Osamljeni prorok izgubljenih

Charles BukowskiOstati na životu bio je podvig - napisao je gorku istinu Charles Bukowski, junak američke underground književnosti kojega su obožavali svi oni romantici koji su vjerovali da je život predivan san da bi u jednom trenutku ostali sleđeni od strave. Rijetko je koji pisac uspio tako tragično dočarati život i ljudsku samoću kao ovaj "prorok izgubljenih", kako su ga nazvali (što nije prihvaćao jer se i sâm smatrao izgubljenim), kojemu su mnogi sličnih sudbina, potaknuti njegovim pričama i pjesmama pisali hvalospjeve drhtavim rukama na papirićima ili salvetama. Hrvatski čitatelji su došli na svoje jer je nakladnik "Šareni dućan" nakon zbirke priča "Najljepša žena u gradu" (prijevod Vojko Plovanić) upravo tiskao i "Priče o običnom ludilu - zabilješke potencijalnog samoubojice" (prijevod Zoran Tomić), čime je Krunoslav Jajetić još jedanput obogatio svaku dobru biblioteku željnu malo anarhije, "opakije" književnosti kao i vrhunske rock literature ...


'OPAKA' KNJIŽEVNOST
 
CHARLES BUKOWSKI

 
Osamljeni prorok izgubljenih

 
Nova izdanja Charlesa Bukowskog u Hrvatskoj. Nakladnik "Šareni dućan" nakon zbirke priča "Najljepša žena u gradu" upravo je tiskao i "Priče o običnom ludilu - zabilješke potencijalnog samoubojice"

 
Piše: Marina Tenžera / Vjesnik
Izvor: Vjesnik

 
Planetarno popularnim Bukowski je postao opisujući sve one milijune što su životarili radeći na bijednim poslovima od zakrvavljenih mesnica, prljavih skladišta do robnih magazina, samujući u podstanarskim sobama, promatrajući trak svjetla što je dopirao kroz vrata i pitajući se gdje je nestao onaj život o kojemu su sanjali.

Charles Bukowski

"Profesionalni pijanac", kako je sebe nazivao, što je bio više "štos" i pečat otpadništva nego istina (napisao je oko 40 knjiga proze i pjesama), outsider u svakom pogledu, Bukowski je još za života postao mit svojim jednostavnim, ali i jedinstvenim proznim stilom kratkih rečenica kojima je secirao bijedu života prikazujući svu njegovu sirovost i očaj.
 
Gotovo sve njegove knjige osim zadnje u formi krimića, opisivale su njegov život.
 
S roditeljima se u Los Angeles doselio iz njemačkog Andernacha gdje se rodio 1920. godine. Više puta je pisao o bešćutnoj majci koja ga nije branila od nasilnog oca Henryja, sitnog malograđanina koji ga je tukao remenom zbog najvećih banalnosti kao što je šišanje trave oko kuće.
 
Takav nedostatak ljubavi mnogima bi bio dovoljan da počnu piti, što je učinio i hipersenzibilni mladac kojega su mučile i strašne akne tako da je adresu na kojoj je odrastao - Longwood Avenue 2122 zvao "kućom boli".
 
Charles BukowskiU rujnu 1939. upisao se na gradski koledž Los Anglesa kako bi studirao engleski, novinarstvo, ekonomiju i političke znanosti, a 1941., nakon što mu je otac izbacio pisaći stroj kroz prozor, ispisao se i krenuo u svoje putešestvije Amerikom od New Orleansa, Atlante, El Pasa, San Francisca do New Yorka i Philadelphije radeći najbjednije poslove, od skladištara do vozača Crvenog križa, pokušavajući pisati u sobičcima, često gladan i pijan od očaja. Američka vojska nije ga htjela unovačiti jer je okarakteriziran kao "4F" - "preosjetljiv".
 
Najzapaženiji mladenački uspjeh imao je 1946. kada mu je pokroviteljica umjetnosti Caresseae Cosby iz nakladničke kuće Black Sun Press uvrstila priču o smaknuću u svoj časopis "Portofolio" uz takve gigante kao što su Henry Miller i James Joyce.
 

Pisanje mu je bilo sve
 
Kada ga je u pismu zapitala tko je u stvari Charles Bukowski, on joj je zagonetno odgovorio: "Draga gospođo Cosby, ne znam tko sam." Pisanje mu je bilo sve, kako sam kaže: "Morao sam zapisivati riječi ili biti pregažen od nečeg što je gore od smrti. Pisao sam da spasim sebe."
 
Charles BukowskiŽivot skitnice i pijanca, nesretna ljubav s Jane Cooney Baker, alkoholičarkom koja je umrla od raka i kojoj će posvetiti najljepše pjesme, ljubavne veze, čitanja poezije po američkim fakultetima, konjičke trke (toliko ih je volio da je napisao: "želim da me zakopaju blizu trkališta"), odvratnost prema društvu i brutalno seciranje banalnih razgovora koje vodi većina ljudi - sastavnice su iz kojih je gradio priče o krvavom naličju života, a koje donose, dakako, i ove dvije knjige.
 
Posebno je okrutno opisivao stvarnost ljubavnih veza ("samo prve dvije nedjelje znače nešto zatim maske spadaju i pojavaljuju se stvarni ljudi, uvrnuti i imbecili") i besmislenost hobija: "Ljudi su morali nečim da se zabave dok čekaju smrt".
 
Priče Bukowskog su većma izvanredne, pamtljive za cijeli život, neke bez sumnje pripadaju svjetskim vrhuncima kratke priče, ali znao je katkada pisati loše, banalno i trivijalno.
 

Najljepša žena u gradu
 
Najljepša žena u gradu"Najljepša žena u gradu" osim istoimene, duboko tragične priče o ljepotici koja se ubije, donosi ovoga puta Bukowskog koji nije samo uobičajeno ciničan i duhovit, već i vrlo bizaran.
 
U knjizi među ostalim osim niza priča posvećenih konjičkim trkama, opisuje agoniju vlastitoga kratkotrajnog rada u klaonici: "Kid Stardust na ramsteku", putovanje u Teksas; "Život u jednom teksaškom kurveraju", tu je i cinično "Rođenje, život i smrt jednih podzemnih novina" (gdje je sasjekao jadnog Bryana), te bez sumnje antologijske "Petnaest centimetara" (o ženi koja smanji ljubavnika), "Stroj za cijeđenje crijeva" (o iskorištavanju radnika), "Život i smrt na Odjelu za socijalne slučajeve" (gdje opisuje svoje krvarenje želuca od alkoholizma), "Kukasti križ" (o preživjelom i ostarjelom Hitleru koji postaje predsjednik SAD), "Jebežljiva morska vila" (otmica mrtve žene), "Ubojstvo Ramona Vasqueza" (odlična rekonstrukcija stvarnog ubojstva glumca Ramona Novarra) kao i "Politika je pokušaj jebanja mačke u dupe" (gdje je sjajno opisao svu besmilenost politike koja ga nije zanimala).

Bukowski je znao poput rijetkih velikih pisaca probijati granice dopustivog pa je u knjizi i šokantna priča o pedofilu "Monstrum" gdje je vrlo iskreno opisao um silovatelja i čin silovanja djeteta zbog čega je imao problema, ali su ga i intervjuirali za Playboy. Priča je užasna, ali i vjerodostojna pa ne treba osuđivati pisca koji je samo opisao nešto što ljudi (ta divna vrsta) oduvijek čine.
 

Priče o običnom ludilu - Zabilješke potencijalnog samoubojice
 
Priče o običnom ludilu - Zabilješke potencijalnog samoubojice"Priče o običnom ludilu - Zabilješke potencijalnog samoubojice" donose još bolji izbor vrhunskih priča o zatvorima, piscima, ludnici, nemogućim ženama, starosti, neurednim kuhinjama, skitnicama: "Prizori iz bukse", "Veliko Zen vjenčanje", "Boravak u kući pjesnika", "Previše fin", "Uzmi ili ostavi"...
 
U genijalno zlobnoj priči o bivšoj ljubavnici s kojom je dobio voljenu kćer Marinu "Jedna za Waltera Lowenfelsa" uveo je izvanredan pojam za pjesničke kružoke koje je ona kao ljevičarka i poetesa voljela: "duhovno drkanje".
 
Ukratko, štivo koje otkriva mnogo o životu pažljivom čitatelju.
 

Fanteova formula pisanja
 
Ključan utjecaj na Bukowskog imao je John Fante čiju je knjigu "Zapitaj prah" (također u hrvatskom prijevodu izdao "Šareni dućan" kao i "Pričekaj proljeće, Bandini") otkrio u Javnoj knjižnici Los Angelesa kao "zlato na gradskom otpadu".

Veličao je čitav život Fanteov prozni stil te uspio i rehabilitirati pisca zainteresiravši svog izdavača za ponovno objavljivanje Fanteovih djela. Štoviše, svog je junaka i našao kao teško bolesnog starca.
 
Fante je nakon početnih proznih radova iz tridesetih imao uspješnu scenarističku karijeru u Hollywoodu, što je uključivalo i snimanje filma po jednom od njegovih romana - "Pun života", no sedamdesetih je izgubio filmske ugovore, a kao pisac bio zaboravljen. Kako je dugo bolovao od dijabetesa, 1978. u šezdeset i devetoj godini je oslijepio.

Charles Bukowski

Takva ga je i našao John Martin u njegovu domu u Malibuu gdje su se dogovorili ponovno tiskanje knjige "Zapitaj prah" s predgovorom Bukowskog koji je zapisao:

"Svaka Fanteova rečenica ima svoju vlastitu snagu, a za njom slijedi još jedna takva. Sama srž svake rečenice daje stranici poseban oblik, osjećaj kao da je nešto uklesano u nju. I konačno pred sobom imamo muškarca koji se ne boji emocija. Duhovitost i bol su pomiješani s izuzetnom jednostavnošću. Početak ovog romana je za mene veliko i divlje čudo."
 

Izdavač teolog antialkoholičar
 
Najzaslužniji za globalnu slavu Charlesa Bukowskoga, njegov ne samo prijatelj već i sušta suprotnost bio je John Martin, "teolog koji nikada nije pio ništa žešće od ledenog čaja". Fasciniran njegovim pričama i pjesmama Martin je osnovao izdavačku kuću "Black Sparrow Press". Sve ostalo je legenda.
 
Bukowski se družio i s Steveom Richmondom koji je prodavao njegove zbirke priča u svojoj pjesničkoj knjižari i Johnom Bryanom koji ga je proslavio davši mu kolumnu "Zbilješke starog pokvarenjaka" u svom časopisu "Open City" (koje je Bukowski poslije bezobrazno zvao "Open Pussy").
 
Zanimljivo je da je prezirao djecu cvijeća, ismijavao njihove poruke mira i fizički odskakao od svojih hipi prijatelja svojom pojavom.


bukowski