Arhitektura: Kriznu 2010. obilježili artistički projekti

Nikola BašićIako je to bila godina krize, 2010. kada je riječ o hrvatskoj arhitekturi, ostat će zapamćena po nekim iznimnim ostvarenjima. Pa upravo iz razloga što za velike arhitektonske investicije možda i nije bilo novaca, u ovom pregledu usmjerili smo se na radove arhitekata koji su više umjetnički koncept nego li arhitektura. Artistički pristup u koncipiranju arhitektonskih djela prošle je godine više nego prijašnjih obilježio graditeljsku scenu. Jedan od najdojmljivijih radova nastalih 2010. godine zasigurno je spomen-obilježje dvanaestorici vatrogasaca poginulih u požaru na otoku Veliki Kornat, prema ideji jednoga od najtalentiranijih hrvatskih arhitekata današnjice – Nikole Bašića ...

 ARHITEKTURA

Najbolja arhitektonska ostvarenja u 2010.
 
1. Nikola Bašić: Spomenik kornatskim vatrogascima
2. Helena Paver Njirić : »Moiré«
3. Željko Kovačić i Jakov Radovčić: Muzej krapinskih neandertalaca
4. Studio UP: Zgrada grupe Spectator
5. Saša Randić i Idis Turato: Osnovna škola »Veli vrh» u Puli
 

Kriznu godinu obilježili artistički projekti

Vjesnikovi kritičari ocjenjuju dostignuća u 2010. godini. Arhitektura: Istaknuli su se inovativni radovi koji su više umjetnički koncept nego li arhitektura
 
Piše: Romina Peritz / Vjesnik
Izvor: Vjesnik

 
Jedan od najdojmljivijih radova nastalih 2010. godine zasigurno je spomen-obilježje dvanaestorici vatrogasaca poginulih u požaru na otoku Veliki Kornat, prema ideji jednoga od najtalentiranijih hrvatskih arhitekata današnjice – Nikole Bašića.
 
Iako su mnogi umjetnici, redom kipari, sudjelovali na natječaju, pobijedio je prijedlog arhitekta, koji je i u dosadašnjim svojim arhitektonskim konceptima volio posezati za čisto umjetničkim, skulptorskim formama pokazujući svoje široko shvaćanje arhitekture.

Nikola Bašić, spomen obilježlje vatrogascima na Velikom Kornatu

Bašić je spomenik kornatskim vatrogascima zamislio »u duhu suvremenog landa arta«. Čini ga dvanaest kamenih križeva u tehnici suhozida, uklopljenih u prirodni ambijent kornatskoga kamenoga katastra.

Zadarskom je arhitektu za tu ideju polazište bila činjenica da kornatski prostor nije prirodni, već antropološki oblikovan ambijent u kojemu su izvorne šume uklanjane kako bi se osigurali uvjeti za razvoj stočarstva i maslinarstva.
 
Kornatski se kameni katastar impresivnih razmjera zbog tog svog apstraktnoga, geometrijski oblikovanog pejzaža doima kao autentični land-art na koji Bašić aludira u svome projektu. Bašićevi su križevi diskretno, ali opet vrlo dojmljivo uklopljeni u prirodni ambijent kornatskoga kamenoga katastra. Megalitskih dimenzija, povezuju raspršena mjesta stradanja u koherentni memorijalni prostor – kornatsku nekropolu.
 
Bašić je na vrlo sofisticiran i nenametljiv način uspio prenijeti kornatski suhozid kao monumentalnu metaforu ljudskog truda, trpljenja i žrtve, ali i neuništive nade u oblik i značenje križa, što je »semantička superpozicija ljudske i božanske patnje, mučeništva i stradanja«. Samo veliki arhitekti uspijevaju s vrlo malo sredstava izraza postići maksimalan dojam, a u ovome slučaju i simboliku naslanjajući se pritom na tradiciju.
 
I arhitektica Helena Paver Njirić u svome zanimljivom arhitektonskome projektu »Moiré« minimalnim sredstvima postigla je impresivne vizualne senzacije. Riječ je zapravo o instalaciji koja je napravljena za dugo iščekivani, prvi talijanski nacionalni muzej suvremene umjetnosti u Rimu, Maxxi, koji je prošle godine otvorio svoja vrata.

Muzej umjetnosti 21. stoljeća, kako mu i ime govori, stajao je oko 150 milijuna eura i proteže se na 29.000 četvornih metara, a sagrađen je prema projektu slavne arhitektice iračkoga porijekla Zahe Hadid. Njegov oblik gotovo da je teško opisati, zgrada je zapravo skulptura koju treba ispuniti.

instalalcija moire
 
Poznata hrvatska arhitektica Helena Paver Njirić bila je među povlaštenim autorima koji su imali čast sudjelovati na inauguracijskoj izložbi, što je veliko priznanje njoj osobno i njezinu timu, ali i hrvatskoj arhitekturi. Projekt hrvatske arhitektice našao se tako među deset svjetskih arhitektonskih studija na središnjoj, tematskoj izložbi »Space«, kojom se otvorio Maxxi.
 
Arhitektica je svoju time-specific instalaciju »Moiré« zamislila kao titravu transparentnu »masu« čije je stanje podložno promjenama, a promatrača navodi na kretanje. Njezina instalacija dovedena je u vezu s radovima autora koji su 60-ih i 70-ih godina u kontekstu Novih tendencija sudjelovali u raznim strategijama stvaranja »slika«, pa i ambijenata dematerijaliziranih oblika.
 
I Hrvatska je u prošloj godini dobila jedan novi muzej koji nema dimenzije kao rimski, ali je jedinstven na ovim prostorima – Muzej krapinskih neandertalaca prema projektu arhitekta Željka Kovačića i paleontologa Jakova Radovčića. Riječ je o jednom od najzanimljivijih muzejskih projekata u Hrvatskoj, otvoren početkom prošle godine nakon više od deset godina gradnje.

muzej krapina
 
Muzej je karakterističan prije svega po svojoj ideji i koncepciji postava, a nalazi se na lokalitetu Hušnjakovo u Krapini, uz najpoznatije svjetsko nalazište neandertalskog čovjeka. Izložbeni prostor muzeja osmišljen je između dvaju brdašaca - Hušnjakova i Josipovca kod Krapine. Dvoetažno zdanje izvana je gotovo nevidljivo, te nalikuje na »betonsku polušpilju« zatrpanu pijeskom.

muzej krapina
 
Ta jedinstvena zgrada s velikom staklenom stijenom i stalni postav koji posjetitelje vodi u magični svijet neandertalaca svrstali su Krapinu na kartu značajnih europskih muzeja.

Među brojnim poslovnim zgradama što su izgrađene posljednjih godina u Zagrebu, jedna svojim izgledom, a ne toliko dimenzijama posebno privlači pažnju.
 
Zgrada grupe Spectator na Radničkoj cesti jedna je od najzanimljivijih što su sagrađene u protekloj godini. Sasvim je crna s bijelim isturenim okvirima te kao da aludira na neku minimalističku slikarsku kompoziciju – bijeli kvadrat na crnoj podlozi. Projektanti su Lea Pelivan i Toma Plejić iz Studija UP, nagrađivana mlada arhitektonska dvojka, iza koje je i prestižna nagrada Mies van der Rohe za školu i dvoranu u Koprivnici.
 
I oni su u osmišljavanju zgrade, koje je podrazumijevalo problikovanje postojećeg projekta već u fazi izvedbe, ostvarili sretan spoj s vizualnim umjetnostima, još jedanput pokazujući da su uspješna arhitektonska rješenja ona na granici artističkoga pristupa i suvremenih graditeljskih tehnologija.
 
Taj projekt zajedno s njima potpisuju skulptori novoga naraštaja – Ivana Franke i Silvio Vujičić. Kako su i sami priznali u jednome razgovoru, zadatak su shvatili artistički, dizajnerski i čak dekoraterski. Ivana Franke izvela je rad »light carpet« u slojevima kompjutorskog poda u prostoru vestibula, a Silvio Vujičić obradio je metalni pod raznim kiselinama, čime je postizao efekt plitkog reljefa.
 
Sam prostor zgrade artikuliran je u obliku radnih kapsula umetnutih između konstruktivnog skeleta i predviđenih za skupine od dva do šest zaposlenika. Autori su tim konceptom nastojali ostvariti, prema vlastitom priznanju, novi tip uredskoga prostora.

OŠ Veli Vrh
 
A još jedan novi tip, u ovom slučaju školskoga, prostora ostvario je jedan drugi proslavljeni arhitektonski dvojac – Saša Randić i Idis Turato u svome projektu za Osnovnu školu »Veli vrh« u Puli. Nova škola Randića i Turata, dovršena u rujnu prošle godine, nalazi se na mjestu stare školske zgrade koja je 2008. izgorjela do temelja.
 
Novi tip školske arhitekture riječki su arhitekti ostvarili svojim zanimljivim konceptom škole, ne kao pojedinačne zgrade već kao »urbane tvorevine«. Škola je naime rastavljena na osnovne elemente i ponovno sastavljena u novi kompleks - pojedinačni dijelovi škole, učionice, kabineti, knjižnica i teretana – zamišljeni su kao odvojene zgrade, spojene izduženim hodnikom prekriven velikom nadstrešnicom.
 
Vrtić i mjesna zajednica su smješteni s druge strane, zaokružujući time teren, dok je na mjestu izgorjele škole ostavljen prazan prostor - prirodni amfiteatar smješten na središnjem položaju, koji je u uporabi kao igralište i scena kako za školske, tako i za javne događaje.