DUGI RAT

Upravo ti riječima započela je roditeljski sastanak razrednica sedmog C Osnovne škole Slavko Kadić na Oriju prije nekih 18 godina, dakle tamo negdje 1982/3/4. Nakon što je drugarica razrednica vrlo detaljno izvijestila roditelje  o svim načinima i oblicima očitovanja seksualne revolucije dvanaestogodišnjaka i trinaestogodišnjaka, roditelji su višesmisleno i besmisleno reagirali. Bilo je tu očite grožnje, užasavanja, dozivanja Boga i đavlapaklenoga, bilo je i neke ravnodušne pomirenosti s hormonalnom eksplozijom, a bilo je bogami, i toga da je poneki otac pohotnog sinčića morao skrivati očiti ponos zbog toga što je njegov sin, jeli, onako, već prčevit, baš ka šta mu je pape bio u tim godinama ...

Piše: Frenki Laušić
Izvor: Kronika Duća

A seksualna revolucija se sastojala u tome da su poludjeli muški pupoljci niz mjeseci salijetali mladu žensku populaciju na svim kantunima i klupama škole i vatali ih gdje god se stiglo, a bilo je toga i po tri, četiri mlađahna ždrepca na klupu oborilo uzdrhtalu paćenicu i prebiralo po njoj dok god straža ne bi uzviknula da dolazi netko od nastavnika...

No, nitko ne zna dokle bi se to nastavilo s takvim posljedicama, da neke od moralnijih paćenica nisu odlučile sve cinkati drugarici razrednici što je rezultiralo već rečenim sastankom. A ishod tog sastanka bila je usmena bezimena opomena svim članovima revolucije, pogotovo njenim uznositim predvodnicima. E, ali revolucija baš u inat nije stala nego je nastavila teći i teče, evo, sve do današnjih dana – s malo manje strasti, obijesti i nerazumijevanja, ali svejedno teče.

Sad tu dolazi red na mene i moju sramotnu ulogu u toj općeseksualnoj revoluciji do sada nezasluženo zanemarenoj u povijesnim, sociološkim udžbenicima. 

Eto, šta ću, kajem se, da sam znao drugačije bih, elem, moja uloga u revoluciji je bila nikakva, drugim riječima, u revoluciji nisam sudjelovao, a ako i jesam bilo je kontrarevolucionarno ponašanje. Bio sam nazadnjak i reakcionar koji je tješio one paćenice koje također nisu htjele sudjelovati u revoluciji ili kojima revolucija sam što nije napravila djecu.

Jednom, jedan jedini put, kad su mi već dozlogrdila nagovaranja  podjebavanja, uhvatio sam djevojčicu koja i dan danas ima prelijepe modroljubičaste oči za njene prekrasne grudi, a ona mi je odvalila šamarčinu.

Do tada ju je mogao drpati tko god je htio, mada se rado davala jednom, dvojici, a meni je dala – plesku. I to je bio jedan od najsmislenijih šamara u povijesti. Od tada više nikad nisam slušao masu već samo svoju kontrarevolucionarnu prirodu i više nikad nisam puštao da me nosi masa i da toj masi bezuvjetno vjerujem.

Tu je moju prirodu sada instiktivno prepoznala ta prezrela djevojčica i zbog toga taj šamar, a ne zbog toga što je još jedan kreten uhvatio za sise.

Ta je pleska zapečatila moju individualnost i njojzi hvala. Hvala najljepšim modro – ljubičastim očima s kojima i dandanas volim razmijeniti dvije tople riječi, mada se nismo već tisućama godina vidjeli, a žao mi je, i zbog toga jer, čuo sam, život je nije štedio.

Da mi je netko tada odvalio moralni šamar kad sam postao previše ohol na život, bio bih mu još zahvalniji, kao što bih još zahvalniji bio da mi je netko slomio kosti kada sam od života prestao iskati slad i šećer.

Sada, u ranim tridesetim, kada se sjetim seksualne revolucije u sedmom C pomislim kako, eto, postoje revolucije koje ne jedu svoju djecu nego ih tjeraju na razmnožavanje i uživanje i kako bez te jedine istinske stalne revolucije koja teže ne bi bilo ni Dugog Rata, ni Osnovne škole ni narodnog heroja Slavka Kadića – sva bi, jebi ga, prekrila ćelamita.