DUGI RAT

Osamnaestog siječnja počinje vrijeme poklada, mesopusta, raskalašenog ponašanja, koje se najviše vrti oko seksa i erotike, dakle intime koja se u našim selima čuva barem ispod tri suknje ili ispod jednog para gaća. Ovim tradicionalnim običajem tjeraju se zima i zli duhovi, doziva proljeće i kroz prste gleda na ludosti koje okreću naglavce ulični život. Baš se u pokladama pokazuje živost, nagomilana ljubavna energija, zanosi i mašta, ono na što su ljudi inače najosjetljiviji i što u svakidašnjem životu vrlo često ojkanjem izražavaju: "Oj, znat ćeš mala,/ šta je Uništanac,/ kad te golu strpa pod sukanac" - taj od pamtivijeka erotski pjev i zov delija vrličkog kraja bio je živ još i 1988., kada ga je zapisala etnografkinja Ivanka Ivkanec, vrhunska stručnjakinja za hrvatsku narodnu intimu. - Unište je, naravno, selo, ali "u ništa" znači i spolni čin, objašnjava nam. Spolni je nagon bio jači od patrijarhalnog morala, jači od kazni, kao što je često i ljubav bila jača od smrti ...

ETNOLOGINJA IVANKA IVKANEC PODSJEĆA NA EROTSKU DIMENZIJU POVIJESTI DALMATINSKE ZAGORE

U susret mesopustu:

Zamiri, daj grotulju, gonjaj se, pa ženi!

Piše: Anđelka Mustapić / Slobodna Dalmacija
Izvor: Slobodna Dalmacija

- Pa i spolni je čin "mala smrt" ili "sveta smrt" - kaže gđa. Ivkanec. - Čovjek se u vrhuncu spolnog čina izgubi, tad je ništa, potpuno je ispražnjen i onda se opet vraća u nekakav život. Život i smrt su zapravo bit čovjekova: moraš ljubiti da bi mogao disati.

I koliko god se spolnost izvan bračne zajednice sankcionirala u tradicijskoj predajnoj baštini, o spolnosti se nije čak ni govorilo, narod je našao načina da i o tome ostavi duboke tragove na svojoj nošnji, u plesu, poeziji, u određenim društvenim godišnjim ili životnim običajima i odnosima, a to ne vrijedi samo za prostor od Rijeke do Dubrovnika ili od Krke do Cetine, nego za cijelu Hrvatsku.

Tjelesno, nagonsko u narodu moralo se zadovoljiti - prvo, da ne pukne, a i zato što je narod spolnost doživljavao kao esenciju života

I unatoč svim mogućim zaprekama, sputavanjima, tjelesno, nagonsko u narodu moralo se zadovoljiti, prvo, da ne pukne, a onda i zato što je narod spolnost doživljavao kao esenciju života, kao sol življenja. U svakom detalju koji ga je okruživao ili koji je sam stvarao, narod je ostavljao ljubavne poruke koje nedvojbeno potvrđuju da nije živio u nesuglasju sa spolnošću, dapače, da je iskorištavao prilike, da je prakticirao tjelesnu ljubav, ali ne obznanjujući to javno.

Inicijacija na ispaši

Međutim, postojala su neka pravila javnog očitovanja simpatija mladića prema djevojci. Takav znak bio je darivanje djevojke, pa i više njih, slatkišima (šećerom, bombonima), jabukama, smokvama, oskorušama, bademima i u novije vrijeme narančama. U Trilju se, primjerice, na blagdan sv. Mihovila održavao dernek (proštenje). Tom prigodom u Trilju, ali i cijeloj sinjskoj krajini, mladići su, kazuje gđa. Ivkanec, pokazivali svoje osjećaje.

- Posebna oznaka sinjskog područja su "grotulje" i darivanje grotuljama. Grotulja je niz probušenih oraha nanizanih na špagu, iz kojih jezgra nije izvađena. Grotulje mogu biti veličine ogrlice, a mogu biti i toliko velike da prebačene preko vrata donjim dijelom dosežu do tla. Takve su bogatiji kupovali i darivali svojoj djevojci. Grotulje je darovao mladić djevojci koju je tek prvi put upoznao i "zamirio", kao i zaručnik ili onaj koji se duže vrijeme poznavao s djevojkom i darivanjem grotulja prvi put javno pokazao tu svoju vezu. Zaručnici ili oni koji su se "zamirili" išli su u gostionicu i tu je mladić častio, tj., kako se govorilo, pojio djevojku i njezinu pratnju.

Sve do poslije Drugog svjetskog rata, također u sinjsko-vrličkom kraju, bio je poznat običaj pod nazivom "gonjanje". Tom prigodom djevojka je javno priopćavala seoskoj zajednici tko će biti njezin muž.

- Zapravo - objašnjava Ivanka Ivkanec - taj je običaj imao inicijacijski karakter: kroza nj su prolazili i mladići i djevojke prije sklapanja braka.

Sam običaj bio je povezan s prvim i svečanim godišnjim izgonom stoke na pašu. "Gonjalo se" od izgona stoke do zgona; djevojke iz istoga "komšiluka" odlazile su sa stokom, a mladići su ih slijedili.

U prošlosti su gonjanje mladih promatrali i stariji mještani. Bit običaja je sadržana u simuliranju spolnog odnosa djevojke i samo onog mladića kojeg je odabrala za budućeg muža.

Običajno pravo osuđivalo je nepoštovanje tog obrednog čina i djevojci koja iz lažne čednosti ne bi htjela sudjelovati u obredu, mladići bi na licu mjesta vezali ruke i suknju iznad glave, i na kraju bi morala napustiti rodni kraj.

Otac na pijedestalu

Narod nije bio stidljiv do te mjere da ne bi istraživao spolnost, narod je bio od krvi i mesa i znao je da se djeca ne začinju po Duhu Svetom, ističe Ivkanec.

Pjevalo se: "Oj, divojko Jasla,/ Rastopi mi masla,/ Maslo će ga napeti,/Bolje ćemo zapeti." Ili: "Kure piki na promaju priti:/ 'Vidi, piko, od šta ćeš umriti.' Ona njemu crnim brkom miga:/ 'Vidi, kure, što će te proždrti!'"

No, kao i u brojnim drugim primjerima iz života, i u spolnom, seksualnom ponašanju postojala je dvojnost moralnih pravila u ljubavnom životu žene i muškarca. Djevojka je morala biti "u pojasu uborita, u kolinu razborita", dok je mladić mogao imati izvjesna spolna iskustva, a mogao ih je steći s mladim udanim ženama ili, što je bilo čak poželjnije, s mladim udovicama, kako se to da zaključiti iz dvostiha:

"Bolje zlato i poizderato, nego srebro iznova kovato." No, čuo se i ženski glas: "Divojka je muške gaće prala,/ Pa ih ljubit u promaju stala,/ Ter je mlada tiho besidila: Mili Bože, na svemu ti fala, Još da mi je što je ovdi stalo!"

- Žena je u Dalmaciji morala biti poslušna, njezino je bilo da rađa i odgaja djecu - istaknula je Ivanka Ivkanec. - Ženina spolnost je ostajala unutar njezinih gabarita, ali je, što je zanimljivo, bila odgovorna za tzv. pripremu svoje djece za ljubavni život.

Na stav mladih o spolnosti utjecala je i baka, čak i susjedi, ali otac nikada nije sudjelovao u takvim pričama. On je bio na pijedestalu, isto kao i muž. Međutim, karakteristično je da je u Dalmaciji žena cjenjenija negoli u kontinentalnoj Hrvatskoj. U Dalmaciji je žena, prije svega, mater, "velika majka".

U svakom detalju oko sebe narod je ostavljao ljubavne poruke

I što je osobito važno reći: Dalmatinci su oduvijek ljubovali strastveno, ali suptilno. Tradicijski moral nije dozvoljavao razvrat, Crkva je to strogo sankcionirala, a, osim toga, postojao je i stid. No, snaga nagona tražila je i nalazila priliku, a prilika je bila vezana jedino uz osjećaje. Bez simpatije nije bilo "gonjanja", spolnost nije bila samo fiziološka potreba, nego sastavnica života, i to je vrijednost baštine.

Zato nije bilo nasilništva, sile i silovanja.

Simbolika pregače

Za djevojačku pregaču vezana je i erotska želja i simbolika pripadanja. U Hrvacama kraj Sinja mladoženja je morao tijekom crkvenog vjenčanja klečati na pregači, "traversi", nevjeste i na taj se način zaklinjao na vjernost, odanost i brigu za nju. U istom selu kum u svatovima odrješuje "traversu" i time uvodi nevjestu u bračni život.

Dalmatinska narodna erotska poezija

"Oj, divojko, dikule
Jesu l' dlake niknule?"
"Jesu bome, brajkale,
I pupka su fatale,
Na vreteno mogle bi!"
"Daj mi, mala, pa šta će ti biti.
Nećeš u njoj kupus kiseliti!"
"Dala bi ti, nevoljo prokleta,
al' nije načeta!"