50. obljetnica dodjele Nobelove nagrade Ivi Andriću

Ivo Andrić"Gospodar prstenova" možda je bio uzor tisućama sljedbenika, možda je okrunjen i kao najdraža knjiga u Britaniji, milijuni primjeraka prodani su diljem svijeta, ali odnedavna su javnosti dostupni dokumenti koji pokazuju da je Nobelov odbor prozu J. R. R. Tolkiena ocijenio "drugorazrednom", a u konkurenciji Grahama Greenea, Alberta Moravie, Roberta Frosta, Lawrencea Durrella, EM Forstera, odabrao dobitnika nagrade za književnost 1961. jugoslavenskoga pisca Ivu Andrića. Odbor je pohvalio Andrićevu "epsku snagu kojom prati temu i opisuje ljudske sudbine potekle iz povijesti svoje zemlje". Drugi nominirani pisci od Nobelova su odbora dobili još kraću primjedbu, otkrio je Švedski novinar Andreas Ekstroem u švedskome listu Sydsvenska Dagbladetu, nakon proučavanja sve donedavno nedostupnih dokumenta iz Nobelove knjižnice u Stockholmu ...

50. OBLJETNICA DODJELE NOBELOVE NAGRADE IVI ANDRIĆU

Nobelov odbor 1961. Tolkienovu prozu proglasio 'drugorazrednom' i Nobela dao - Ivi Andriću

Izvor: Hina, Novi List

Ivo Andrić
  Ivo Andrić


IVO ANDRIĆ - Biografija

Izvor: Moljac.hr

Bosanskohercegovački novelist, pisac kratkih priča, romansijer, esejist, pjesnik, član SANU i dobitnik Nobelove nagrade za književnost (1961.) za roman Na Drini ćuprija. Ivo Andrić rođen je 9. listopada 1892. u Dolcu u blizini Travnika u Bosni (tada pod vlašću Austro-Ugarske) od oca Antuna Andrića, podvornika i majke Katarine Andrić rođene Pejić.

Stjecajem okolnosti, iako su njegovi roditelji Sarajlije, Andrić je rođen u Dolcu jer je njegova majka u to vrijeme boravila kod rodbine u Dolcu. Očeva obitelj desetljećima je bila vezana za ovaj grad u kojem se tradicionalno bavila zlatarskim zanatom. Osim bavljenja istim poslom Andrićevih je vezivala zla kob tuberkuloze: mnogi piščevi preci, uključujući i sve njegove stričeve, podlegli su ovoj bolesti u mladosti, a sam Andrić bez oca je ostao kao dvogodišnji dječak.

Suočavajući se s besparicom, Katarina Andrić svoga jedinca daje na čuvanje muževljevoj sestri Ani i njenome mužu Ivanu Matkovšiku u Višegrad. Andrić u Višegradu završava osnovnu školu, a potom se vraća majci u Sarajevo, gdje se 1903. godine upisuje u Veliku gimnaziju, najstariju bosansko-hercegovačku srednju školu.

Za gimnazijskih dana, Andrić počinje pisati poeziju i 1911. godine u listu Bosanska vila objavljuje svoju prvu pjesmu U sumrak. Kao gimnazijalac, Andrić je vatreni pobornik integralnog jugoslavenstva, pripadnik je nacionalističkog pokreta Mlada Bosna i strastveni je borac za oslobođenje južnoslavenskih naroda od Austro-Ugarske.

Dobivši stipendiju hrvatskog kulturno-prosvjetnog društva Napredak, Andrić se u listopadu 1912. godine upisuje na Mudroslovni fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. U Zagrebu posjećuje salone, druži se sa zagrebačkom inteligencijom od koje će na njega posebno veliki upliv imati dvadeset godina stariji Matoš.

Ivo AndrićNaredne godine prelazi u Beč gdje sluša predavanja iz povijesti, filozofije i književnosti. Bečka klima mu ne prija i Andrić zbog osjetljivih pluća često boluje od upala. Stoga se obraća za pomoć svom gimnazijskom profesoru i dobrotvoru, Tugomiru Alaupoviću, i već naredne godine prelazi na Filozofski fakultet u Kraków. Tu intenzivno uči poljski jezik, upoznaje kulturu i sluša predavanja vrhunskih profesora. Cijelo vrijeme piše pjesme, a u lipnju 1914. Društvo hrvatskih književnika u Zagrebu objavljuje njegovih šest pjesama u prozi u knjizi Hrvatska mlada lirika.

Dana 28. lipnja 1914. na vijest o sarajevskom atentatu i pogibiji nadvojvode Franza Ferdinanda napušta Kraków. Odmah po dolasku u Split, sredinom srpnja, austrijska policija uhićuje ga i odvodi prvo u šibensku, a potom u mariborsku tamnicu u kojoj će, kao politički zatvorenik, ostati do ožujka 1915. godine. Među zidovima marburške tamnice u mraku samice intenzivno piše pjesme u prozi. Nakon izlaska s robije, Andrić biva protjeran u progonstvo u Ovčarevo i Zenicu gdje ostaje sve do ljeta 1917.

Zbog ponovno aktivne bolesti pluća odlazi na liječenje u Zagreb u Bolnicu Milosrdnih sestara - stjecište hrvatske inteligencije koja se klonila sudjelovanja u ratu na strani Austro-Ugarske. Tu Andrić zajedno s Ivom Vojnovićem dočekuje opću amnestiju i aktivno se uključuje u pripreme prvog broja časopisa Književni jug. Istovremeno, dovršava knjigu stihova u prozi koja će pod nazivom Ex Ponto biti objavljena u Zagrebu 1918. godine s predgovorom Nika Bartulovića.

U Zagrebu ga i zatiče slom Austro-Ugarske, a potom i ujedinjenje i stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. U danima koji neposredno prethode ujedinjenju, Andrić u tekstu Nezvani neka šute objavljenom u zagrebačkim Novostima, oštro odgovara na prve simptome nesloge u državi koja još nije ni stvorena i poziva na jedinstvo i razum.

Nezadovoljan atmosferom u Zagrebu, Andrić ponovo moli pomoć dr Tugomira Alaupovića i već početkom listopad 1919. godine počinje raditi kao činovnik u Ministarstvu vjera u Beogradu. Sudeći prema pismima koja piše prijateljima, Beograd ga je srdačno prihvatio i on intenzivno sudjeluje u književnom životu glavnog grada, družeći se s piscima koji se okupljaju oko kavane Moskva.

Već početkom 1920. Andrić započinje svoju vrlo uspješnu diplomatsku karijeru u veleposlanstvu u Vatikanu. Te godine zagrebački izdavač Kugli objavljuje novu zbirku pjesama u prozi Nemiri, a izdavač S. B Cvijanović iz Beograda tiska pripovjetku Put Alije Đerzeleza.

U jesen 1921. godine Andrić je postavljen za činovnika u Generalnom konzulatu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u Bucureştu, a iste godine započinje suradnju sa Srpskim književnim glasnikom objavljujući u broju 8 priču Ćorkan i Švabica. Godine 1922. premješten je na rad u konzulat u Trstu. Tijekom te godine tiska još dvije pripovjetke (Za logorovanja i Žena od slonove kosti), ciklus pjesama Šta sanjam i šta mi se događa i nekoliko književnih prikaza.

Početkom 1923. godine on je vicekonzul u Grazu. Budući da nije završio fakultet, prijeti mu otkaz u Ministarstvu vanjskih poslova. Između mogućnosti da fakultet završi državnim ispitom ili obranom doktorata, Andrić bira drugu mogućnost i u jesen 1923. upisuje se na Filozofski fakultet u Grazu. Te je godine objavio nekoliko pripovjetki od kojih se neke uvrštavaju među njegova najznačajnija prozna ostvarenja: Mustafa Madžar, Ljubav u kasabi, U musafirhani i Dan u Rimu.

U lipnju 1924. godine u Grazu je obranio doktorsku tezu Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine. Dana 15. rujna, pošto je obranio doktorat, stječe pravo na vraćanje u diplomatsku službu. Krajem godine prelazi u Beograd u Političko odjeljenje Ministarstva vanjskih poslova. Iste godine pojavljuje se Andrićeva prva zbirka priča u izdanju Srpske književne zadruge u koju, pored nekih već objavljenih u časopisima, ulaze i nove – U zindanu i Rzavski bregovi.

Andrić prima Nobelovu nagraduNa prijedlog Bogdana Popovića i Slobodana Jovanovića, 1926. Andrić biva primljen za člana Srpske akademije nauka i umjetnosti, a iste godine u Srpskom književnom glasniku objavljuje pripovjetke Mara milosnica i Čudo u Olovu. U listopadu biva postavljen za vicekonzula Generalnog konzulata Kraljevine Jugoslavije u Marseilleu. Naredne godine tri mjeseca provodi na radu u Generalnom konzulatu u Parizu, a gotovo svaki slobodni trenutak provodi u Nacionalnoj biblioteci i Arhivu Ministarstva vanjskih poslova proučavajući povijesnu građu o Bosni s početka 19. stoljeća i čitajući korespondenciju Pierrea Davida, francuskog konzula u Travniku.

U proljeće 1928. godine premješten je na dužnost vicekonzula u veleposlanstvu u Madridu. Te godine objavljuje priče Olujaci, Ispovijed i Most na Žepi. Sredinom naredne godine prelazi u Bruxelles, na mjesto tajnika veleposlanstva, a u Srpskom književnom glasniku pojavljuje se njegov esej Goja. Već 1. siječnja 1930. godine u Ženevi počinje raditi kao tajnik stalne delegacije Kraljevine Jugoslavije pri Društvu naroda. Te godine objavljuje esej o Simonu Bólivaru, priču Kod kazana i tekst Učitelj Ljubomir. U Beogradu 1931. godine izlazi Andrićeva druga knjiga pripovjetki u kojoj se, pored priča ranije objavljenih u časopisima, prvi put u cijelini tiskaju Anikina vremena, a u kalendaru-almanahu sarajevske Prosvjete pojavljuje se putopis Portugal, zelena zemlja.

Godine 1932. Andrić objavljuje pripovjetke Smrt u Sinanovoj tekiji, Na lađi i zapis Leteći nad morem. U ožujku 1933. godine vraća se u Beograd kao savjetnik u Ministarstvu vanjskih poslova. Iako intenzivno piše, ove godine objavljuje samo pripovjetku Napast i nekoliko zapisa. Iste godine, 14. studenoga pismom odgovara dr Mihovilu Kombolu i odbija mogućnost da njegove pjesme budu uvrštene u Antologiju novije hrvatske lirike: "...Ne bih nikada mogao sudjelovati u jednoj publikaciji iz koje bi principijelno bili isključeni drugi naši meni bliski pjesnici samo zato što su ili druge vjere ili rođeni u drugoj pokrajini. To nije moje vjerovanje od jučer nego od moje prve mladosti, a sad u zrelim godinama takva se osnovna vrednovanja ne mijenjaju."

Naredne godine unaprijeđen je za savjetnika 4. grupe 2. stupnja Ministarstva vanjskih poslova. Postaje urednik Srpskog književnog glasnika i u njemu objavljuje pripovjetke Olujaci, Žeđ i prvi dio triptiha Jelena, žena koje nema. Postaje načelnik političkog odjeljenja Ministarstva vanjskih poslova (1935.) i stanuje u hotelu Excelsior. Objavljuje pripovjetke Bajron u Sintri, Deca, esej Razgovor s Gojom i jedan od svojih značajnijih književnopovijesnih tekstova - Njegoš kao tragični junak kosovske misli. Naredne godine Srpska književna zadruga tiska drugu knjigu Andrićevih pripovjetki koja, među onima koje su objavljivane u časopisima, sadrži još i priče Mila i Prelac te Svadba.

Andrićeva diplomatska karijera ide uzlaznom linijom i on u studenome 1937. godine biva imenovan za pomoćnika ministra vanjskih poslova. Te godine dobija i visoka državna odlikovanja Poljske i Francuske: Orden velikog zapovjednika obnovljene Poljske i Orden velikog časnika Legije časti. Iako zaokupljen diplomatskom službom, Andrić tijekom ove godine objavljuje priče Trup i Likovi, a iste godine u Beču, prikupljajući građu o konzulskim vremenima u Travniku, u Državnom arhivu proučava izveštaje austrijskih konzula u Travniku od 1808. do 1817. godine - Paula von Mitesera i Jakoba von Paulitscha. Početkom 1938. godine pojavljuje se prva monografija o Andriću iz pera Nikole Mirkovića.

Diplomatska karijera Ive Andrića 1939. godine doživljava vrhunac: prvog travnja objavljeno je priopćenje da je Ivo Andrić postavljen za opunomoćenog ministra i izvanrednog poslanika Kraljevine Jugoslavije u Berlinu. Andrić stiže u Berlin 12. travnja, a 19. travnja predaje akreditive kancelaru Raicha - Adolfu Hitleru. U jesen, kada su Nijemci okupirali Poljsku i mnoge znanstvenike i pisce odveli u logore, Andrić intervenira kod njemačkih vlasti. Političari u Beogradu, međutim, ne računaju baš uvijek na svoga veleposlanika i mnoge kontakte s njemačkim vlastima održavaju mimo Andrića.

Pisac i u takvim okolnostima objavljuje: pripovjetka Čaša te zapisi Staze i Vino izlaze u Srpskom književnom glasniku tijekom 1940. godine. U rano proljeće 1941. godine Andrić nadležnima u Beogradu nudi ostavku: "...Danas mi u prvom redu službeni, a zatim i osobni mnogobrojni i imperativni razlozi nalažu da zamolim da budem ove dužnosti oslobođen i što prije povučen sa sadašnjeg položaja..." Njegov prijedlog nije prihvaćen i 25. ožujka u Beču, kao službeni predstavnik Jugoslavije nazoči potpisivanju Trojnog pakta. Dan poslije bombardiranja Beograda, 7. travnja, Andrić s osobljem veleposlanstva napušta Berlin. Potom odbija ponudu njemačkih vlasti da ode u sigurniju Švicarsku, ali bez ostalih članova ambasade i njjihovih obitelji.

Andrić bira povratak u okupirani Beograd. U studenome je umirovljen, ali odbija primati mirovinu. Živi povučeno u Prizrenskoj ulici, kao podstanar kod odvjetnika Brane Milenkovića. Dolaskom nacističkih vlasti odbija potpisati proglas srpskom narodu kojim se osuđuje otpor okupatoru. Također odbija da Srpska književna zadruga za vrijeme dok narod pati i strada objavi njegove pripovjetke. U tišini svoje iznajmljene sobe, piše prvo Travničku kroniku, a krajem 1944. godine okončava i Na Drini ćupriju. Oba romana objaviće u Beogradu nekoliko mjeseci po završetku rata, a koncem 1945. godine u Sarajevu izlazi i roman Gospođica.

Prve posljeratne godine postaje predsjednik Saveza književnika Jugoslavije i potpredsjednik Društva za kulturnu suradnju sa Sovjetskim Savezom i vjećnik III. zasjedanja ZAVNOBIH-a. Tijekom 1946. godine živi u Beogradu i Sarajevu, postaje redovan član SANU. Iste godine objavljuje pripovjetke Zlostavljanje i Pismo iz 1920. godine. Naredne godine (1947.) postaje član Prezidijuma Narodne skupštine NR Bosne i Hercegovine i objavljuje Priču o vezirovom slonu, nekoliko tekstova o Vuku Karadžiću i Njegošu, a 1948. godine prvi puta će biti tiskana Priča o kmetu Simanu.

Narednih nekoliko godina vrlo aktivno bavi se javnim poslovima, drži predavanja, govori na javnim skupovima, kao član različitih delegacija putuje u Sovjetski Savez, Bugarsku, Poljsku, Francusku i Kinu. Objavljuje uglavnom kraće tekstove, odlomke pripovjedaka, priče Bife Titanik (1950.), Znakovi (1951.), Na sunčanoj strani, Na obali, Pod Grabićem, Zeko (1952.), Aska i vuk, Nemirna godina, Lica (1953.). Godine 1954. postaje član Komunističke partije Jugoslavije, te prvi potpisuje Novosadski dogovor o hrvatskosrpskom književnom jeziku. Te godine tiska u Matici srpskoj Prokletu avliju, a pripovjetka Igra objavljuje se 1956. godine.

Milica BabićGodine 1958. u šezdesetšestoj godini života, Ivo Andrić se vejnčava sa svojom dugogodišnjom ljubavlju - Milicom Babić, kostimografkinjom Narodnog kazališta iz Beograda, udovicom Nenada Jovanovića. Sa se suprugom seli u svoj prvi stan - u Ulici Proleterskih brigada 2a. Te godine objavljuje pripovjetke Panorama, U zavadi sa svetom i jedini predgovor koji je ikada za neku knjigu napisao: uvodni tekst za knjigu Zuke Džumhura Nekrolog jednoj čaršiji.

Godine 1963. kod Udruženih izdavača (Prosveta, Mladost, Svjetlost i Državna založba Slovenije) izlaze prva Sabrana djela Ive Andrića u deset tomova. Naredne godine (1964.) boravi u Poljskoj gdje u Krakówu biva promoviran u počasnog doktora. U ožujku 1968. godine Andrićeva žena Milica umire u obiteljskoj kući u Herceg Novom. Narednih nekoliko godina Andrić nastoji svoje društvene aktivnosti svesti na najmanju moguću mjeru, mnogo čita i malo piše. Zdravlje ga polako izdaje i on često boravi u bolnicama i toplicama na liječenju.

Djela su mu doživjela mnogobrojna izdanja. Prevođen je gotovo na sve europske jezike te na mnoge afričke i azijske jezike. Savez književnika i Udruženje izdavačkih poduzeća i organizacija SFRJ dodijelili su mu 1956. godine Povelju za životno djelo. Nobelovu nagradu za književnost dobio je 1961., a cijeli iznos nagrade poklonio je iz dva dijela bibliotečnom fondu Bosne i Hercegovine. Dok je nagradu AVNOJ-a dobio 1967. godine.

Preminuo je 13. ožujka 1975. godine u Beogradu u 83-oj godini života.

Povezani članci

Who's Online

We have 185 guests and one member online

  • admin