U zemlji tanga, baluna i vedrih ljudi

Napuštam Lijepu našu, napuštam načas moju Hrvatsku, u ranim satima, nasmijanog lica, velikih očekivanja da ispunim jedan san. San mojih predaka koji su prije evo već pola stoljeća napustili svoj rodni dom. Zadnji put poljubili majku, brata i sestru. Zadnji put pogledali zalazak sunca nad Bračom, osjetili miris Dalmacije, opori okus odličnog Jeseničkog vina i slast Poljičkog soparnika. Ali ja za razliku od njih imam povratnu kartu. Vratit ću se ja doma.. vratit.
Iz Dugog Rata do Argentine put me vodi preko Dalmatine, Zagreba, pa za Istanbul, a od tamo za Buenos Aries. Nakon dan i po putešestvija napokon dolazim na odredište. Rodbina čeka, padamo si u zagrljaj, i napokon udišem friški zrak, dobar argentinski zrak, večeramo pogodite što - meso, odlično meso, pa odlazim na počinak. Zalječiti jet-lag. Ujutro se budim, krećemo u obilazak jednog od najvećih gradova na svijetu, velegrada koji sa svojom provincijom, koja svakodnevno gravitira samom centru, iznosi preko 14 000 000 stanovnika, da 14 milijuna! Tri Hrvatske. 30 metara od rodičinog stana je avenija Libertadores koja me zadivila svojom veličinom. Naime 14 traka vodi u jednom smjeru. i nije baš neki boom hahaha. Od tih 14 traka popodne nastaje dvosmjerna avenija s 11 traka u jednom  smjeru, a 3 u suprotnom, a između tih 11 i te 3 trake se nalazi dupla žuta isprekidana crta. WTF! Obilazimo još i parkove koji doslovce znaju biti dugi par kilometara, obilazimo gradske četvrti u kojima očito žive argentinci bolje kupovne moći, svaka zgrada ukrašena je kao mali hotel sa portirom kao životopisnim čuvarom tih velebnih zdanja. Ne moš na strpenicama ni zavezat špigete da te portir ne pozdravi i ljubazno zamoli da se udaljite s privatnog posjeda.. Šetamo gradom u svih 16, posjećujemo ružu, metalni cvijet koji svojim senzorima prati kretanje Sunca i njegovim zalaskom zatvara i svoje latice. Do sutra. Prolazi mi tako dan za danom, u dnevnoj šetniji i večernjem druženju s rodbinom, dan svaki poseban, a opet u jednu ruku isti, jer svaki dio dana čeka nas neizostavni assado - mesna fešta u kojoj svakodnevno argentinci uživaju u obilnim količinama, a Argentina se itekako može pohvaliti odličnim i za naše prilike cjenovno pristupačnim mesom, a u svemu tome nekako ih dobro pratimo i sasvim im dobro pariramo rođak Ćapo, ćaća Slavo i moja malenkost. Govore ljudi da smo uspili u 10-tak dana naporne borbe pojesti cijelo jedno argentinsko govedo, simbola argentinskih pampi - ako ne i dva!

Nastavak argentinskih pustolovina Marka Kadića, ćaće mu Slave i rođaka Ćape slijedi u sutrašnjem broju..

Piše: Marko Kadić
Foto: Marko Kadić i familija

U zemlji tanga, baluna, i vedrih ljudi