Država koja nema 19 kuna nije država

Što nam se dogodilo? Tko nam je kriv? Ništa i nitko. Osim nas samih - slabo gospodarstvo i neučinkovitu državu imamo zbog toga što imamo loše političare, loše birače, loše poduzetnike i loše radnike. Prvih 25 godina demokracije potrošili smo u nastojanjima da na vlast (ne) dođu ‘crveni’ ili ’crni’, umjesto da izaberemo ekipu koja će pravosuđe, javnu upravu, javna poduzeća, obrazovanje, zdravstvo, socijalnu skrb i brojne druge javne servise modernizirati, unaprijediti i dovesti na veću funkcionalnu razinu. Suočimo se s istinom: siromašniji smo nego smo mislili, trebat će nam još niz godina da riješimo probleme loših javnih servisa i državnih institucija i da omogućimo dinamičnije gospodarstvo. Nema čarobnog štapića za postizanje tog cilja, kao što ne možemo na idućim izborima izabrati svece i genije da nas hitno dovedu u raj, ali možemo birati mudrije i stvarati uvjete da se sposobniji građani uključuju u politiku..., piše Frenki Laušić, još jedan dugoraćanin u metropoli i ponajbolji hrvatski ekonomski analitičar za Spektar Slobodne Dalmacije o šoku koji je izazvala najava poskupljenja dopunskog zdravstvenog osiguranja i o ostalim cijenama našeg neuspjeha zbog koji "svaki dan u svakom pogledu sve više - nazadujemo"..

POLITIKA I (BOLESNO) DRUŠTVO

Država koja nema 19 kuna nije država

Ponajbolji hrvatski ekonomski analitičar za Spektar Slobodne Dalmacije piše o šoku koji je izazvala najava poskupljenja dopunskog zdravstvenog osiguranja

Piše: Frenki Laušić / Slobodna Dalmacija
Izvor: Slobodna Dalmacija


frenki laušićNajavljeno povećanje dopunskog osigranja za 30 posto, odnosno za 19 kuna, proizvelo je negativan javni učinak, gotovo ravan uvođenju kriznog poreza 2009. ili povećanju PDV-a na 25 posto u 2012., iako su to bili mnogo značajniji financijski “udari”.

Razlog tome se vjerojatno nalazi u činjenici što gospodarstvo danas bilježi koliki-toliki rast, nitko od poltičara nije najavljivao povećanje poreza ili davanja bilo koje vrste (osim poreza na nekretnine), dapače, obećanja su bila upravo suprotna, pa je shodno tome i potrošnja ipak počela rasti, unatoč višegodišnjem procesu kreditnog razduživanja građana.

Stoga ovih 19 kuna, koliko god za one građane s primanjima od dvije tisuće kuna to bila cifra kojom se preživi cijeli jedan ili dva dana, za većinu javnosti ipak predstavlja neku vrstu simboličnog šoka - zar je moguće da država nema tih pišljivih 19 kuna nego ih mora uzeti od nas, zar smo još u tolikoj financijskoj krizi da država ne može plaćati osnovne račune.

E, pa odgovor je potvrdan: da Još smo uvijek u tolikoj proračunskoj krizi i država nema novca za plaćanje svojih obveza. Zbog toga se i zadužujemo, to je taj famozni proračunski deficit (manjak), koji je sada na razini od desetak milijardi kuna godišnje, gotovo isto koliko iznose kamate koje godišnje plaćamo na dospjeli dug.

kockanje

I to je cijena našeg neuspjeha, to što moramo plaćati oko 10 posto go-dišnjh proračunski h rashoda na kamate, to što su nam kamate na javni dug dvaput veće nego u Sloveniji, a deset puta veće od slovačkih ili njemačkih.

A razlog tako visokih kamata nalazi se u tome što imamo slabo gospodarstvo i neučinkovitu državu, pa nam je takozvani rizik od neplaćanja dugova na razini od oko pet posto, što je višestruko više u odnosu na navedene zemlje.

No, kako već 25 godina živimo u demokraciji, uvažavajući činjenicu da smo prvih osam godina proveli u ratnim uvjetima, nije nam kriv nitko drugi osim nas samih - slabo gospodarstvo i neučinkovitu državu imamo zbog toga što imamo prosječno loše političare, loše birače, poduzetnike i radnike.


MOSTOVA OBEĆANJA

Da, mi mali glasački listići smo krivi što već 25 godina glasamo kako glasamo i biramo politiku i političare koji nam kroje život. U tim demokratskim trvenjima više nam je bilo važno da na vlast ne dođu “crveni” ili “crni”, nego da izaberemo ekipu koja će pravosuđe, javnu upravu, javna poduzeća, obrazovanje, zdravstvo, socijalnu skrb i brojne druge javne servise modernizirati, unaprijediti i dovesti na veću funkcionalnu razinu.

Posljednih godina smo počeli veću šansu davati takozvanim “trećim opcijama”, od kojih je zadnja solucija “Most nezavisnih lista” i “tehnički premijer”, a vidimo kako to mukotrpno, ponekad i groteskno izgleda.

bob rock

Ali, to su demokratski procesi koji savršeno jasno zrcale političku kulturu nacije, pa stoga kad pljujete na činjenicu da država nema novca da plati 31 kunu za onih 900 tisuća građana koji su po raznim kriterijima izuzeti od plaćanja dopunskog osiguranja, onda znajte da pljujete sami sebe, čast izuzecima.

Podsjetimo, dopunsko osiguranje košta 70 kuna, ali država za tih 900 tisuća ljudi treba platiti samo 31 kunu HZZO-u, ali ni to ne može, pa je prošle godine HZZO-u manje uplaćeno oko 500 milijuna na ime tih polica, odnosno oko 300 milijuna kuna manje kad se uzme u obzir daje trošak tih polica (koliko su osiguranici koristi zdravstvene usluge) u toj godini iznosio oko 600 milijuna kuna.

Kažimo odmah i kako su među tih 900 tisuća građana i osigurane osobe (i umirovljenici) čiji ukupan prihod mjesečno nije veći od 45,59 posto proračunske osnovice, a što u ovom momentu iznosi 1.516,32 kune (prihodovni cenzus), te osiguranici - samci, ako im prihodovni cenzus nije veći od 58,31 posto proračunske osnovice, odnosno 1939 kuna.

Dakle, država se ipak pobrinula da oni s krajnje nedostatnim prihodima ne plaćaju dopunsko osiguranje, ali nema novca da HZZO-u plaća niti taj smanjeni iznos osiguranja, već će se i to dijelom morati, kako sada stvari stoje, preliti na druge građane koji plaćaju dopunsko osiguranje.

To je tih famoznih 19 kuna, odnosno 300 milijuna kuna godišnje, s tim da ukupan minus u zdravstvenom sustavu na godišnjoj razini još uvijek iznosi nešto ispod 1,5 milijardi kuna.

I to unatoč činjenici da država ne plaća HZZO-u još dodatnih oko dvije milijarde kuna godišnje na ime raznih zakonskih obveza (odnosno doprinosa koji građani, i firme namjenski plaćaju za zdravstvo).


SANAOEROVA OSTAVŠTINA

Ostali minus se idućih godina namjeniva riješiti racionalizacijom mreža bolnica i drugim mjerama, ali i nadom da će se povećati broj zaposlenih i tako povećati i prihodi od doprinosa za zdravstveno osiguranje. Jer, 2008, smo istu košaricu zdravstenih usluga (i bez nekih sada dostupnih skupih lijekova) imali uz 200 tisuća veći broj zaposlenih i proporcionalno veće prihode.

Kolika je tada bila neefikasnost sustava, lako je moguće dočarati činjenicom da su tada uz znatno veće prihode gubici u zdravstvenom sustavu bili skoro isti na godišnjoj razini kao i danas.

No, veću proračunsku rupu od zdravstvenog sustava ima naš mirovinski sustav, koji je godišnje u minusu od oko 18 milijardi kuna, jer su ukupne penzije teške oko 36 milijardi kuna, a iz doprinosa se prikupi samo 18 milijardi.

Doduše, treba kazati kako bi ta rupa bila manja kad bi se novcu prikupljenom od doprinosa dodalo oko pet milijardi kuna godišnje iz drugog mirovinskogstupa, kao što treba reći da na statusne mirovine odlazi šest milijardi kuna. Ali i s tim ciframa nam je mirovinski sustav i dalje u crvenom od oko osam milijardi kuna.

Računica tako kaže da su nam, uz te “dodatke”, zdravstveni i mirovinski sustav u godišnjem minusu od oko 10 milijardi kuna. A to je opet ravno onom godišnjem proračun skom deficitu ili kamatama koje plaćamo na dospjeli dug.

kockanje

Eto, to je dio proračunskih problema, uz nužnu napomenu kako je loše i to to što struktura rashoda nije baš optimalna”, jer većina odlazi na plače, penzije, socijalu i subvencije, a najmanje za kapitalne investicije, koje su “produktivniji" dio proračuna (to ne znači da plaće zaposlenih nisu “produktivne”), odnosno ulaganje u njih ima veći fiskalni multiplikator, kako pokazuju posljednja istraživanja.

Pri tome, nažalost, i te kapitalne investicije nisu baš bile najsretnije pogođene (simbol za to su Sanaderove megalomanske “rukometne dvorane ”), pa je i njihova “produktivnost” znatno manja nego što bi trebala biti.

Uglavnom, čitav se nas nacionalni, zajednički, udruženi, javno-privatni pothvat od 1990. naovamo gotovo pa svodi na “produktivnost” Spaladium Arene - zarade malo, a dugovi veliki, funkcionalnost slaba, održavanje otužno.

Tužno je to i napisati, ali novi izračun Josipa Tice, profesora Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, pokazuje da su tijekom posljednjih 50 godina najveće prosječne mjesečne neto plaće zabilježene 1978. godine.

“Izražena u ‘današnjem novcu’ prosječna neto mjesečna plaća je 1978. iznosila 6769 kunu. U odnosu na današnji prosjek to je negdje preko 1500 kuna više”, tvrdi Josip Tica, ekonomist koji slovi za vjerodostojnog i renomiranog znanstvenika.

Prosječna plaća prilagođena za inflaciju je svakako jedan od pokazatelja razine životnog standarda, a u odnosu na danas treba uzeti u obzir akumuliranu štednju građana (i u nekretninama), te dostupnost i kvalitetu određenih servisa i usluga moderne tehnologije.

No i taj podatak govori kako ja sredina sedamdesetih godina prošog stoljeća bila, uvjetno rečeno, “razvojni zenit”, također utemeljen na kreditnom pogonu i neodrživoj ekonomiji, kao i 2000-ih godina, pa je osamdesetih godina 20. stoljeća krenuo gospodarski i proračunski krah bivše Juge, nakon toga i rat sa svim posljedicama.



Zatim smo u 2000-im pomislili da smo bogatiji i produktivniji nego što zbilja jesmo, pa su se država i poduzeća i građani neproduktivno zaduživali na sve strane, e da bi nam globalna recesija pokazala da smo još uvijek provincijalni društveni marginalci na svim razinama. pogotovo onim ekonomskim.

Eto, sve to nas dovodi do odgovara na pitanje zašto je ministar zdravlja produžio povećanje plaćanja dopunskog osiguranja za tih 19 kuna - opet smo se sudarili s činjenicom da smo tek na početku gospodarskog i proračunskog oporavka.

još uvijek nismo pali na razinu Grčke, čiji su političari i građani, unatoč tome što imaju dvostruko veći standard od nas, u knzi odlučili da njihovi nezaposleni sugrađani mogu imati pristup zdravstvenom sustavu samo u roku od godmu dana, a nakon toga moraju plaćati sami svoje zdravstvene troškove.


GRČKA TRAGEDIJA

Naš BDP po stanovniku je dvostruko manji nego u Grčkoj, ali smo pokazali znatno veću solidarnost prema najugroženijima. Neka tako i ostane, ali moramo znati da smo siromašniji nego smo mislili i da će nam trebati još niz godina da riješimo probleme loših javnih servisa i državnih institucija i da omogućimo dinamičnije gospodarstvo.

Nema čarobnog štapića za postizanje tog cilja, kao što ne možemo na idućim izborima izabrati svece i genije da nas hitno dovedu u raj, ali možemo birati mudrije i stvarati uvjete da se sposobniji građani uključuju u politiku.

Kao u ironičnoj sceni filma “Sjećaš li se, Dolly Bell" možemo “svaki dan u svakom pogledu sve više napredovati”. Ako ne zbog nas, a onda zbog naše djece.

U suprotnom, s čežnjom ćemo se sjećati vremena kada nam je dopunsko osiguranje povećano za 19 kuna (ako se ta najava zbilja i realizira).

alan ford

Povezani članci

Who's Online

We have 222 guests and no members online