DUGI RAT

Prije osam godina na današnji dan, 06.01, napustio nas je Ivo Jelić, general bojnik HV i prvi zapovjednik 4. gardijske brigade te počasni građanin općine Dugi Rat zbog zasluga u Domovinskom ratu u kojeg je krenuo, ne zaboravimo, kao koordinator obrane bivše općine Omiš.
- Branite svoja ognjišta, vi ste na svome, ali nikad nikome, pogotovo ratnom zarobljeniku, ne činite ono što ne biste htjeli da netko s druge strane vama učini. Budite časni ljudi, pravi vojnici – bio je naputak koji je dao svojim vojnicima i suradnicima za vrijeme Domovinskog rata.
Ivo Jelić nije podnosio nepravdu osobito prema braniteljima, a i sam je morao voditi pravnu bitku da uopće dokaže da je bio gardist i dragovoljac, jer ga "u sustavu nije bilo" iako je stvarao i zapovjedao najboljom brigadom.
- Jedini sam zapovjednik brigade koji nije invalid - znao bi reći najužim prijateljima, svi su drugi ostvarili status invalida. Upozoravao je na pljačku u privatizaciji i smatrao da političari moraju služiti svome narodu, jednako kao i svi drugi ljudi, koji god posao radili.
Ni u (drugoj) mirovini Jelić nije mirovao, radio je u braniteljskim udrugama, a objavio je i zapažene knjige "Čovjek i rat" (2006.) i "Dekapitalizam ili kraj povijesti" (2014.).
Neka mu je laka hrvatska zemlja.

SJEĆANJE NA IVU JELIĆA, POČASNOG GRAĐANINA OPĆINE DUGI RAT

General-bojnik Ivo Jelić preminuo je na današnji dan prije osam godina od posljedica duge i teške bolesti u 75. godini života.

Bio je jedan od osnivača Četvrte gardijske brigade i njezin prvi zapovjednik. Nositelj je brojnih visokih državnih odlikovanja za svoje dužnosti i učinjeno u stvaranju HV i HRM.

Ivo Jelić je i počasni građanin općine Dugi Rat.

Dijete imotskih emigranata, rođen u Belgiji u srcu II. svjetskog rata 1941. godine, kojemu je upravo rat temeljnom odrednicom života i nije mogao drugačije zatvoriti svoju životnu priču nego ratom za Domovinu.

Kao školovani časnik bivše vojske prije je od drugih i bolje od ostalih osjetio je potrebu Domovine i spremno se stavio na čelo golobradih mladića koje je trebalo povesti u vrtlog rata.

Svoje djelovanje u Domovinskom ratu započeo je preuzimanjem dužnosti koordinatora obrane općine Omiš sredinom kolovoza 1990. godine, a zatim je imenovan zapovjednikom stožera Teritorijalne obrane Splita, Solina i Kaštela.

General-bojnik Ivo Jelić ratni je i prvi zapovjednik Četvrte gardijske brigade, postrojbe koju je zajedno sa nekolicinom hrvatskih domoljuba u praskozorje rata osnivao, ustrojavao te ju u konačnici i poveo na njen sada već slavni ratni put.

Na dužnost zapovjednika 4. gardijske brigade imenovan je na dan njezina osnivanja, 28. travnja 1991. godine. Na toj je dužnosti bio do 3. lipnja 1992. Poslije prelazi u HRM gdje od lipnja 1992. do 9. siječnja 1993. obnaša dužnost savjetnika zapovjednika HRM-a za KoV, kada odlazi u mirovinu u činu general bojnika HV-a. Odlikovan je Redom kneza Domagoja s ogrlicom i Spomenicom domovinskog rata.

- Branite svoja ognjišta, vi ste na svome, ali nikad nikome, pogotovo ratnom zarobljeniku, ne činite ono što ne biste htjeli da netko s druge strane vama učini. Budite časni ljudi, pravi vojnici – bio je naputak koji je dao svojim vojnicima i suradnicima za vrijeme Domovinskog rata.

Odlaskom u mirovinu (po drugi put) Jelić nije mirovao, radio je u braniteljskim udrugama, a objavio je i zapažene knjige: "Čovjek i rat" (2006.), "Dekapitalizam ili kraj povijesti" (2014.).

Ivo Jelić nije podnosio nepravdu osobito prema braniteljima, a i sam je morao voditi pravnu bitku da uopće dokaže da je bio gardist i dragovoljac, jer ga "u sustavu nije bilo" iako je stvarao i zapovjedao najboljom brigadom.

Jedini sam zapovjednik brigade koji nije invalid, znao bi reći najužim prijateljima, svi su drugi ostvarili status invalida.

Upozoravao je na pljačku u privatizaciji i smatrao da političari moraju služiti svome narodu, jednako kao i svi drugi ljudi, koji god posao radili.




"Ivo Jelić još je u ratu postavljao pitanja koja mu daju pravo da svakog vojnika, dočasnika, i časnika, svakog visokog časnika sve do vrha naših oružanih snaga čvrsto pogleda u oči jer nakon slika Ahmića, Stupnog Dola, Dretelja, Heliodroma, Starog mosta, Pakračke poljane, Medačkog Džepa, Gospića i drugih stratišta gdje su Hrvati okrvavili ruke svijet je brzo zaboravio slike Vukovara, Dubrovnika, Iloka, Osijeka, Zadra.

Ljudi poput Ive Jelića uz čvrsti pogled imali su pravo postaviti pitanja poput: Što se dogodilo? Kako to ružno objasniti? Zašto odjednom mrki pogledi na hrvatski narod? Zašto smo postali kao ”oni”? Zašto se sve to ponavlja i kasnije? Nakon blistavih pobjeda Hrvatske vojske u Bljesku i Oluji, to jest, kako se dolazi do zločina u Gruborima ili Varivodama te sličnih sramota koje su nam govorile da nažalost neće biti zaobiđene ni pljačke, paleži, nepotizmi, arogancija, bahatost i druge ružne pojave.

Iako je jednim okom general Jelić pratio ono što se događalo na relaciji Zagreb – Beograd, on je morao izvršavati zapovjedi i paziti da vjernost vojnika u sebi ne pogazi humanost intelektualca koji nikada, ni u najžešćim bitkama u kojima je sudjelovao, nije prestao biti.

Pokazalo se da se rat mogao voditi i bez toga da se osnaži anarhija u dubini društvenog tkiva zemlje, što se, nažalost dogodilo, jer nije bilo više Jelića i zato što je Jelić postao smetnja onima kojima je produžetak rata služio samo za učvršćenje osobne vlasti i koristi.

Jelić je dugo gledao u sebe prije nego što je krenuo pisati, a pisao je ne samo da dobijemo povijest nastanka naše najbolje borbene postrojbe, već zato što je morao reći svoj vojnički, građanski i humani ”ne” svima koji su željeli propast Hrvatske, onima nastavljaju ponižavati naš narod i planiraju kako porobiti naše ljude i kako ih opljačkali, ma otkud dolazili ti pljačkaši." - zapisao je o generalu Jeliću njegov vojnik, novinar, a kasnije i prijatelj Drago Pilsel.