Radnici na daljinu rade bolje i više

Mrzite ustajanje u cik zore, sve vrste javnoga gradskoga prijevoza, nesnosne kolege i šefice? Snatrite o radu u vlastitu dnevnom boravku, po mogućnosti u donjem rublju? Niste jedini slični problemi muče vjerojatno sve uredske robove na svijetu. Ipak, relativno su rijetki oni koji potpišu aneks ugovora o radu kod kuće. Točnije, u cijelom svijetu ih je nekoliko desetaka milijuna. Zovu ih teleworkeri, telecommuteri ili cyberworkeri. Njihov radni dan počinje čim se probude u šest, osam ili dva poslijepodne  i skuhaju prvu kavu. Bez žurbe. Međunarodna organizacija rada definira njihovu djelatnost (a mi je istoznačno prevodimo) kao “rad na daljinu” rad koji se obavlja na lokaciji udaljenoj od središnjega ureda/tvornice, pri kojemu radnik nema fizičkoga kontakta s kolegama ...

KOJE SU PREDNOSTI I MANE MOGUĆNOSTI DA SE POSAO, UMJESTO U UREDU, OBAVLJA KOD KUĆE (ILI BILO GDJE DRUGDJE)

Radnici na daljinu rade bolje i više

Uvođenjem rada na daljinu tvrtka Compaq je, na primjer, produktivnost podigla za trećinu; kod nas je tele-rad definiran zakonom, no tvrtke ga često odbijaju

Piše: Toni Ðugum / Slobodna Dalmacija
Foto: Mario Todorić / CROPIX

Nerijetko telecommuteri surađuju i komuniciraju s kolegama iz drugih zemalja, pa čak i kontinetata. Tu im u pomoć priskače moderna tehnologija. Web-konferencije, video-chat ili Skype preko brze broadband veze uobičajen su alat u današnjemu poslovnome svijetu.

Teleworkerima ured može biti bilo gdje

Kod rada na daljinu nebitno je gdje zaposlenik živi, gdje radi - važno je samo da posao obavi na vrijeme

Zamisao Norberta Wienera

Zapanjujuće zvuči činjenica da je povijest teleworkinga stara gotovo sedamdeset godina. Rađanjem samoga koncepta smatra se zamisao oca kibernetike Norberta Wienera, koji je 1950. godine “zamislio slučaj engleskog arhitekta koji nadzire gradnju zgrade u SAD-u putem  telefaksa”! Ideja je pala na plodno tlo, pa ju je tijekom naftne krize sedamdesetih iz naftalina izvukao Jack Niles, kako bi smanjio troškove prijevoza i povećao konkurentnost. U Europi je američki “telecommuting” brzo prekršten u “teleworking”, ali procvat će ipak čekati do devedesetih, kada je informatizacija društva  ali i nova naftna kriza  dosegnula potrebnu razinu za ostvarenje.

Danas je tipična “teleworking” tvrtka gotovo svaka druga državna firma i svaka peta privatna. Nedvojbeni je prvak u novome sportu kartična kuća American Express, gdje gotovo svaki drugi zaposlenik radi kod kuće. Ne samo to oni koji rade u vlastitu domu za 43 posto su učinkovitiji od tipičnih uredskih “fikusa”. Računalni div Compaq je, primjerice, podigao produktivnost za trećinu uvođenjem tele-rada. Japanci su, pak, uveli sebi svojstven “twist”. Kod njih je primarni cilj rada kod kuće podizanje nataliteta! Naime, niponci dilemu karijera/obitelj u pravilu rješavaju na štetu ovoga drugoga. Upravo zato je koncern Matsushita Electronic odlučio polovicu svojih zaposlenika natjerati da rade u obiteljskome krugu. No, i kod kosookih trend je uveo IBM u japanskoj podružnici “velikog plavoga” svaki treći djelatnik dio posla obavlja kod kuće. Teleworking u Hrvatskoj svakako prati svjetski trend.

Pomno je definiran pod 19. člankom Zakona o radu. Unatoč tome, i kod najuspješnijih domaćih tvrtki često se nailazi na zid odbijanja. Statistički gledano, zastarjeli je menadžment najveća prepreka uvođenju rada kod kuće, čak i kod tvrtki čija je informatička infrastruktura više nego dorasla zadatku. Takvi poslodavci sebi izravno nanose štetu podizanjem troškova uredskih potrepština, grijanja ureda, potrošnje struje, vode i telefonskih izdataka, putnih troškova, smanjuju učinkovitost radnika, povećavaju stres i nezadovoljstvo radnom sredinom. K tome, teleworkeri puno rjeđe posežu za korištenjem godišnjega odmora ili bolovanja nego njihovi kolege iz ureda.


Radnici razasuti po svijetu

Premda postoji veliki broj takvih tvrtki koje i dalje priznaju jedino “face value” iliti tjelesnu nazočnost u uredu, sve je više onih koji shvaćaju nebrojene prednosti ovoga modusa rada. Kao i obično, stranci nam otkrivaju toplu vodu hrvatske podružnice Ericssona i IBM-a vrlo uspješno provode teleworking na svim razinama. Hrvatska, pak, tvrtka Polar u stopostotnom domaćem vlasništvu, čiji su softverski proizvodi svjetski poznati, s pravom nosi titulu domaćega prvaka telecommutinga: već nekoliko godina Polar primjenjuje teleworking na sve poslovne procese, što uključuje više od pet stotina udaljenih djelatnika! Štoviše, brojni su im suradnici razasuti diljem svijeta, a jedina veza s uredom im je ona internetska. Ipak, postoji i tamna strana telecommutinga.

Tvrtkama je za njegovu implementaciju potreban jak IT sektor. Kod kuće su uvjeti rada često stresni kao i na poslu u prvome redu radi ukućana, koji su često jednako nesnosni kao i kolege iz ureda! Nadalje, virtualni sastanci zahtijevaju stručnost i informatičku naobrazbu, čemu svi ne mogu udovoljiti. Budućnost nesumnjivo pripada dislociranome radu. Očekuje se kako će rad na daljinu postati toliko uobičajen da će u idućih pet godina pojam “teleworking” posve iščeznuti, jer se rad u uredu i onaj kod kuće neće nimalo razlikovati. A ako sa svojim trenutnim poslodavcem ne možete naći zajednički jezik glede rada na daljinu potražite pametnijega.

 

Statistike telecommutinga

British Telecom je podigao produktivnost za 31 posto primjenom teleworkinga na 15 posto svojih zaposlenika.

- Statistike Human’s Resource Managementa pokazuju da 33 posto uspješnih tvrtki omogućuje “komprimirani” radni tjedan, 56 posto dopušta fleksibilno radno vrijeme, a 37 posto provodi teleworking
- Broj Amerikanaca koji rade na daljinu povećao se s 41,3 milijuna u 2003. godini na 44,4 milijuna u 2004. U istome se razdoblju broj radnika “preko interneta” povećao za 84 posto
- Po istraživanju Nortela, premještanje djelatnika u susjedni grad tvrtku košta do 100.000 dolara. Premještanje s jednoga stola u uredu za drugi stoji nevjerojatnih 2500 dolara
- Iskustva Dow Chemicalsa pokazuju pad administrativnih troškova za 50 posto, a produktivnost povećanu za 32,5 posto
- U svijetu je 2003. radilo 137 milijuna teleworkera
- U Finskoj 17 posto svih zaposlenih dijelom radi od kuće
- Četrdeset minuta vožnje godišnje iznosi osam radnih tjedana
- Petinu teleworkera nadzire se iz druge države
- Uredski troškovi svakoga djelatnika iznose gotovo 10.000 dolara
- Omjer djelatnika i šefova u tradicionalnim uredima je 1:4. U virtualnima je taj odnos 1:40
- 63 posto troškova izbivanja s posla uspješno se štedi teleworkingom
- Američki IBM uštedio je 40-60 posto troškova vrijednosti nekretnina
- 22 posto teleworkera radi za tvrtke iznad 1000 zaposlenika
- Samo u SAD-u teleworkingom se štedi 441 milijarda dolara - Prosječni teleworker troši 38 posto vremena na računalu, 17 posto na telefonu, 24 posto na pisanim materijalima i devet posto na “klasičnim” sastancima
- Prosječni teleworker ima jedan “radni” i jedan “obični” PC, dok ne-teleworker posjeduje tek 0,8 “radnih” i 0,5 “običnih” PC-ja
- Manje od 1 posto teleworkera želi prestati s tim načinom rada, a 38 posto njih želi još više rada kod kuće
- 43 posto Kanađana bi promijenilo tvrtku ako nova nudi teleworking
- Do 2010. će u SAD-u tele-raditi 100 milijuna radnika
 

Ana Penović, glavna urednica magazina “Plan B”:
Novinarstvo i teleworking su idealan par

Kako u “Planu B” gledate na teleworking?
Veoma blagonaklono. Redakcija bi nam bila Ana Penovićpretijesna za sve suradnike odjednom, a i kako dijelu naših suradnika novinarstvo nije primaran posao, bez mogućnosti rada preko interneta suradnja s njima bi bila znatno otežana. Najčešće smo svi na okupu tek nekoliko dana godišnje, ali onda se ne nalazimo radi posla nego – radi druženja.

Pati li posao zbog toga?
Dapače. Svi su nam suradnici vrhunski profesionalci, što dakako podrazumijeva da su tehnološki potkovani jer time i nama i sebi štede i vrijeme i novac. Kako “Plan B” velikim dijelom na svojim stranicama promovira upotrebu suvremenih telekomunikacijskih tehnologija, kada je rad preko interneta u pitanju, živimo u skladu s onim što propovijedamo! Osim toga, time naši novinari, svatko za sebe, određuje ritam rada, a rezultati su – nadamo se – jasno vidljivi.

Tko je onda “osuđen” na uredski jaram?
Urednici, grafičari, marketing i tehničko osoblje.

Koje su loše strane tele-rada?
To ovisi o ljudima. Ako su neorganizirani i nemaju dovoljno odgovornosti, bolje je da sjede unutar nekog radnog okruženja jer je potrebno zapravo dosta discipline za takav način rada, što mnogi nemaju.

U čemu se vidi - ako se uopće vidi - nedostatak osobnog kontakta?
U nepoštovanju zadanih rokova. Kad se stvari rješavaju internetom, ljudi nemaju isti osjećaj obveze prema poslu kao kad sjede u redakciji, što ponekad rezultira nepoštovanjem rokova i ležernim odnosom prema poslu.

Postoji li sustav nadzora, i je li uopće potreban?
Pa nije potrebno, nečiji rad dovoljno govori sam za sebe. Ako se materijali isporuče u zadanom roku i ako su željene kvalitete, onda nema ni potrebe za nadzorom, a to se pokaže kroz nekoliko mjeseci, kada točno doznate što od koga možete očekivati. Tako se nekako i profilira redakcija – neodgovorni autori otpadnu, oni koji to nisu ostanu.