Vodno bogatstvo Hrvatske je mit

vodaVrlo se često čuje da je Hrvatska “bogata” prirodnim bogatstvima, naročito bogata vodom. A to bogatstvo je, navodno, ogromno ili čak neprocjenjivo. Tipične su izjave poput ove: Hrvatska nafta je vodno bogatstvo, treće u Europi po količini, a prvo po kvaliteti. Još malo i Hrvatska će biti bogatija od Saudijske Arabije. Voda i to ona prirodna bit će daleko skuplja od nafte. (Dragovoljac.com). Nažalost, riječ je tek o mitu, zabludi, o neshvaćanju podataka i odabiru onih koji nam odgovaraju. Bloger Daniel N. na portalu Pollitika.com objavio je izvrstan članak koji ruši mit o Hrvatskoj kao zemlji s izuzetnim vodnim bogastvom. Njegov zanimljivi tekst pronosimo u nastavku u cijelosti …


RUŠENJE MITA

Prekinite pričati gluposti da je Hrvatska zemlja s izuzetnim vodnim bogatstvom

Piše: Danijel N. / Pollitika.com
Izvori, Poslovni Plus, Pollitika.com

Mjerodavan i vrlo detaljan izvještaj o zalihama vode je 2003. sastavio FAO, organizacija UN za hranu i poljoprivredu, pod nazivom REVIEW OF WORLD WATER RESOURCES BY COUNTRY (Pregled svjetskih vodnih resursa po državama), i može se naći na internetu na sljedećim mrežnim lokacijama:

http://www.fao.org/DOCREP/005/Y4473E/Y4473E00.htm

ftp://ftp.fao.org/agl/aglw/docs/wr23e.pdf (PDF)

Taj izvještaj na 127 stranica (u PDF formatu) sadrži podatke o obnovljivim zalihama vode po kontinentima i za sve države u svijetu. Na kraju izvještaja je tablica s detaljnim podacima za svaku državu, a možemo usporediti jedan broj — TRWR (total renewable water reserves = ukupne obnovljive vodne zalihe) po stanovniku za neke europske države:

Podaci su u kubičnim kilometrima po milijunu stanovniku po godini. Jedan kubični kilometar je 10¹² litara, dakle tisuću milijardi litara, ili milijun milijuna litara. Preračunato, milijun litara po stanovniku. Hrvatska je, čini se, stvarno šampion, svaki stanovnik Hrvatske ima godišnje preko 22 milijuna litara vode!

Pogledajmo kako izgledaju ukupne zalihe vode u apsolutnom iznosu (dakle: ne po stanovniku) podijeljene na “unutrašnje” i “vanjske”:

Sad vidimo da “unutrašnje” zalihe Hrvatske uopće nisu ništa posebno, kao ni ukupne. U čemu je tajna “vanjskih” zaliha? Pa, to su jednostavno rijeke koje ulaze u Hrvatsku, ili prolaze granicom — Sava, Drava i Dunav. To su relativno velike rijeke, a Hrvatska jednostavno ima pravo na dio količine vode koja godišnje protiče tim rijekama.

Hrvatske zalihe izgledaju velike isključivo ako se gledaju ukupno vanjske (dakle: rijeke koje izviru negdje drugdje) i unutarnje i usporede s relativno malim brojem stanovnika.

Ali teško je reći da je to “hrvatska” voda. Kad npr. Branka Šeparović u pjesničko-umjetničkoj emisiji o vodama govori kako je Hrvatska izuzetno bogata vodom, obično se prikazuju Plitvice. Ali to “bogatstvo” nisu Plitvice, trebalo bi prikazati Dunav ili Dravu.

voda

No, kako se to bogatstvo može iskoristiti? Hoćemo li puniti dunavsku vodu u boce i prodavati Emiratima za naftu u omjeru 1:1? Bojim se da nećemo. Bilo bi lijepo da možemo, ali to mogu raditi i Mađari, Srbi, Rumunji… svi koji imaju pristup Dunavu. To su europske, a ne samo hrvatske rijeke.

Izvještaj FAO je jednostavno procjena gornje količine slatke vode koju može koristiti neka zemlja, prvenstveno za navodnjavanje i uzgoj hrane. To nije procjena količine pitke vode, to nije procjena čistih planinskih potoka.

A postoje i drugi, konkretni problemi. Kad su roditelji moje žene htjeli uvesti vodovod (inače imaju bunar), rečeno im je da to stoji 10 tisuća kuna! Čekajte malo! Nije li voda “dostupna svim članovima društva bez obzira na imućnost”? Čini se da ni pitka voda nije “jeftino dostupna” svim građanima, iako su Hrvatske vode “javne”.

Još jedan primjer: kad sam preuredio stan, promijenio sve instalacije, ugradio vlastito brojilo vode, zagrebačka Vodoopskrba i odvodnja mi je ljubazno rekla da oni posebne vodomjere ne priznaju — osim ako ne ugradim poseban dovod vode od njihovog šahta sve do svog stana (na trećem katu!). Tako plaćam vodu neovisno štedio ne štedio, trošio ne trošio.

No zašto nitko ne govori o tim problemima, nego o nestvarnom “bogatstvu”?

Ovakvi mitovi — po mom skromnom mišljenju — odražavaju predindustrijski, tradicionalni način razmišljanja mnogih Hrvata, te pospremanje pravih, životnih problema pod tepih. Tradicionalno, imaš zemlju i ono što ona proizvodi. Zemlja može proizvoditi koliko može, i od toga se ne može zapravo obogatiti: ako kopaš deset puta jače nećeš dobiti deset puta više žita: zemlja ima svoje ograničenje. Tradicionalno, jedini način da se obogatiš je da nešto ukradeš ili nekog prevariš (to rade tajkuni, kapitalisti…), ili da nađeš zakopani ćup sa zlatom. A taj bi ćup mogla biti voda

lova

Zaboravimo “ćupove sa zlatom”. Zaboravimo tradicionalna razmišljanja (drugi su se ostavili toga još u 19. stoljeću, nakon industrijske revolucije). Živimo u 21. stoljeću, naviknimo se na to. Neki ljudi nikako ne mogu prežaliti što mi nemamo nešto osobito vrijedno. Tada bi od toga mogli dobro živjeti bez nekog prevelikog rada, a istodobno bi objasnilo i “pretenzije prema Hrvatskoj”.

Kao ni Japan, ni Hrvatska nažalost nema neke izuzetne resurse, osim morske obale, koja ima svoja ograničenja. Kao i Japancima, ne ostaje nam ništa drugo nego raditi, prionuti na posao.

Nadam se da će ovo prekinuti sve besmislice o hrvatskom “izuzetnom vodnom bogatstvu” i paranoju o Hrvatskim vodama.

Možda jednom i priključak vodovoda postane dostupan cijenom umirovljeničkom paru na selu, da dobiju dio tog nacionalnog “bogatstva”…

Povezani članci

Who's Online

We have 206 guests and no members online