Četiri koraka do prokletstva

kriza europeAktualna kriza kapitalizma, kriza autoriteta, odgojne atrofije škole, krize državnih ustanova , obiteljske drame... pogoduju procesima "razdržavljenja države". Danas najveće opasnosti za (opstanak) čovjeka nameće sveopća kriza kapitalizma i svjetski korporatisti s jedne te radikalni moralni relativizam i anarhizam s druge strane. Uz to, demografska će depopulacija u Europi, prema P. Buchananu, dovesti do "smrti Zapada".., piše sveučilišni profesor Zlatko Miliša ...


ŠTO NAM SE SPREMA

Četiri koraka do prokletstva

Piše: Zlatko Miliša
Izvor: Vjesnik

Frustracije useljenika i domicilnog stanovništva u Europi s vremenom će ekspanzirati s novim, još snažnijim prosvjedima i neredima od posljednjih u Engleskoj i Švedskoj. Mladi (najbolje) osjećaju što znači izostanak perspektive, dužničko ropstvo, recesijske mjere, sve veće socijalno raslojavanje.

Anarhisti na internetu u Njemačkoj od 2010. prizivaju dane kaosa. Najavljuju napade na represivni aparat diljem Europe. Opasnosti proizlaze iz danas "rehabilitirajućih" promišljanja predstavnika anarhističkog učenja Mihaila Bakunjina i njegova dominantnog životnog pravila: "Strast za razaranjem također je kreativna strast" te P. Josepha Proudona: "Naše načelo jest: Ateizam u religiji. Anarhija u politici. Bez vlasništva u ekonomskoj sferi.".

londonski prosvjedi

Dostojevski (to) stanje opisuje u rečenici: "Ako Boga nema, sve je dopušteno". Onaj tko prihvaća tu anarhističku paradigmu, na strani je antipedagogije te je zapravo antipedagog. Anarhisti nude koncept napuštanja države i autoriteta uopće, što ima (danas) dalekosežne sociopedagogijske implikacije. Ovdje ne ukazujem na posljedice ekonomske recesije, kao (dodatnog) pokretača nemira, jer to prepuštam ekonomskim analitičarima.

U više sam navrata govorio i pisao, prije studentskih prosvjeda i ovih posljednjih, masovnih, da nam predstoje nemiri, nasilje i prosvjedi.

kriza, prosvjedi

Prije šest godina napisao sam u knjizi "Raskrižja struke i politike": "Većina katastrofa proizlazi iz društvene nebrige za idealne slike mladog čovjeka, a to je ono što razara svako zdravo tkivo, jer se svakodnevno ponižavanje izražava u nemirima" (str. 150).

Gnjevna masa, po definiciji, emotivno reagira na izvanjske okolnosti, a njezini članovi pokazuju lakovjernost, sklonost nasilju, netolerantnosti i nekontroliranim emocijama.

Uredništvo Jutarnjeg lista 7. ožujka 2008. organiziralo je okrugli stol i pozvalo deset stručnjaka s pitanjem kako zaustaviti (auto)destrukciju kod mladih? Na tom skupu konstatirao sam: "Čudim se što mlada generacija nije već izazvala nemire i prosvjede. Pritom ne mislim samo na (auto)destrukciju, već mislim na izlazak na ulicu".

U razgovoru s novinarom Mladenom Barbarićem za Novi list od 14. veljače 2009. izjavio sam: "Mladi ne osjećaju da su subjekt u društvu jer su godinama instrumentalizirani i oni danas traže svoj prostor. Frustrirani i zanemareni, ovaj put to rade kroz nasilje".

Krvave revolucije od početka 2011. u Tunisu i Egiptu prelile su se na Bahrein, Libiju, Jemen, Alžir, Irak, Sudan..., a počele su facebook-prosvjedima pod istim nazivom "Dani bijesa".

Internet je i kod nas zakonom spojenih posuda postao sredstvo prosvjeda bumerang-generacije koja je dovedena u slijepu ulicu iz koje izlaze sve frustracije ili akumulirani bijes.  "Društvene mreže" mladi su koristili i u nedavnim neredima u Engleskoj i Švedskoj. Mladima smo dali ili ostavili jedini prostor ulicu i internet za zabavu, dokoličarenje, destrukciju...

Revolucionarni porivi i pozivi kod nas se od vladajućih nojevski prešućuju, a sve ove okolnosti svakodnevnih prosvjeda izbjegavaju se nazvati pravim imenom - danima kaosa.

Joseph Eugen Stiglitz, američki ekonomist i dobitnik Nobelove nagrade iz ekonomskih znanosti (2001.), bivši je predsjednik u Svjetskoj banci za obnovu i razvoj te savjetnik Billa Clintona. Prema svom kritičkom pogledu upravljanja globalizacije te argumentima o determiniranom kaosu 2001., progovorio je o tome kako Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond u svojim tajnim dokumentima planiraju socijalne nemire, pogotovo u siromašnim i tranzicijskim zemljama.

Članak je objavljen u The Observeru 29. travnja 2001. godine. Stiglitz navodi "korake do prokletstva" za zemlje u tranziciji koje su se krile iza "mamaca" za iste ("male narode") s prijevarom u tajnom planu Strategija pomoći.

strategija pomoći


Program četiri koraka do prokletstva

Cilj je da Svjetska banka i svjetske korporacije vladama dotičnih zemljama ponude isti program koji sadrži četiri koraka do prokletstva.

Prvo što vlada zemlje žrtve treba provesti privatizacija je gospodarstva, posebice velikih javnih i ključnih industrijskih poduzeća, potom totalna liberalizacija tržišta koja će radikalno osiromašiti stanovništvo.

Tad banke i MMF idu na tržišno određivanje cijena čime se drastično ruši već ionako nizak životni standard stanovništva, čije su posljedice enormna zaduživanja i povećanja kamatnih stopa.

Na kraju dolazi posljednji udarac - socijalni nemiri: zemlja žrtva bude bačena na koljena.

Te radikalne prosvjede početkom ove godine vidimo od Albanije, Tunisa, Jemena, Libije, Egipta do Alžira, koje osjetno (ekonomski) pomaže upravo SAD.

Hrvatskoj se nudi EU kao završni udarac u kojemu će vladajući ozakoniti neokolonijalni položaj Hrvatske. Našim političarima - europoltronima - jedini je cilj ulazak u europarlament gdje su primanja viša od 6000 eura na mjesec.

Kao tempiranu bombu vidim(o) SAD koji se od 2011. godine nalazi pred gospodarskim kolapsom.

Američki su novinari opet potražili pomoć jednog od najboljih američkih ekonomskih stratega - Josepha Stiglitza

Prvi su put mediji u SAD-u u srpnju 2011. najavili kolaps američkoga gospodarstva, najveće dužničko ropstvo prosječna Amerikanca i rastućeg vanjskog dugovanja.

U razgovoru za Yahooov Daily Ticker od 10. kolovoza 2011. Stiglitz iznosi "četiri laka koraka za spas američke ekonomije". U svojim odgovorima nije komentirao (enormno visok) SAD-ov vanjski dug nego potrebu za unutrašnjom reformom. Istaknuo je da oštri rezovi potrošnje ne mogu biti temelj gospodarskog spasa.

Sve više Amerikanaca, podsjeća Stiglitz, svakog dana ostaje bez svojih domova, što nije u interesu ni državi ni bankama koji im daju kredite.

obamananOsvrćući se na strategiju korporatista i svjetskih banaka koja je dovela i Amerikance do dužničkog ropstva, Stiglitz smatra kako zaduženja "svih građana koji imaju teškoća s otplatom kredita treba restrukturirati te im omogućiti im novi početak".

Rješenje, tvrdi Stiglitz, leži u usporedbi današnje Amerike s onom iz 2001. (kada je bio Clintonov savjetnik) u četiri koraka.

Prvi korak, prema Stiglitzu, ukidanje je poreznih olakšica za najbogatije Amerikance koje je, prema njemu, uveo George W. Bush, a s time nastavio Barack Obama.

Amerikanci se moraju povući iz Iraka i Afganistana jer su ti ratovi stajali Amerikance bilijarde dolara. Treći je korak smanjenje nezaposlenosti. Ovaj se problem može, smatra Stiglitz, riješiti programom državnih poticaja.

Posljednji korak uključuje izmjene u zdravstvenoj reformi. Američka vlada, tvrdi, treba s farmaceutskim kompanijama pregovarati o cijeni lijekova, a ne da se gomilaju bilijarde dolara (provizije) u te moćne svjetske korporacije.

Prvi, treći i četvrti korak mogu se primijeniti i za spas hrvatskoga gospodarstva.

Predsjednik Svjetske banke Robert Zoellick u razgovoru za australski magazin Weekend Australian 13. kolovoza 2011. upozorava na "još opasnija vremena u svjetskom gospodarstvu", osobito za Europu koju je "snašla dužnička kriza".

Prema njegovim riječima, dužničke teškoće u eurozoni zabrinjavaju više nego problemi s kojima su se suočile Sjedinjene Države. Time se potvrđuje Stiglitzova argumentacija kako korporatistima odgovaraju socijalni nemiri.

Hrvatska je, prema scenariju za Grčku, pred četvrtim korakom (socijalni nemiri) do prokletstva. Nakon insceniranih socijalnih nereda, uslijedile bi rasprodaje preostalih javnih poduzeća, šuma, voda i otoka!

jahači apokalipse