Zanimljivosti..

Miljenko Smoje - pisac do posljednjeg daha

Na današnji dan prije 13 godina, umro je Miljenko Smoje. Toga dana Hrvatska je televizija njegov odlazak popratila tek jednom šturom rečenicom, iako je riječ o autoru dviju najgledanijih serija u povijesti dalekovidnice u Hrvata: naravno, govorimo o “Malom mistu” i “Velom mistu”. Bilo je to vrijeme kada je Smoje bio u političkoj nemilosti, kada su mu leđa okrenuli i neki dugogodišnji prijatelji, tako da se za dalmatinskoga genija nije moglo iznaći više od nekoliko televizijskih sekundi. Što je najbizarnije, oni koji su tih godina udjeljivali političku milost i nemilost mahom su dolazili iz bivše komunističke partije, kojoj Smoje, za razliku od njih, nikad nije formalno pripadao (za sebe je tvrdio da je “lijevi anarhist”) ...

Miljenko Smoje - pisac do posljednjeg daha

Kad su Smoji zabranili pisati, bilo je to kao da su mu oduzeli zrak. I razbolio se vrlo brzo poslije toga – piše Lepa Smoje u memoarima

Napisao i priredio: Damir Pilić / Slobodna Dalmacija
Foto: Zlatko Ivulić
Izvor: Slobodna Dalmacija

Tako je prije 13 godina, uz nezasluženu tišinu, otišao ponajbolji dalmatinski novinar svih vremena, pisac s takvim slikarskim osjećajem za detalj da je čovjek imao osjećaj da kroz ključaonicu vidi sve te likove koji su postali sastavni dio velike dalmatinske obitelji, pa je danas već teško razlikovati tko je tu stvarna osoba, a tko tek plod Smojine mašte: ribar Šanto ili brijač Meštar, grofica Renata ili Anđa Vlajina, menadžer Bekin ili direktor Roko Prč, dotur Žagar iz Trsta ili dotur Luiđi iz “Malog mista”, šjor Toma Vlast ili Ferata...

Na “vječnoj ljestviciSlobodne Dalmacije, ovaj sin ribara s Matejuške suvereno drži prvo mjesto i po broju ispisanih kartica i po literarnoj vrijednosti svojih reportaža i članaka.

Miljenko Smoje je za Slobodnu Dalmaciju ono što je Frane Matošić za Hajduk: prvi po broju utakmica, prvi po broju golova.

Upravo Smoji Hajduk može zahvaliti što je jedan od rijetkih klubova u svijetu koji ima ne svoj film, nego svoju TV seriju (“Velo misto”), a u Klubu navijača splitske Torcide i danas na zidovima vise njegove reportaže s ključnih utakmica na kojima je Hajduk 70-ih godina prošlog stoljeća osvajao prvenstvene titule. Otkad je Smoje umro, Hajduk nije dočekao proljeće u Europi.


Bombe, rašpe, makinjeta

Svemu tome usprkos, Smoje je prije 13 godina otišao tiho, kao što odlaze marginalci. Ali snaga (književnog) talenta jača je od ikakve ideologije i političkog raspoloženja: kako godine prolaze, Smoje polako stječe status koji je svojim djelom zaslužio.

Godine 2001. jednoglasnom je odlukom Gradskog vijeća dobio ulicu u Varošu, a u međuvremenu je, iz pera našeg urednika Ivice Ivaniševića, napisana i objavljena i Smojina biografija.

Kako doznajemo, uskoro u izdanju zagrebačkog VBZ-a izlaze i memoari Smojine udovice Lepe, pod naslovom “Ona”, a ljubaznošću izdavača ovom prigodom donosimo dijelove iz 11. poglavlja, naslovljenog s “Bombe, rašpe, makinjeta”, u kojoj Smojina životna družica evocira uspomene na posljednje godine koje je provela s bardom dalmatinskog novinarstva.

Lepa i Miljenko Smoje

Ona i On - Lepa i Smoje

 “Da je počela balvan-revolucija, doznali smo od banjina u Starome Gradu. Mi na plaži, a dolazi banjin prodavat voće, i Smoje da će kupit štagod, a ovaj mu govori:

- Jeste li čuli? Stavili su balvane.
- Koje balvane, bogati?
- Ma balvane, balvane.

Dolazimo sutra, a sutra još balvana! Smoji prikipi i kaže banjinu:
- Znaš šta? Daj ti meni grožđa, a balvane drži za se!

Takav je bio njegov stav o ratu. Rat nije moga smislit. Nije ga moga razumit. Kad smo se vratili u Split, bilo je nešto malo puškaranja po gradu, i kad je to čuo, uzme moj Smoje taksi i samo reče:
- Lepa, ja ti iden, a ti dođi.

I ode on u Pisak. Ja kažem:
- Čekaj, bogati, koji ti je to straj u guzicu odma?

Ali on je već bio na pola puta do naše Vere ribarice, stare prijateljice. I za vrijeme Drugog svjetskog rata išao je u Verine familije u Gornja Brela, i tamo se krio. U Pisku se smjestio u novu kuću na samome žalu, i tamo pisao Ludo misto. Tu je imao potpuni mir. Ja sam, normalno, odmah došla za njim.

On je po cijele dane pisao. Samo bi mi došao donijeti da pročitam. Do zadnjega san uvik ja sve morala pročitat. Ludo misto je ponudio u Slobodnu i tamo su rekli odu­­ševljeno: Naravno, odlično, samo pišite!

Ali poslije je došao izaslanik i samo mu rekao kako se ne uklapa u uređivačku koncepciju. Tako se Smoje zauvijek rastao od Slobodne Dalmacije.

Mali Rogošić je Ludo misto odnio u Vjesnik, pa su tamo objavljeni neki skraćeni fragmenti. Kad su Smoji zabranili pisati, bilo je to kao da su mu oduzeli zrak. On je bio novinar svake sekunde svoga života, i ne dati mu da piše bilo je isto kao da su ga ubili. I razbolio se vrlo brzo poslije toga.

Dok je bio na vrhuncu popularnosti, dok su se svi klanjali pred njim i odavali mu počasti, dok je pisao knjige, serije i sva čuda, mogao si ga pitati što najviše voli pisati i uvijek bi ti odgovorio: Za novine.

Najdraža mu je, naravno, bila reportaža, ali i najmanji člančić je bio najvažniji na svijetu. To je bilo prvo, jer on piše čoviku, susidu, ribaru, svakome ko ga sluša. Ako ništa ne napiše, onda je to izgubljeni dan. Kao da ga nije ni proživio. A sad su ga prestali objavljivati.

Zato što je bio pošten i pisao po duši, a ne po direktivama i po onome kako vitar puše. Takve vlast ne voli, valja ih maknit. To je tako. Očajavao je po kući. Čak je odlazio okolo moliti da mu daju pisati. To pisanje je teški narkotik.

Bio je i u Baje, molio je Antuna Vrdoljaka kad smo ga sreli u Zagrebu na Jelačića placu. Vrdoljak mu je snimio film Morski pas, koji je svečano propa, koliko je bio loš.

A i Lordan Zafranović se bio javio da bi on želio snimati Morskoga psa, toliko je scenarij bio dobar. Ali je Vrdoljak toliko navaljivao, samo šta mu nije ljubavna pisma slao, pa je na kraju Smoje pristao.

Bilo je tu nečeg hemingwayskog, kao Starac i more, ali je film ispao loš. I onda sretnemo Vrdoljaka na Jelačića placu i Smoje mu govori: Daj, Tonči, ja bi pisa. Ne pišen nigdi. Tonči mu je odgovorio da on ne stoji dobro u vlasti i da mu ne može pomoći.

Pokupili smo se i došli u Split. Kad, jednoga dana, eto ti na vrata Ivančića, Lucića i Dežulovića.

- Barba Smoje, bi li vi pisali za Feral?
- A kako ne bi!?

Spasili su ga. Uopće nije pitao za dinar, niti ga je to bilo briga. Samo mu daj pisat!”

Već iz ovog kratkog izvatka jasno se razaznaje strast koju je ovaj čovjek imao prema pisanju. I doista, Smoje je pisao gotovo doslovno do posljednjeg daha: zadnji tekst za “Feral” predao je dva dana prije smrti.

Ovaj zarobljenik pisaće mašine nikad u svom dugom i plodnom novinarskom i spisateljskom radu nije prodao dušu vragu: umjesto toga, podijelio ju je sa svojim čitateljima, od ribara do akademika, svakome po zasluzi.


Tako je govorio Šunje

O LJUDSKOJ MJERI: Moja je mira uvik mala, mira maloga čovika. Najpoznatija mi se rubrika zvala “mali marinko”, najpopularnija serija “Malo misto”... i smišno mi je u bilo čemu bit veliki. Recimo veliki Jugoslaven ili, šta je sad u velikoj modi, veliki Ervat, ča oće reć pravi, nacionalno osviješteni Ervat. U Italiji jema, fala Bogu, koliko oćeš pravi Talijanaca, ali da je “veliki Talijan” oni će reć za Verdija, oli Francuzi za Balzaca...

O DALMACIJI: Pedeset godin izučavan Dalmaciju, a da san samo dvadeset Afriku proučava, već bi posta neki kurčev afrikanolog.

O GRANICAMA SATIRE: Triba znat da je humoru sve podložno, ništa nije izuzetak, ni nacije, ni bandire, ni himne, stranke i ideologije, vire, ni sam dragi Bog. Kad ne bi bilo tako, ne bi se moglo pisat.

O ISMIJAVANJU VLASTI: A i koga bi ja zajebava nego nji, nego naše. Neću valjda zajebavat inglešku krajicu, ča je meni ingleška krajica.

O RIZICIMA PISANJA PROTIV VLASTI: Ima toga rizika, ali jebe me se.

O “GRUBIM RIČIMA”: Prvo, ja uopće ne duperan grube riči. Osim koliko je nužno. Ali, naravno, ja ne mislin da je, recimo, kurac gruba rič. To je jedna normalna rič, rič na svome mistu. A grube su riči rak, bolest, nasilje, mržnja...

O USTAŠAMA: Kvaternikovo proglašenje NDH zateklo me na cesti kod Mimica. Pješačili smo ja i jedan moj školski drug, sad je likar u penšjunu. Zaustavilo se jedno malo modro auto i izašla dva polupijana momka s bocon konjaka. Ponudili su nas, a ja dajen prijatelju: “Pij ti Vojko prvi.” Izvadili su livorvere: “Ti si Gojko Srbin?” “Nisan nego Splićanin, Hrvat, Vojko.“ Sve mi je bilo jasno. Da je bija Srbin...

ZAŠTO SAM LJEVIČAR: Nisan ja judi kriv ča san ljevičar... Kad san bija u prvi puške, ka dite od sedan godin, učvršćiva san vidu na škatulici za olovke. Barata san malin vlaškin nožićen. Ujedanput je nestalo letrike, pa je mater užgala sviću. Ja san se prignija nad škatulicon, nož je striša i – mene po zjenici. Oslipija san na desno oko. Otad, normalno, meni je sve šta je desno mrak, noćina, pakal, a svitlost, sunce, sve ča je lipo, dolazi mi s live strane. Da san oćoravija na livo oko, more bit da bi ja bija ka Vice Vukojević, i žešći od njega. Ali, eto, jema san pegulu i sad san tu di jesan...

(iz intervjua “Lako je bit humorist kad imaš ovakvu vlast”, koji je sa Smojom vodio Mladen Krnić, Star(t) nove generacije, 1994.)