Arsenov dom

Arsenov domAntologijskim četverostrukim CD setom “Dobrotvorov dom”, koji je vlastoručno posložio sam Arsen, napokon je ispravljen veliki propust hrvatske diskografije. Iako je pregršt pjesama, kad su nastajale, mogao i manje estradnjački aranžirati i odsvirati, Arsenova pjesnička imaginacija nadilazi sve takve prepreke pa se doista može reći kako je za 149 kuna gotovo nemoguće domoći se značajnijeg i impresivnijeg opusa hrvatske glazbe. Zapravo, i za veći novac teško se može kupiti djelo vrednije od “Dobrotvorova doma”, ma o kojoj grani hrvatske umjetnosti govorili. Arsen Dedić se i kroz šaroliki “Dobrotvorov dom” iznova ukazuje kao najkompletniji i najvažniji kantautor u povijesti hrvatske popularne glazbe, čije jezične finese i pjesničku profinjenost na hrvatskoj glazbenoj sceni nije dosegnuo nitko. Njegov balans između emotivnosti, ironičnosti i ciničnosti - kao posljedice “straha od gubitka” i suprotstavljanju pjesništvom “svemu što ljubav prema ženi, prijatelju i domovini”, kako to divno reče Golob, “želi uskratiti” - drugim kantautorima u Hrvatskoj, a i šire uglavnom je ili nepoznat ili nedostižan ...


DOBROTVOROV DOM

Antologija jezičnih finesa, oštroumlja i arsenske otrovnosti

Antologijskim četverostrukim CD setom “Dobrotvorov dom”, koji je vlastoručno posložio sam Arsen, napokon je ispravljen veliki propust hrvatske diskografije.


Piše: Aleksandar Dragaš / Jutarnji List
Izvor: Jutarnji List


Arsen DedićNeumorni Arsen posljednjih je petnaest godina objavio “ratni” album “Tihi obrt” (1993.), izvrsno i 1997. prilično prešućeno “Ministarstvo” (kasnije reizdano pod pravim naslovom “Ministarstvo straha”), ironičnu “Kinoteku” (2002.), apokaliptični “Na zlu putu” (2004.) i rekonvalescentni “Rebus” (2008.).

Objavljena su i reizdanja pojedinih ranijih Arsenovih albuma, pa kompilacije poput “Platinum Collection”, “Dueti-dueli”, “Dedić-Golob”, “Za kino i TV” te koncertni album s Ginom Paulijem, ali kantautoru takvog formata i radišnosti nasušno je nedostajao jedan retrospektivni box set kao putokaz mlađim autorima i skladateljima.

“Dobrotvorov dom” udomio je niz antologijskih pjesama, zgodno i praktično podijeljenih na tematski osmišljene diskove: “Ljubavni komadi” s besmrtnim ljubavnim skladbama, “Narodne pjesme” kojima je pomirivao dalmatinsko porijeklo i kajkavštinu u koju se doselio, “Budnice” s politički ubojitim opservacijama i “Pod razno”, na kojem mikrofon nije uvijek dopao u najsretnije ruke (drugih pjevača).

Iako je pregršt pjesama, kad su nastajale, mogao i manje estradnjački aranžirati i odsvirati, Arsenova pjesnička imaginacija nadilazi sve takve prepreke pa se doista može reći kako je za 149 kuna gotovo nemoguće domoći se značajnijeg i impresivnijeg opusa hrvatske glazbe. Zapravo, i za veći novac teško se može kupiti djelo vrednije od “Dobrotvorova doma”, ma o kojoj grani hrvatske umjetnosti govorili.

 

Oštroumni opservator

Arsen se i kroz šaroliki “Dobrotvorov dom” iznova ukazuje kao najkompletniji i najvažniji kantautor u povijesti hrvatske popularne glazbe, čije jezične finese i pjesničku profinjenost na hrvatskoj glazbenoj sceni nije dosegnuo nitko.

Njegov balans između Arsen Dedić "Rebus"emotivnosti, ironičnosti i ciničnosti - kao posljedice “straha od gubitka” i suprotstavljanju pjesništvom “svemu što ljubav prema ženi, prijatelju i domovini”, kako to divno reče Golob, “želi uskratiti” - drugim kantautorima u Hrvatskoj, a i šire uglavnom je ili nepoznat ili nedostižan.

Arsen, kao prijatelj i suradnik Endrigov i Paulijev te “mentorPredinov, vjerojatno je jedini pjesnik hrvatske popularne glazbe čije dosege možemo mjeriti “aršinom” koji vrijedi za stvaralaštvo Cohena, Dylana, Waitsa, Newmana ili Contea, Brela, Gainsbourga.  

Posebno su na “Dobrotvorovu domu”, jer one prekrasne ljubavne pjesme iz 60-ih, 70-ih i 80-ih uglavnom imamo u uhu iz nekog sretnog djetinjstva ili mladosti, intrigantne kritički oštre političke pjesme s CD-a “Budnice”.

Kome god nije jasno kakvo to mučno i mračno nevrijeme nama vlada posljednjih dvadesetak godina, rado ga upućujem na Arsenove oštroumne političke opservacije (“Ministarstvo straha”, “Stari vuci”, “Ratni profiteri”, “Tko stoji iza mene”, “Čovjek bez zvijezde”, “Ni jedno vrijeme nije moje”, “Seosko groblje II”, “Politika i ljubav” i “Mozartova godina 1991.”), krcate profinjenim, a tako ubojitim alegorijama. Nije Arsen šutio ni u 70-ima i 80-ima, kad je snimio “Pjesmu o šutnji”, “Kamarada”, “Baladu o heroju”, ”Svete krave”, ali posljednjih petnaestak godina opravdano je otrovan poput arsena.

Njegova skladateljska imaginacija podjednako je očaravajuća i podatna za različite ugođaje i stilove, od jazza, evergreena i zabavne glazbe do “popijevki”, “pisama”, šansone i kantautorskog popa i soft-rocka. Kao pjevač, fascinantan je u fraziranjima, naglašavanju stihova i slogova pojedinih riječi. Čudno, ali uglavnom ga se ne percipira kao velikog vokalista - takvi su epiteti rezervirani za Olivera - iako je sugestivniji i izražajniji od niza “velikih pjevača”, a posebice od hrvatskih estradnih urlatora.


Časni individualac

A, kad smo već kod takvih, zahvalno je promotriti Arsenovu antologiju i u prizmi vremena u kojem su pjesme iz “Dobrotvorova doma” nastajale.

Oboružan razornom inteligencijom, pjesničkom maštom i glazbenom erudicijom, Arsen je stupanjem na scenu u 60-ima počeo uozbiljavati hrvatsku zabavnu glazbu namećući joj uglavnom nepoznate i nepojmljivo visoke kantautorske standarde.

Tenžera i Mandić već su u 70-ima ispravno upozoravali na otklon Arsenove “pjesničke imaginacije” od “buke estrade”, odnosno status “patrijarha autorske pjesme”, “ne samo u Hrvatskoj nego i među Južnim Slavenima i u srednjoj i istočnoj Europi”.

Vrdoljak i Glavan, premda privatno poznavajući njegovu duhovitost, opravdano su naglašavali Arsenovu “autoritativnost i ozbiljnost” kao “časnog primjera indvidualnosti u masovnoj industriji zabave”.

Ipak, iz današnje perspektive, čini se da je u 60-ima i 70-ima estrada bila manje otklonjena od Arsena negoli u posljednjih dvadesetak godina posvemašnjeg urušavanja hrvatske popularne glazbe.

 

U nedosluhu s Arsenom

Premda je Arsen i na estradi 60-ih i 70-ih stršao poput katedrale, tadašnji aranžeri lakih nota, niz pjevača zabavne glazbe i šefovi revijalnih orkestara svoj su posao poznavali daleko bolje negoli današnji “štanceriestradnog bofla. To su ipak bili dame i gospoda naslonjeni na evergreen, easy listening i jazz glazbu provjerenih i potom udomaćenih zapadnjačkih standarda.

Današnja estrada u potpunom je otklonu od takvih mjerila vrijednosti i u nedosluhu s Arsenom, a rock, pop i rap kantautora koje bismo mogli smatrati njegovim sljedbenicima sve je manje i manje. Arsenu je tako po duhu i senzibilitetu najbliži ostao Zoran Predin, ali k vragu, on je Slovenac, kaj ne?

Nadalje, taj “tihi obrt” fine građanske obitelji Dedić od sredine 60-ih pa do konca 80-ih uživao je čak i zvjezdani status iako su mnogi drugi pjevači tada prodavali više LP i singl ploča od Arsena i Gabi. Kao klinac tijekom 70-ih i tinejdžer tijekom 80-ih mogao sam ih svako malo vidjeti i čuti na RTV-u Zagreb.


Jalnuška Hrvatska

Danas na HTV-u, o Novoj TV i RTL-u da i ne govorimo, to je gotovo nemoguće, osim u žalosnim primjerima medijskog mrcvarenja Arsenova bolesničkog kartona prije nekoliko godina, kad su se mnogi više naslađivali negoli strepjeli nad Arsenovom sudbinom jer medijima i ljudima, posebice u jalnuškoj Hrvatskoj, poroci i posrtaji zanimljiviji su od vrlina i djela.

Arsen i GabiTako su i prijenos proljetnog, istinski veličanstvenog koncerta Gabi s jazz-ansamblom iz ZeKaeM-a mogli gledati samo Max TV korisnici, a i koga je briga što je Matija prošle jeseni snimio i ljetos objavio sjajan dvostruki CD s ritam-sekcijom Grenadier-Ballard, izuzetno cijenjenog američkog jazz-pijanista Brada Mehldaua.

A “dom” tih “dobrotvora”, koji su Zagrebu i Hrvatskoj udarili pečat glazbene izvrsnosti i prepoznatljivosti, jedna je od rijetkih “institucija” hrvatske kulture koja se još nije urušila pod naletom barbarski primitivnog kapitalizma i medijske nekulture, no u posve poremećenom sustavu vrijednosti danas je sve manje mjesta za građanske obitelji poput Dedićevih, a sve više za white trash familije poput Gotovčevih. Čak i kad nas zanimaju Dedići, zanima nas više kakva je unuka mala Lu nego što pjevaju i sviraju Arsen, Gabi i Matija.

Povezani članci

Who's Online

We have 152 guests and one member online

  • admin