Željkina rijeka suza: Djevojčica u plavom kaputiću predstavila svoju zbirku pjesma u Dugom Ratu

Zahvaljujući fotografiji engleskog BBC-a snimljenoj 19. studenoga 1991. kada je u koloni napuštala ratni Vukovar, Željka Jurić Mitrović, kao 'djevojčica u plavom kaputiću', postala je simbol stradanja djece, simbol rata i svih strašnih događaja na vukovarskom području. Tada šestogodišnja djevojčica svjedočila je najokrutnijim ratnim užasima o kojima je progovorila kroz pjesme u knjizi 'Moja dolina suza' koja je 16. prosinca 2015. predstavljena i dugoraćanima u Narodnoj knjižnici u Dugom Ratu. Najpotresnija i najbolnija pjesma Željke Jurić, danas mlade žene i majke, napisana je i posvećena Aleksandru Labu Aci, njenom ratnom, vukovarskom zaštitniku..

ŽELJKINA RIJEKA SUZA

Djevojčica u plavom kaputiću predstavila svoju zbirku pjesma u Dugom Ratu

"Rafal je Acu sasjekao na pola. Pao je, na samo metar od mene. Prethodno su mu skinuli bijelu majicu i smeđu kožnu jaknu. Uspio im je samo kratko reći da nikome ništa nažao nije napravio. No pomoći mu nije bilo, jer je Nada, naša susjeda iz skloništa koja je s mojom mamom dijelila zadnja zrnca kave, kratko rekla četnicima: "On je ustaša iz Njemačke". Moj dobri duh, moj zaštitnik Aco, poginuo je na licu mjesta. U trenutku mu se ugasio život..." - piše Željka.

 Potresno je bilo slušati Željkine stihove u interpetaciji naše drage poljičanke Mladenke Gruice te večeri u Narodnoj knjižnici u Dugom Ratu, no koliko bolno bilo, pjesme mlade Vukovarke trebaju se čuti, pogotovo u ovom "ako nešto nije zapisano, nije se ni dogodilo" vremenu.

Zaškripio je i glas i tiho zajecala gitara i našeg Rade Šolaje za izvođenja pjesme "Ne dirajte mi ravnicu", a ni Ana Brničević, kao predstavnik organizatora događaja, udruge "Tvornica" iz Dugog Rata, nije mogla reći sve što je poželjela u uvodnom pozdravu i dobrodošlici.

Željka Mitrović JurićDanas, 24 godine nakon vukovarske tragedije, sjedimo s Željkom u Narodnoj knjižnici u Dugom Ratu, tridesetak posjetitelja, Rade s gitarom, Ana i Mladenka, više nas teško da i može stati. A u prostoriji neka teška atmosfera. Mučna. Pomislim na trenutak.. ma što joj treba ovo prisjećanje, ovo mučenje, ovo kopanje po ranama duše? Zar nije lakše ni ne spominjati više te demone iz prošlosti, ta nesretna, olovna, vremena, to zlo koje je odjedanput prokuljalo iz ljudi? Dugo je vremena prošlo, zašto ovo opet izvlači iz sebe, zašto to ne pokuša zaboraviti, ako može, treba nastaviti.. živjeti.

Sa sobom, sa svojim vlastitim demonima prošlosti, Željka Jurić bori se napisanim knjigama, objavljenim zbirkama pjesama, suradnjom s filmskim autorima.. Njeno je oružje riječ i sjećanje.

Djevojčica u plavom kaputiću u međuvremenu je postala mlada žena, žena hrvatskog branitelja, majka šestogodišnjeg djeteta, žena sa sjetom u očima u kojima se ocrtavaju godine prošlosti, događaji koji se ne zaboravljaju i tužne uspomene koje u njenom sjećanju ne blijede.