Misa za jajnu stanicu

dijeteO prijedlogu novog Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji jedva da treba išta objašnjavati jer sve se u javnosti već zna, pa je dovoljno spomenuti da se radi o najkonzervativnijem zakonu te vrste u Evropi; da bi, ispoštuje li se slovo tog zakona, uspješnost medicinski potpomognute oplodnje bila gotovo upola manja; da je taj zakon u suprotnosti s postojećim Obiteljskim zakonom, Zakonom o ravnopravnosti spolova i Zakonom o suzbijanju diskriminacije; izložila bi žene nepotrebnim dodatnim hormonskim stimulacijama, tjelesnim i duševnim bolima. Ukratko, radi se o zakonu koji odbacuje sugestije struke, želje građana i evropske standarde. Ili još kraće: radi se o zatucanom i natražnjačkom zakonu. Ipak, sporni zakon je izglasan u Saboru ...


Misa za jajnu stanicu

Impotentna da nam osigura užitak u područjima materijalne egzistencije, država se bavi onim što je se ne bi smjelo ticati

Piše: Karmen Lončarek  / Novi list, H-Alter
Izvori: Novi list, H-Alter


Ipak, zakon je izglasan, kao što su bili izglasani i drugi zakoni protivni pravilima struke, željama građana i evropskim standardima, primjerice: zakon o 0,0 promila alkohola u krvi, zakon o zabrani rada nedjeljom, te nedavni zakon o ograničavanju uporabe duhanskih proizvoda.

Jednako tako ne treba sumnjati da će Zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji, baš kao i drugi pobrojani zakoni, pod pritiskom iznerviranog i ogorčenog građanstva za koji mjesec biti ukinut ili bar znatno omekšan.

Radi se, dakle, o još jednom u nizu nekorisnih i neprovedivih zakona koji će voljom građana morati biti pobačeni.

Također, radi se o još jednom u nizu zakona kojim se sustavno nasrće na prava žena: od zakidanja prava na edukaciju o spolnosti (sjetimo se samo zatucanog prijedloga udruge GROZD koji je također morao biti pobačen), preko zakidanja prava na pobačaj i prava rodilja, do zakidanja prava na raniji odlazak u mirovinu.

Razmotrimo sad širi društveni kontekst u kojem je predložen novi Zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji.

Državi nedostaje 42 milijarde kuna za servisiranje duga i krpanje deficita, na što je ona odgovorila rebalansom proračuna u visini od 780 milijuna kuna, to jest, manje od dva posto (!) potrebne svote.

Ipak, visoka državna administracija ne odaje dojam teške zabrinutosti, iako zdrav razum govori da - osobito nakon misterioznog premijerovog demisioniranja - ima sve razloge da vrišti od užasa.

Jedino objašnjenje takvog relaksiranog ponašanja kojemu se razuman čovjek može dovinuti jest ovaj: visoka državna administracija zna da je nemoćna. Ili, da upotrijebimo lijep latinski izraz za nemoćnost, visoka državna administracija je impotentna.

Budući da je nemoćna riješiti ono što bi riješiti morala jer joj to stoji u opisu zaduženja - to jest, impotentna da građanima osigura kakav-takav užitak u obliku sigurne materijalne egzistencije, pristojne zdravstvene i socijalne zaštite, dobrog školstva, sigurnog cestovnog prometa, ulaska u Evropsku Uniju - visoka državna administracija bavi se onim što je se uopće ne bi smjelo ticati.

Tako svoje građane poučava materinjem jeziku, zaviruje im u čašicu, propisuje što će raditi na svoj slobodni dan, lupa po prstima kad posegnu za cigaretom, njuška po krevetu, a zakonom koji je povod ovome tekstu doslovce prevrće kolijevku.

Osim što se bavi privatnim stvarima građana koji je se ne tiču, visoka državna administracija rješava i probleme koji ne postoje, pa je, primjerice, svojim građanima za 200 milijuna kupila lijekove i cjepivo protiv virusa svinjske gripe koji je bezazleniji od virusa obične gripe.

Rado se zanima i problemima koje u pravilnim vremenskim razmacima sama proizvodi, kao što su one tri lignje u savudrijskoj vali.

Također, svako toliko straši svoje građane problemima koji su odavno prestali postojati, kao što je jugounitarizam, dakle prijetnja koja je danas alarmantna po prilici koliko i epidemija svinjske gripe.

Osim toga, rješava probleme koji su u prošlosti već odavno riješeni, primjerice, sukobe iz Drugog svjetskog rata.

Dalo bi se još raspredati o bogatim i raznovrsnim aktivnostima naše visoke državne administracije, no kako je ovo tekst o prijedlogu novog Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji, ograničimo se na to da izvedemo zajednički nazivnik svih pobrojanih aktivnosti, a to je, (osim beznačajnosti i nekorisnosti) velik emocionalni naboj, štoviše - strast. Drugim riječima, prijedlog ovog zakona nastao je u kontekstu strastvene impotencije.

No valja nam taj naš lokalni kontekst sagledati u još širem, globalnom. Naime, donošenje još jednoga u nizu natražnjačkih zakona znak je procesa decivilizacije. Decivilizacija je, najkraće rečeno, proces suprotan civiliziranju, no iako su međusobno suprotstavljeni, oba ova procesa mogu se u jednom te istom društvu odvijati paralelno.

Sociologijska znanost uočila je da globalizacija u tradicionalnim društvima tranzicijskih i zemalja u razvoju ne donosi sa sobom nužno viši stupanj civilizacije, već često i decivilizaciju, a ponegdje i pad u barbarstvo.

Tko sumnja da je u našem društvu u toku proces decivilizacije, evo mu nekih natuknica: izgradnja sportskih mastodonata umjesto biblioteka i bolnica; arhaizacija jezika; već opisano nasrtanje na ženska prava, eskalacija obiteljskog nasilja i uopće repatrijalhalizacija društva; opiranje tehnološkom napretku, jer, što je drugo opiranje medicinski potpomognutoj oplodnji nego barbarizam i barbarski strah od tehnologije?

Konačno, temeljenje Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji na religijskim premisama ima itekakav decilivilizacijski naboj.

Upravo ovaj zakon dokazuje da ne svjedočimo neuspjelom razdvajanju, već uspješnom ponovnom spajanju države i crkve, što je proces posve suprotan procesu sekularizacije na kojemu su temeljene sve moderne države.

Za one slabijeg pamćenja, spomenimo da u šestom članku ugovora naše države sa Svetom stolicom potpisanog 1998. godine stoji ovako: »Da bi Katolička crkva mogla na doličan način nastaviti svoje djelovanje na promicanju općega dobra, RH će joj mjesečno davati iz proračuna iznos koji odgovara dvjema prosječnim bruto plaćama pomnoženim s brojem župa u RH«.

Na osnovu tog ugovora Katolička crkva je prošle godine dobila 382 milijuna kuna iz proračuna, te još nekoliko desetaka milijuna kuna od lokalnih zajednica (ukupno gotovo pola milijarde kuna; a Rijeka će još godinama čekati na novu bolnicu).

Prije nekoliko dana objavljena je vijest da se u Solinu, gradu bez ijednog vrtića, i kojem nedostaju dvije osnovne škole, gradi velebna bazilika i pastoralni centar. Što je takva nebriga za elementarne dječje potrebe doli znak procesa decivilizacije?

Ah, naravno, neusporedivo je lakše brinuti se za još nerođene zametke negoli za već rođenu djecu.

I na kraju: Posljednjih petnaestak godine iz naše zemlje iselilo je više desetaka tisuća mladih obrazovanih ljudi. U istom razdoblju godišnje se rađalo desetak tisuća djece manje od broja umrlih.

Onima koji još imaju želje za djecom zagorčavamo smanjenjem prava žena i barbarizmima poput novog Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji.

Zapravo želim reći ovo: Sad kad konačno imamo vlastitu državu, ne bi li bilo dobro da ona bude i nastanjena?

 

Povezani članci

Who's Online

We have 265 guests and one member online

  • admin