Nije Dylan nego Danilo Kiš: O nacionalizmu

Danilo Kiš"Nacionalizam je negativna kategorija duha, jer nacionalizam živi na poricanju i od poricanja." Ovako o najraširenijoj balkanskoj bolesti - bolesti koja je krvlju i suzama natopila brdovitu zemlju seljaka - piše Danilo Kiš, jedan od najvećih i najcjenjenijih slavenskih pisaca. U ogledu "O nacionalizmu" (Poetika, knjiga druga, intervjui. 1974.), pronađenog od strane pažljivog oka na stranici portala Lupiga.com, a kojeg vrijedi svako malo pročitati (slobodno se "poslužite" u nastavku teksta), Kiš preispituje razloge zbog kojih je pošast nacionalizma tako prijemčiva na ovim, ali i širim prostorima i zaključuje da su nacionalisti po definiciji ignoranti, ljudi svikli na post mišljenja i liniju manjeg otpora ...

DANILO KIŠ

O nacionalizmu

Piše: Ivan Kegelj / Lupiga.com
Izvor: Lupiga.com


Nacionalizam je, pre svega, paranoja.  Kolektivna i pojedinačna paranoja. Kao kolektivna paranoja, ona je posljedica zavisti i straha, a iznad svega posljedica gubljenja individualne svijesti; te prema tome, kolektivna paranoja i nije ništa drugo od zbira individualnih paranoja doveden do paroksizma.

Danilo Kiš

Ako pojedinac, u okviru društvenog projekta, nije u stanju da se "izrazi", ili zato što mu taj društveni projekt ne ide na ruku, ne stimulira ga kao individuu, ili ga spriječava kao individuu, što će reći ne daje mu da dođe do svog entiteta, on je primoran da svoj entitet traži izvan identiteta i izvan tzv. društvene strukture.

Tako on postaje pripadnik jedne slobodnozidarske skupine koja postavlja sebi, bar na izgled, za zadatak i cilj probleme epohalne važnosti: opstanak i prestiž nacije, ili nacija, očuvanje tradicije i nacionalnih svetinja, folklornih, filozofskih, etičkih, književnih itd.

Sa teretom takve, tajne, polujavne ili javne misije, N. N. postaje čovek akcije, narodni tribun, privid individuuma. Kad smo ga već sveli na tu mjeru, na njegovu pravu mjeru, pošto smo ga izdvojili iz krda, i skinuli ga sa slobodnozidarske lože, u koju se on sam smjestio, ili gde su ga drugi smjestili, imamo pred sobom individuum bez individualnosti, nacionalistu, rođaka Žila.

 
(SCREENSHOT: YouTube)


To je onaj Sartrov Žil, koji je porodična i društvena nula, čija je jedina osobina da umije da problijedi na spomen jedne jedine teme: Engleza. To bljedilo, to drhtanje, ta njegova "tajna" da ume da problijedi na pomen Engleza, to je jedino njegovo društveno biće i to ga čini značajnim, postojećim: nemojte pred njim spominjati engleski čaj, jer će vam svi za stolom početi namigivati, davaće vam znake rukama i nogama, jer Žil je osetljiv na Engleze, zaboga, pa to svi znaju, Žil mrzi Engleze (a voli svoje, Francuze), jednom rečju, Žil je osoba, on postaje osoba zahvaljujući engleskom čaju.

Ovaj i ovakav portret, primenljiv na sve nacionaliste, može se slobodno, a po ovoj shemi, razviti do kraja: nacionalist je, po pravilu, kao društveno biće, i kao pojedinac, podjednako ništavan. Izvan ovog opredeljenja, on je nula. On je zapostavio obitelj, posao (uglavnom činovnički), literaturu (ako je pisac), društvene funkcije, jer su one suviše sitne u odnosu na njegov mesijanizam. Treba li reći da je on, po opredjeljenju, asketa, potencijalni borac, koji čeka svoj trenutak.

Nacionalizam je, da parafraziram Sartrov stav o antisemitizmu, potpun i slobodan izbor, globalan stav koji čovek prihvaća ne samo prema drugim narodima, nego i prema čovjeku uopće, prema povijesti i društvu, to je istovremeno strast i koncepcija svijeta.

Nacionalist je, po definiciji, ignorant. Nacionalizam je, dakle, linija manjeg otpora, komocija. Nacionalistu je lako, on zna, ili misli da zna, svoje vrijednosti, svoje, što će reći nacionalne, što će reći vrijednosti nacije kojoj pripada, etičke i političke, a za ostale se ne interesira, ne interesiraju ga, pakao to su drugi (druge nacije, drugo pleme). Njih ne treba ni provjeravati.

Nacionalist u drugima vidi isključivo sebe - nacionaliste. Pozicija, rekosmo li, komotna. Strah i zavist. Opredeljenje, angažiranje, koje ne iziskuje truda. Ne samo pakao to su drugi, u okviru nacionalnog ključa naravno, nego i: sve što nije moje (srpsko, hrvatsko, francusko...) to mi je strano. Nacionalizam je ideologija banalnosti. Nacionalizam je, uz to, ne samo po etimološkom značenju, još poslednja ideologija i demagogija koja se obraća narodu.

Pisci to najbolje znaju. Stoga je pod sumnjom nacionalizma svaki pisac koji deklarativno izjavljuje da piše "iz naroda i za narod", koji svoj individualni glas, tobože potčinjava višim nacionalnim interesima.


(SCREENSHOT: YouTube)


Nacionalizam je kič: u srpskohrvatskoj varijanti, borba za prevlast oko nacionalnog porekla LICITARSKOG SRCA. Nacionalist, u principu, ne zna ni jedan jezik, niti tzv. varijante, ne poznaje druge kulture (ne tiču ga se). Ali stvar nije tako jednostavna.

Ako zna neki jezik, što će reći da kao intelektualac ima uvid u kulturno nasljeđe neke druge nacije, velike ili male, to mu znanje služi samo tome da uspostavlja analogije, na štetu onih drugih, naravno.

Kič i folklor, folklorni kič, ako vam se tako više sviđa, nisu ništa drugo do kamuflirani nacionalizam, plodno polje nacionalističke ideologije. Zamah folklorizma, kod nas i u svijetu, nije antropološke prirode, nego nacionalističke. Inzistiranje na famoznom couleur locale također je, ako je izvan umjetničkog konteksta (što će reći ako nije u službi umjetničke istine), jedan od vidova nacionalizma, prikrivenog.

Nacionalizam je, dakle, prvenstveno negativitet, nacionalizam je negativna kategorija duha, jer nacionalizam živi na poricanju i od poricanja. Mi nismo ono što su oni. Mi smo pozitivan pol, oni negativan. Naše vrijednosti, nacionalne, nacionalističke, imaju funkciju tek u odnosu na nacionalizam onih drugih: mi jesmo nacionalisti, ali oni su to još i više; mi koljemo (kad se mora), ali oni još i više; mi smo pijanci, oni alkoholičari; naša povijest je ispravna samo u odnosu na njihovu, naš je jezik čist samo u odnosu na njihov.

Nacionalizam živi od relativizma. Ne postoje opće vrijednosti, estetičke, etičke itd. Postoje samo relativne. I u tom smislu, u prvom redu, nacionalizam jest nazadnjaštvo. Treba biti bolji samo od svoga brata ili polubrata, ostalo me se i ne tiče. To je ono što smo nazvali strah. Ostali čak imaju pravo da nas dostignu, da nas prestignu, to nas se ne tiče.

Danilo Kiš

Ciljevi nacionalizma uvek su dostižni ciljevi, dostižni jer su skromni, skromni jer su podli. Ne skače se, ne baca se kamena s ramena, da bi se dostigao svoj vlastiti maksimum, nego da bi se nadigrali oni, jedini, slični, a tako različni, zbog kojih je igra započeta.

Nacionalist se, rekosmo, ne boji nikog, osim svoga brata. Ali od njega se boji strahom egzistencijalnim, patološkim; pobjeda izabranog neprijatelja jest njegov apsolutni poraz, ukidanje njegovog bića. Pošto je strašljivac i niškorist, nacionalist ne ističe sebi više ciljeve.

Pobjeda nad izabranim neprijateljem, onim drugim, jeste apsolutna pobjeda. Stoga je nacionalizam ideja beznađa, ideologija moguće pobjede, garantirana pobjeda, poraz nikad konačan.

Nacionalista se ne boji nikoga, "nikog do boga", a njegov bog jeste bog po njegovoj meri, blijedi rođak Žil, negde za nekim drugim stolom, njegov brat rođeni, isto toliko nemoćan koliko i on sam, "ponos porodice", porodični entitet, svesni i organizovani deo porodice i nacije - bledi rođak Džim. Rekli smo, dakle, biti nacionalist znači biti individuum bez obaveze.

"To je kukavica koja ne želi da prizna svoj kukavičluk; ubojica koji potiskuje svoju naklonost k ubojstvu, nemoćan sasvim da je priguši a koji se, ipak, ne usuđuje da ubije, osim iz potaje ili u anonimnosti gomile; nezadovoljnik koji se ne usuđuje da se pobuni iz straha od posljedica svoje pobune" - slika i prilika citiranog Sartrovog antisemita.

I odakle, pitamo se, taj kukavičluk, to opredjeljenje, taj zamah nacionalizma u naše vrijeme?

Danilo Kiš

Pritisnut ideologijama, na marginama društvenih kretanja, zbijen i izgubljen među sukobljenim ideologijama, nedorastao individualnoj pobuni, jer mu je ona uskraćena, individuum se našao u procijepu, u praznini, ne sudjeluje u društvenom životu a društveno je biće, individualist a individualnost mu uskraćena u ime ideologije, i šta mu preostaje drugo nego da svoje društveno biće traži drugdje?  

Nacionalista je refulirani individualista, nacionalizam je refulirani (kolektivni) izraz tog i takvog individualizma, ideologija i antiideologija...


    Danilo Kiš (1973)

    Poetika, knjiga druga, 1974. (intervjui)
 

Danilo Kiš - knjige