DUGI RAT

Zapadni sekularni fundamentalizam, kao i istočni vjerski fundamentalizam zapreke su na putu ostvarivanja ljudskih prava, snošljivosti i iskonske demokracije. Zapad i Istok mogu mnogo toga naučiti jedan od drugoga kako bi proželi ljudska prava s iskonskim humanističkim duhom u smislu poštivanja duhovnog, pravnog i osobnog integriteta i dostojanstva kao sastavnih dijelova kvalitetne ontološke diferencijacije i slobode, a ne samo apstraktnog pravnog pozitivizma i kvantifikacije. Također, ne trebamo zaboraviti da se indoeuropska kolijevka ne nalazi u Parizu, Londonu, Madridu, Stockholmu, nego na Srednjem istoku na razmeđu Azije i srednje Europe, u Mackinderovom »heartlandu« ili »središnjoj zemlji« na skitsko-sarmatskom proto-iranskom prostoru, od kojeg su pošle velike seobe naroda ratnika-konjanika, među kojima i Hrvati... piše Jure Vujić u izvrsnom članku objavljenom u Vjesniku ...

Različito poimanje ljudskih prava
 

 Piše: Jure Vujić / Vjesnik
 Izvor: Vjesnik

 
Nitko nije mogao pomisliti kako bi jednog dana impresivni Obamin udarac jedne muhe tijekom intervjua u Bijeloj kući mogao izazvati duboke filozofske i politološke rasprave.

Unatoč spektakularnosti takvog spretnog pothvata koji je izazvao bijes udruga za zaštitu životinja, pad oborene muhe mogao bi izazvati deterministički kaos u intelektualnoj sferi.
 
Kao što treptanje jednog leptira u dubini prašume može imati dalekosežne posljedice za globalno zatopljenje i poremećaj vremena, tako i neposredna komunikacija između predsjednika SAD-a i okružne koleopterske faune Bijele kuće može imati i posljedice na politološko-komunikacijskoj razini.
 
Takva neverbalna komunikacija govori o samoj suštini zapadno-američkog političkog, filozofskog pristupa prema društvu, prema pravima čovjeka koji se može poistovjetiti s individualističkom koncepcijom društva i političkim demokratskim neposrednim načinom vladanja.
 
Poznato je kako se 10. prosinca slavi Univerzalna deklaracija ljudskih prava koju je usvojila Glavna skupština UN-a 1948. godine.
 
Ideja o ljudskim pravima nije nova, od antike, kršćanskog nauka srednjovjekovnog »oecumena«, pa sve do sekularizirane i individualističke verzije francuske deklaracije o ljudskim pravima iz 1789. godine.
 
Međutim, malo je poznato javnosti da je već prije 2500 godina perzijski kralj Kir Veliki proklamirao u Babilonu sličnu deklaraciju o ljudskim pravima. Poslije njega, 590. godine prije Krista, arapska plemena su zaključila »Pakt mudrih« (Hilf-al-fudul), dokument koji je također smatran kao prvi »savez« za ljudska prava.
 
U to doba Kirova deklaracija o ljudskim pravima bila je revolucionarna i senzacionalna, jer je nadilazila razna poimanja i deklaracija o ljudskim pravima koje pronalazimo kod Grka u antici ili tijekom kršćanskog srednjeg vijeka.
 
Takva deklaracija danas je i te kako aktualna, kada u srednjoj Aziji i na Srednjem istoku prava čovjeka i te kako trpe zbog kriznih žarišta i kontinuiranih ratova.
 
Iranski kralj Kir Veliki, koji je vladao golemim perzijskim carstvom od Mediterana preko Mezopotamije pa sve do Kavkaza i srednje Azije, uspostavio je vladavinu koja se temeljila na liberalnoj državnoj filozofiji i na općoj političkoj etici koja je uspjela ujediniti njegovo višeetničko carstvo.
 
Kirova poruka je jasna. Ne smije se na konstruktivistički način izumiti umjetni mirotvorni suživot. Takav suživot treba se temeljiti na povijesno-organskom kontinuumu, na poštivanju kulturnih i vjerski različitosti artikulirane na diferencijalni i organski način.
 
Na svim stelama i perzijskim monumentima kralj Kir, pa i svi perzijski carevi, prikazan je s mitološkim i carskim perzijskim simbolima (perzijska carska sjekira i luk), među kojima i muholovka u obliku lepeze (zvana »chamara«, simbol visokog staleža) kao atributi boga Ahure-Mazde.
 
Ti simboli govore o posredničkom načinu vladanja, kao i o hijerarhijskoj i organicističkoj koncepciji društva koje danas pronalazimo u iranskoj islamskoj teokraciji, s vrlo složenom državnom strukturom artikuliranom oko Vijeća stručnjaka, Vijeća čuvara, Vijeća ministara i islamske skupštine (iranski medžlis).
 
Posredničke lokalne i supsidijarne društvene strukture ključne su za stabilnost i funkcioniranje državnog sustava i omogućuju jednu vrstu ravnoteže snaga, svojevrsni iranski checks and balances koji nastoji regulirati preveliku koncentraciju političke moći.
 
Takav je indoeuropski tip vladavine bio na snazi i na Istoku i na Zapadu, barem sve do pojave prosvjetiteljstva i ugovorne koncepcije društva, kao i atomizirane demokracije.

Zapadnoeuropski monarhizam, kao i o ecumen »kršćanske republike« (respublicae christianitatis) i cezaropapizam, bili su zasnovani na holističkim i diferencijalnim koncepcijama ljudskih pravila prema kojima čovjek nije bio u središtu svijeta, nego je predstavljao posredničku razinu između senzibilnog i suprasenzibilnog, ljudskog i božanskog, dok je vladar bio na simboličnoj razini »Augustus pontifex«, taj koji spaja svjetovni i sakralni svijet.
 
Nasuprot tom modelu, suvremena zapadna koncepcija ljudskih prava koja proizlazi iz Deklaracije ljudskih prava i američke deklaracije o ljudskim pravima, temelji se na individualističkoj, mehanističkoj i antropomorfističkoj viziji svijeta u kojoj je čovjek-individuum početak i kraj svega. Iz takve fetišizacije volje i individualne slobode proizlazi i neposredni konstruktivistički način vladavine sklon revolucionarnim i radikalnim rezovima.
 
Ne uzimanje u obzir sveobuhvatnosti društva i organske međuovisnosti, kao i same transcendentalne dimenzije čovjekove egzistencije, dovelo je zapadni svijet do nerazumijevanja Istoka, odnosno različitih kulturoloških i vjerskih era u kojima sintagma »ljudska prava« ima sasvim drugu vrijednost i značenje.
 
Zbog toga su svi zapadni politički mesijanistički pohodi diljem svijeta i pokušaji konstruktivističke transpozicije zapadnog neoliberalnog modela u različite vjerske i kulturološke sfere osuđeni na propast.
 
Jedna od najboljih ilustracija navedenog nerazumijevanja i održavanja klasičnih predrasuda prema Istoku je film »300« koji prikazuje pohod perzijskog cara Xerxesa protiv Grka 480. prije Krista, u kojem je glorificiran otpor koji pruža 300 Spartanaca kralja Leonidasa tijekom bitke u Termopilima. Taj film flagrantno iskrivljuje povijest i prikazuje Perzijance kao agresivne barbare bez kulture.
 
Film je izazvao burne reakcije u svijetu i poziv na bojkotiranje, kao i protestiranje iranske vlade. Poneki su analitičari interpretirali film kao sredstvo za promicanje Huntingtonovih teza o neminovnom sukobu civilizacije.
 
Opet se postavlja pitanje realnosti ili, pak, iskonstruirane fantazmagorije vječne ugroženosti Zapada od Istoka. Nije li umjesto sukobljavanja možda mudriji put ravnopravni civilizacijski dijalog i međusobno prožimanje? Politika se ne bi trebala spustiti na razinu serviranja predrasuda i stereotipnih slika o »neprijatelju«.
 
Tome u prilog dobro govori sljedeća povijesna anegdota: 1943. godine, tijekom prekretnice u Drugom svjetskom ratu, tadašnji je reichsmarschall Hermann Goring usporedio i žrtvovanje i smrt 6. njemačke armije u Staljingradu s herojskom spartanskom bitkom na Termopilima i nazvao tu bitku i djelo kao »spašavanje Zapada«.
 

Današnji zapad pati od akutne bolesti proširenog materijalizma i lihvarstva neoliberalnog tržišnog fundamentalizma. Kao takav, suvremeni je zapad izopačena slika Istoka u svojoj mistično-orgijastičnoj dimenziji, dok suvremeni istok možda inkarnira šizofreni zapad, razapet između vjerskog fundamentalizma i modernističkih procesa.

Istok i Zapad, kao dvije imanentne geofilozofske kolektivne figure, ne bi se smjeli isključivati i neprestano sukobljavati, nego, naprotiv, nadopunjavati.
 
Najbolji put međucivilizacijskog dijaloga i realne primjene univerzalnog načela poštivanja ljudskih prava možemo pronaći u perzijskom nauku zoroastrizmu o nužnosti dosljednosti u skladnom provođenju »dobrih misli, riječi i dobrih djela«.

Zapadni sekularni fundamentalizam, kao i istočni vjerski fundamentalizam zapreke su na putu ostvarivanja ljudskih prava, snošljivosti i iskonske demokracije.
 
Zapad i Istok mogu mnogo toga naučiti jedan od drugoga kako bi proželi ljudska prava s iskonskim humanističkim duhom u smislu poštivanja duhovnog, pravnog i osobnog integriteta i dostojanstva kao sastavnih dijelova kvalitetne ontološke diferencijacije i slobode, a ne samo apstraktnog pravnog pozitivizma i kvantifikacije.
 
Također, ne trebamo zaboraviti da se indoeuropska kolijevka ne nalazi u Parizu, Londonu, Madridu, Stockholmu, nego na Srednjem istoku na razmeđu Azije i srednje Europe, u Mackinderovom »heartlandu« ili »središnjoj zemlji« na skitsko-sarmatskom proto-iranskom prostoru, od kojeg su pošle velike seobe naroda ratnika-konjanika, među kojima i Hrvati.
 
Nije ni čudo da je to najznačajnija geostrateška zona u svijetu na kojoj su se uvijek sukobljavale izvaneuropske pomorske sile i europske kontinentalne sile zbog njene kontrole.