektora ili predstojnika katedri na fakultetima u Hrvatskoj, nije oglasio povodom izlaska hrvatskog prijevoda ove knjige.

ChaplinDruštvo, kojem su usta puna važnih sintagmi poput 'društva znanja', "s fakulteta na posao" i sličnih, odlučuje šutjeti na direktan napad usmjeren prema teorijskom utemeljenjenju vlastite obrazovne politike.

Oni koji si to mogu priuštiti ili su neviđeno bahati (a dosadašnji tijek obrazovne politike pokazuje u najmanju ruku kako je bahatost neutemeljena) ili potpuno nezainteresirani za dijalog i agrumentiranu obranu vlastitih pozicija (što je, gledano s pozicije moći, još gora karakteristika nego ona prva).

Bilo kako bilo, Liessmanova knjiga popraćena je šutnjom sa strukovne strane, vodeći se valjda onom mišlju – šta nama neki stranac ima solit pamet.

Liessmanova knjiga stoji na granici između populističkog štiva i ozbiljne filozofske rasprave. Pisana je jezikom čija se terminologija ne poziva previše na filozofsku tradiciju i za čije čitanje nije potrebno prethodno proučiti sve Hegelove ili Heideggerove tomove.

Ipak, nužno je određeno poznavanje filozofske tradicije, problema koji su se u poimanju svijeta razvlačili uzduž i poprijeko usta raznih autora od sredine devetnaestog stoljeća naovamo.

Nepoznavanje ove baštine, stavlja čitatelja u neravnopravan položaj i gotovo je sigurno da će knjiga u tom slučaju biti pogrešno interpretirana kao još jedan jalov napad akademskog zgubidana na utvrđene i društveno prihvaćene pozicije kojima dominira tržišni svjetonazor. Napad na kojeg se, kako smo već vidjeli, na treba osvrtati.

Ipak, razumijevanje znanja kod Liessmana, iz kojega se onda direktno izvlači pojam neobrazovanja, zadržava se na humanističkoj tradiciji sveobuhvatne nauke, korjenitog promišljanja svijeta oko sebe kojemu pragmatični cilj nije u prvom planu.

Na istoj vrijednosnoj razini (već sam koncept znanje koje se može vrednovati, te može postojati poželjno i manje poželjno znanje, u srži je problema o kojem Liessman govori) nalaze se istraživanja o morfologiji praindoeuropskog jezika i istraživanja o mehanizmima bio-kemijskih spojeva u medicinskoj primjeni.

Liessman povezuje eskpanziju znanja i težnju za istim (koja se odražava u popularnoj sintagmi 'društvo znanja') sa industrijskim zahtjevima koji uvijek iznova traže nove proizvode i nove načine zarađivanja novca.

Tehnološko znanje koje svojim vlasnicima omogućava otkidanje dijela svjetskog kapitala pravi je pokretač istraživačke igre, a spoznaja vođena tim načelima uvijek će biti manjkava i nepotpuna, s obzirom da je savršeni proizvod ili savršeno znanje nepoželjna kategorija u kapitalističko-konzumerističkom društvu.

Liessman zamjera fakultetima prelako odustajanje od istraživačkog ideala postavljenog od strane Humbolta. Moglo bi se činiti kako je riječ o oživljavanju priče o zajednici znanstvenika zatvorenih u kuli bjelokosnoj, odvojenih od ostatka svijeta, no takvo bi čitanje bilo odveć paušalno.

Liessmanova kritika svodi se na odustajanje fakulteta od svoje autonomije, premda se ista uvelike proklamira kad god se ukaže prilika. Odustajanje od koncepta znanja po sebi, pristanak na tržišnu utakmicu koja se odražava na PISInim listama uspješnosti, regrutiranje mladih i perspektivnih znanstvenika čiji uspjesi podižu rejting matičnoj instituciji, svjedoče o degradaciji sveučilišnog kredibiliteta, koji je neprimjetno prešao u ruke tržišnim zahtjevima i financijerima istraživanja.

cvijećeDiskrepancija između čovjeka znalca, onoga koji zna, očevidna je u upanišadskoj slici mudraca koji ponavlja svoju tat tvam asi mantru i poimanja Roberta Pauletića kao onoga koji zna. Očevidno je to i laiku. Kviz-znanje, nizanje trivijalnih podataka (makar opsegom bilo na enciklopedijskoj razini) i sposobnost njihove kreativne ili barem spoznajne sinteze, ne idu nužno ruku pod ruku, a fakultetsko obrazovanje, u Hrvatskoj pogotovo, svodi se na onu prvu, faktografsku razinu – učenje niza podataka s ciljem polaganja ispita, bez vođene spozanje o povezanosti između istih.

Bolonja je djelomično odgovorna i za takvo stanje s obzirom da njen sustav studiranja, koncept bodovanja i polaganja ispita ne odgovara usamljeničkom istaživanju, kreativnom promišljanju i vremenu potrebnom kako bi s e neki komplicirani tekst adekvatno razumio.

Memoriziranje podataka do kojih su došli drugi (koji se nalaze na višim institucionalnim razinama) prodaje se kao dovoljno znanje kojim bi se opravdala akademska titula.

To, što će student i budući profesor filozofije znati da postoji neki ludi Njemac imena Hegel koji je napisao Fenomenologiju duha, te će isto prenositi djeci, bit će dovoljno da bi dobio svoju dozvolu za rad u obliku diplome. Činjenica da o sadržaju iste petstostinjak stranica debele knjige neće znati ništa više od enciklopedijske natuknice, prestalo je biti relevantnim podatkom.

aj čaplinČinjenica je kako bi se o Liessmanovoj knjizi moglo pisati nadugo i naširoko i daleko temeljitije no što to ovaj tekst čini. Jednako je tako činjenica kako se o istoj na taj način ne piše.

Liessmanovi napadi ponekad zvuče anakronistički i potpuno deplasirano, no velika većina njegovog teksta iznosi očevidne istine o statusu znanja, obarozavanja i prosvjetne politike u suvremenom svijetu. Istine o kojima, kao to uvijek biva, svi sve znaju ali o kojima nitko ništa ne govori.

U svjetlu recesije, kada zbog štednje nećete moći izaći iz kuće, ostaje vam jedino da se dohvatite kakve filozofske knjige, i promislite o vlastitim stavovima i stavovima onih koji vas politički zastupaju.

Možete započeti upravo s Liessmanom.


Izdavač: Jesenski i Turk, 2008.
Cijena: 89 kuna u svim boljim knjižarama

Povezani članci

Who's Online

We have 213 guests and no members online