Europa između dva rata

Dvijetisućečetrnaeste, sto godina nakon početka Velikog rata, prisiljeni smo razmišljati o tome što se dogodilo 1914. godine, zašto se to dogodilo, kakve su posljedice toga bile, što smo naučili iz toga i kako spriječiti da se takva zla ponovno dogode. Tragedija europske kolektivne memorije i svijesti je to što su se mnoge stvari bilježile i prepoznavale ili prekasno ili nikako. Recimo, nakon strašnog velikog rata 1914.-1918., koji je odnio više od 16 milijuna života, organizira se još strašniji i još veći rat, koji je za sobom ostavio oko 63 milijuna žrtava. A ono što nas na ovim prostorima najviše boli jest da se nakon svih dvadesetostoljetnih konc-logora i drugih klaonica, stoljeće moglo zaključiti s novim konc-logorima i klaonicama, u jugoistočnom predsoblju Europe. Ni oficijelni mediji ni oficijelne politike nisu vođene interesima naroda, jučer građana Libije, Sirije, BiH, danas Ukrajine, kojima je ili jednako loše ili još gore nego u onom momentu kad su postali breaking news.. Neće se dogoditi dubinske promjene - ni u Ukrajini, ni u BiH, ni drugdje - sve dok narod bude nepromišljeno gutao geopolitičko-kapitalističke romane u nastavcima i sve dok ne prepozna istovjetnost Janukoviča, Timošenko, Izetbegovića, Dodika, Čovića, Barrosa, Putina, Obame i drugih prolaznih likova jedne neprolazne paradigme ...

Europa između dva rata

Piše: Hrvoje Jurić / H-alter
Izvor: H-alter


Dvijetisućečetrnaeste, sto godina nakon početka Velikog rata, prisiljeni smo razmišljati o tome što se dogodilo 1914. godine, zašto se to dogodilo, kakve su posljedice toga bile, što smo naučili iz toga i kako spriječiti da se takva zla ponovno dogode.

Prisiljeni smo, dakako, iznutra, ako nam je osobno stalo do takvih razmišljanja, ali također (i prvenstveno) izvana, zbog javne pompe koja je uobičajena o velikim obljetnicama velikih događaja. Pritom, razapeti između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, ne znamo što nas više napinje: odživljena i službeno zapisana prošlost, ili življena i užurbano interpretirana sadašnjost, ili neživljena i tek projicirana budućnost.

Ove se godine, dakle, sve to nekako referira na tisućudevetstočetrnaestu, posebno u Europi, jer Veliki rat, koji se kasnije počelo nazivati Prvim svjetskim ratom, bio je u prvom redu europska stvar. Zato ga se još uvijek sjećamo, zato ga se stoljeće kasnije prisjećamo.

rat

Zato Europljani najviše govore o Drugom svjetskom ratu kao posljedici Prvog, zato se u poslijeratnim europama najjače strepi od nekog trećeg svjetskog rata, zato smo ponajprije u Europi skloni upozoravati na opasnost da se neka današnja političko-vojna napetost ili neki konflikt niskog intenziteta pretvore u novi veliki ili svjetski rat.

Zatravnjena još uvijek užasima Prvog i Drugog svjetskog rata, Europa ponekad podcjenjuje ratove, polu-ratove i ratolike sukobe i tenzije koji se zbivaju na njezinim periferijama ili preko njezinih rubova. A ponekad ih i precjenjuje.

Uglavnom, prizori i narativi velikih europsko-svjetskih ratova nerijetko iskrivljuju sliku sadašnjosti, zamućuju pogled na ono što se danas zbiva i umanjuju sposobnost ocjenjivanja i procjenjivanja.

Tragedija europske kolektivne memorije i svijesti je to što su se mnoge stvari bilježile i prepoznavale ili prekasno ili nikako. Recimo, nakon strašnog velikog rata 1914.-1918., koji je odnio više od 16 milijuna života, organizira se još strašniji i još veći rat, koji je za sobom ostavio oko 63 milijuna žrtava.

Također, nekako se logičnim čini to da se Oktobarska revolucija preobrazila u "arhipelag Gulag", te da je saveznička pobjeda nad nacizmom i fašizmom bila "proslavljena" u Dresdenu, Hirošimi i Nagasakiju.

A ono što nas na ovim prostorima najviše boli jest da se nakon svih dvadesetostoljetnih konc-logora i drugih klaonica, stoljeće moglo zaključiti s novim konc-logorima i klaonicama, u jugoistočnom predsoblju Europe.

Osim toga, ako ćemo o povijesnim skretanjima i zabludama Europe, tragično je i to što se upravo u Europi, kao kolijevci ideje demokracije, o Americi i dan-danas govori kao o uzoru ili čak velesili demokracije, iako je povijest SAD-a uokvirena genocidom počinjenim nad američkim domorocima, dugotrajnim brutalnim robovlasništvom i terorističkom vanjskom politikom, sve do 21. stoljeća i krvavog izvoza demokracije radi uvoza krvave nafte.

"Naknadna pamet" je eufemizam za glupost koja često odlikuje Europljane, a "povijesna sljepoća" je eufemizam za manje ili više svjesno izbjegavanje da se uoči ono što je očigledno.

Također, "eurocentrizam" je eufemizam za krajnji nedostatak interesa Europljana za ne-europska zbivanja ili, u gorem slučaju, za namjerno prikrivanje ružnih slika ne-europskih krajeva u svrhu njihove eksploatacije u korist Europe i Europske unije.

rat

Na primjer, koliko bi uopće ljudi u Hrvatskoj, ili kojoj drugoj zemlji Europske unije, moglo odgovoriti na pitanje o tome kakva je trenutno situacija u Liberiji ili Indiji, reći nešto o tamošnjim ratovima, njihovim uzrocima i povodima, gospodarima i psima rata, krvnicima i žrtvama, razlozima i posljedicama?

Za Liberiju bi rijetko tko znao uopće reći gdje je i što je, a stvarna slika Indije sasvim je drugačija od pop-kulturnih uobrazilja i mainstream ekonomskih i političkih izvještaja o Indiji koji dolaze do Europljana i drugih "zapadnjaka". Informacije, pak, nisu nedostupne, čak ni na hrvatskom i srodnim jezicima.

Primjerice, reportaža o "tihom ratu" koji indijska država vodi protiv tamošnjih naksalita, koju je 2010. godine napisala indijska spisateljica i politička aktivistica Arundathi Roy, objavljena je 2011. godine u zagrebačkom časopisu Up&Underground i feljtonizirana na H-alteru, a dnevnički uobličen članak o liberijskoj prošlosti i sadašnjosti, koji je britanska spisateljica Zadie Smith napisala 2007., nedavno je objavljen u novosadskom časopisu Polja.

Osim toga, tu su afrički ratovi, koji bjesne uglavnom izvan vidokruga ne-afričkoga svijeta - uz postojan, ali diskretan angažman političkih i vojnih sila Amerike, Europe i Kine - iako su najživlja ilustracija onoga što se naziva paklom. Zatim rat u Siriji, koji je dojadio i bogu i narodu, osim sirijskoga naroda kojem je svaki dan povijesni trenutak, ali mu je budućnost nalik na jedan beskrajni dan, sve krvaviji i sve besmisleniji. A onda i američko-europski afganistani i iraci, sa svojim odavno ocvalim politikama i uvijek svježim žrtvama o kojima se u medijima izvještava kao o izmjenama anticiklone i ciklone u vremenskim prognozama.

Naravno, ako nema interesa za neku temu, neće se ni doći do informacija. Ali što je prvo - kokoš ili jaje, interes za neku temu ili informiranje o njoj? Tko dila informacije, i kome, i kako, i s kojom namjerom? Kakva medijsko-politička agenda stoji iza "informiranja" i "informiranosti", i kakve su posljedice toga, lokalno i globalno?

Vezano uz to: zašto su recentni događaji u Bosni i Hercegovini - koji su, s obzirom na (noviju) povijest te zemlje, doista unikatni - tako brzo skliznuli s liste udarnih vijesti ne samo svjetskih i europskih nego i balkanskih, hrvatskih, pa čak i bosanskohercegovačkih medija? I zašto su se kamere i diktafoni globalnih i lokalnih novinara, kao i klikovi medijskih deskova, tako brzo prebacivali iz Libije u Siriju, iz Sirije u BiH, iz BiH u Ukrajinu? To jesu medijska pitanja, ali su također politička, što uvijek znači i ekonomska pitanja.

Naime, ni oficijelni mediji ni oficijelne politike nisu vođene interesima naroda, građana Libije, Sirije, BiH, Ukrajine, kojima je ili jednako loše ili još gore nego u onom momentu kad su postali breaking news.

No, kao što su preko noći postali, tako preko noći mogu i prestati biti temom, jer mirovni angažman svjetskih vođa, pokreti armija i financijska ulaganja nemaju veze s ljudima koji su iz puke egzistencijalne nevolje pokrenuli lavinu na ulicama i trgovima bosansko-hercegovačkih i ukrajinskih gradova, nego imaju veze jedino s "višim interesima", geopolitičkim i tržišnim. A nastradat će opet narod, društvo i zajednica.

Naravno, ne narod u smislu etnosa, nego u smislu demosa, i ne zajednica u smislu "zajednice povezane duhom i krvlju", kako to kažu desničari iz ukrajinske partije Svoboda, nego u smislu zajedništva onih koji su na istome prostoru i sa zajedničkim temeljnim interesima upućeni jedni na druge, pri čemu su i suživot i solidarnost socijalno, a ne etnonacionalno fundirani.

Nadraženi obljetnicom tisućudevetstočetrnaeste, europski i svjetski političari i mediji odbacili su ukrajinske proteste kao autentične socijalne proteste protiv postsovjetske koruptivno-kriminalne vlasti i sistema koji omogućuje perpetuiranje takve vlasti, te su se bacili na geopolitičke spekulacije i planiranja, kao i na odgovarajuća huškanja.

A to je neka vrsta samoispunjavajućeg proročanstva: kada su sukob eurofilske i rusofilske Ukrajine te interesi velikih sila inaugurirani kao teorijsko-ideološki model za objašnjavanje zbivanja u Ukrajini, razvoj događaja u Ukrajini zaista je krenuo tim tokom.

Slično se moglo dogoditi i u Bosni i Hercegovini, ali tamošnji protesti bili su spram ukrajinskih protesta kao Woodstock spram Vijetnama, a i općenito BiH, usprkos tome što je prije točno sto godina bila okidač svjetskog rata, nije toliko velika i važna kao Ukrajina, pa je bila pošteđena globalnih geopolitičkih prepucavanja.

Na svu sreću, treba reći. Jer briga "međunarodne zajednice" za svjetske tamne vilajete najčešće je ljubavni zagrljaj od kojeg kosti pucaju.

Ne samo zbog vremenskog koincidiranja ovogodišnjih bosansko-hercegovačkih i ukrajinskih događanja, ali prvenstveno zbog toga, pojavila se zavodljiva mogućnost da se povlače zgodne paralele između BiH 1992. i Ukrajine 2014.

I doista, možemo zamisliti da će situacija u Ukrajini biti sve kaotičnija, da će retorika na ulicama i u medijima biti sve oštrija, da će eskalirati različiti tipovi sukoba, da će izbiti pravi, donedavno nezamisliv rat...

Možemo zamisliti da će taj rat prerasti u svjetski rat, ali se nadati (sasvim europski) da do toga neće doći, nego da će sve ostati u granicama Ukrajine, kao manje ali neizbježno zlo. Možemo naposljetku zamisliti da će, uz političke i vojne intervencije zainteresiranih velesila, biti potpisan mirovni sporazum, da će biti formirana Federacija Zapadne i Istočne Ukrajine, te Republika Ruska, da će Ukrajina dobiti nekakav dejtonski ustav i visokog predstavnika, jer kako drugačije menadžerirati te nezrele a lude Ukrajince, krimske Ruse, Tatare i ostale.

Uglavnom, nešto će se već smisliti u laboratorijima Amerike, Rusije i Europske unije. Ali se izmučenim građanima Ukrajine, kao ni onima u Bosni i Hercegovini, ništa bitno neće promijeniti, osim što će ih možda biti manje i što će desetljećima vidati i zaboravljati ratne rane.

Neće se dogoditi dubinske promjene - ni u Ukrajini, ni u BiH, ni drugdje - sve dok narod bude nepromišljeno gutao geopolitičko-kapitalističke romane u nastavcima, sve dok bude opčinjen ikonama Europske unije, Rusije i Amerike, i sve dok ne prepozna istovjetnost Janukoviča, Timošenko, Izetbegovića, Dodika, Čovića, Barrosa, Putina, Obame i drugih prolaznih likova jedne, čini se, neprolazne paradigme.

U međuvremenu, vodit će se, na liniji politike izvanrednog stanja, različiti ratovi po mjeri velesila i njihovih elita, zaogrnuti uvijek u bombastično ruho nacionalnog identiteta, ali tek rijetko, ako uopće, dolazit će ljudima do svijesti da je u podlozi svih tih ratova jedan temeljni sukob - rat prvih protiv drugih, vladajućih protiv potlačenih, bogatih protiv siromašnih.

Naravno, koristit će se razna objašnjenja i opravdanja, a to su obično "nacionalni" ili "geostrateški interesi", ali to su samo sredstva prikrivanja bitnih problema, odnosno manipuliranja narodnim masama. Kako kaže stara anarhistička parola: Nema rata među narodima, nema mira među klasama.

Drugim riječima, neće biti ni bosanskog ni ukrajinskog proljeća dok vjesnici proljeća ne budu samonikli i otporni na sistematsko zatiranje od strane vladajućeg ekonomsko-političkog sistema koji je u suštini isti i u Europskoj uniji, i u Rusiji, i u Americi, i u Bosni i Hercegovini, i u Ukrajini.