Čažinski dani uz poeziju Borisa Marune

Udruga "Sveti Frane" iz Tugarskog zaseoka Čažin Dolac ovog vikenda priređuje tradicionalnu kulturnu manifestaciju "Čažinski dani". U "čarobnu" Čažinsku šumu u petak, 25. srpnja 2014. dolazi kolonija umjetnika koji štuju poeziju Borisa Marune, jednoga od najznačajnijih suvremenih hrvatskih pjesnika, u medijima i širim krugovima poprilično nepoznatog. A ako se i Vi kontate među one koje za sparnih ljetnih večeri poeziju obično recitiraju turistkinjama ispod tamarisa, na kraju rive tik do mora ili ispod balkona nekog apartmana, svratite s smišnicom tjedna ovog petka u Čažin Dolac i nećete falit ...

ČAŽIN DOLAC - TUGARE

Poezija Borisa Marine u u tugarskoj šumi

Naravno, za sve one koji se možda i dvoume bi li potegli do Tugara na jednu ljetnu noć, marljivi organizatori prirediti će i poljičke delicije uz koji će se lakše nastaviti druženje ugodno dugo, dugo u lijepu Čažinsku noć...

Čažinski dani

 

TKO JE BIO BORIS MARUNA

Boris Maruna (rođen 1940. u Podpragu, na južnim obroncima Velebita) hrvatski je pjesnik i prevoditelj s engleskog i španjolskog jezika.

1960. emigrira u Italiju. U tri desetljeća svog emigrantskog izbivanja, živio je u Italiji, Argentini, Velikoj Britaniji, SAD-u, Španjolskoj. Diplomirao je i magistrirao na sveučilištu Loyola u Los Angelesu. U Barceloni je završio hispanistiku.

Objavio je nekoliko zbirki pjesama. Autor je kronike "Otmičari izgubljena sna", koja potanko opisuje glasoviti "teroristički čin" hrvatskih emigranata, otmičara američkog putničkog zrakoplova 10. rujna 1976., čime se htjelo ukazati na nezavidan status Hrvata i podređen položaj Hrvatske unutar Jugoslavije. Maruna je, kao jedan od službenih prevoditelja, bio izravni svjedok sudskog procesa akterima te akcije.

1990. godine Boris Maruna se vratio u Hrvatsku, gdje postaje jedan od najoštrijih kritičara hadezeovske vlasti. Obavljao je funkciju ravnatelja Hrvatske matice iseljenika, te radio kao urednik Hrvatske revije.

Dugo je izbivao iz Hrvatske, prvo dobrovoljno, a kasnije i zbog političkog disidentstva, repatrijacije i suočavanja s razočaravajućom zbiljom u neovisnoj Hrvatskoj. Do svoje smrti 14. lipnja 2007. u KB Dubrava, Maruna je obnašao dužnost veleposlanika Republike Hrvatske u Republici Čile.
 

Prenosimo nekoliko Maruninih pjesama....

 

BILO JE LAKŠE VOLJETI TE IZ DALJINE

    Pour Bernadette

Bilo je lakše voljeti te iz daljine,
Biti s tobom u noćima beskrajnih književnih rasprava
Dok se magla dizala na moru i odmah ruke otklanjao
Ona pamćenja što se nisu uklapala
U rečenične nizove čežnje:
Ništa nije moglo narušiti predodžbu o tebi.
Sad izbliza siliš me da te osjećam kao truli zub
Otvorenu ranu, čekićanje živca, živo meso besmisla
Bolest pred kojom smo bespomoćni i ti i ja
Kao pred kakvim istinskim proglasom
Propasti.
A nekad je ljubav bila čist i doslovan
Doživljaj samoće.
Osobe i krajobrazi koje je dozivalo sjećanje
Kao morska trava pokretana valovima.
Dani daleko od tebe, beskrajne literarne noći
Svijet bez zbilje ali svoj i konačan
Poput dobre pjesme čvrsto zatvoren sa svih strana
I ja u dimu lule za šankom dalekih mora
Što nas dijele u svakom času admiral
Svojih priviđenja.

Boris Maruna

 

I JA SAM EKSPERIMENTIRAO

Imao sam tvrd život
u redu ali neka mi nitko ne kaže
da nisam pokušao
da nisam bacio kocku ili dvije
ako je čovjek rođen kao Hrvat
ne može previše očekivati od života
i dok su drugi ljudi brinuli o imperijima
zauzimali vlast i izračunavali dobitke
ja sam čekao u Torremolinosu
da naiđe kakva nova Erika
neznatan isječak svijeta
i provede koju noć u mojoj postelji
ja sam ustajao mamuran i pospan
i s tremom u koljenima
a one su se tuširale u hladnoj vodi
i potom na podu izvodile svoje vježbe
imale su trbušne mišiće tvrde
kao odskočna daska
imale su oči boje alpskih jezera
imale su sise kao njemačko
gospodarsko čudo
i uvijek se nekako slagale sa mnom

teutonski duh u svakom pogledu
premda nisu imale pojma tko je bio Tacit
niti sam im ja nastojao objašnjavati
živjele su u prezentu ili
na godišnjem odmoru
i kad su odlazile ostavljale su
za sobom prepune pepeljare
prazne boce miris joda
i čitav čopor bijelih pokusnih kunića
koji su me lukavo promatrali iz kutova sobe
pucajući od zadovoljstva.

Boris Maruna

 

BORCI IZ VUKOVARA

Borci iz Vukovara nisu nosili zaštitne košulje
Giorgio Armani, ni odijela Pierre Cardin
Prezirali su kravate Gucci i Croata
I kad bismo ih zabačeni u naslonjače u udobnim stanovima
Tuškanca i Pantovčaka gledali na televiziji kako
Pretrčavaju ciglu razorenih domova
Mi smo nekako naslućivali da njihova nevinost
Seže dublje od našeg ponosa i da za neke važne stvari u životu
Čovjeku ne treba ništa: ni cocktail party ni neonska svjetla
Samo savršena ljubav
Totalna opasnost.

Boris Maruna

 

SVRŠETAK LJETA

Ničemu ti neće služiti stihovi koje sada pišeš
Dan se mrači i kiše s kraja ljeta ispiru grad
Zahvalnost asfalta isparava naše korake
Odlazi ljeto
I s njime započinje još jedno presvlačenje koža
Zreli plodovi jeseni pokazuju začetke smrti:
Crv sumnje opsjeda sve što si ikad htio
Kiše ispiru grad i odnose sa sobom pijesak
I žene i noći, šetnje uz obalu i šetnje boricima
Književne rasprave i političke debate
Ulaženja u more, barove, talog ispijenih čaša
I riblje kosti; cijele naplavine istina kao stihove
Koji ikada nisu živjeli.

Boris Maruna

 

GOVORIM NA SAV GLAS

Govorim na sav glas
Govorim vama koji uvijek imate spremne odgovore
Govorim vama koji gazite kroz krv i još vam nije dosta
Govorim grčkim pukovnicima, brazilskim generalima i maršalu Titu osobno
Govorim američkom pragmatizmu i carskom snu u sovjetskim glavama
Govorim ubiračima poreza na bijedu i onima koji skupljaju sindikalnu članarinu
Govorim Miss Yugoslaviae kao takvoj
Govorim svima koji planiraju sutrašnjicu i na njen račun žive u sadašnjici
Govorim lovcima na ljudske glave
Govorim apostolskom nunciju u Beogradu
Govorim Savezu boraca: nosiocima Karađorđeve zvijezde i Spomenice iz 1941.
Govorim Igorima Mandićima i Marinu Franičeviću doslovno
Govorim općenito Narodnim herojima, Rankovićevim ljudima i Josipu Vrhovcu
Govorim državnom fondu za penzije
Govorim središtima financijske moći
Govorim Timeu Pravdi Borbi Politici i Vjesniku u srijedu
Govorim crvenom telefonu Washington – Moskva
Govorim kurvama iz potrebe i kurvama jer su kurve
Govorim gospođi Milki Planinc
Govorim hrvatskim lavovima Vladimiru Bakariću i Jakovu Blaževiću
Govorim u bradu generalima Ljubičiću i Jovaniću
Govorim Supu i Narodnoj miliciji
Govorim poslanstvima i konzularnim predstavništvima
Govorim Milovanu Đilasu također
Govorim eksporterima radne snage i importerima gume za žvakanje
Govorim Genexu i Poljobanci
Govorim lješinarima i punoglavskim filozofima
Govorim dijalektičkim trgovcima na malo
Govorim ustavnoj komisiji i statističkom godišnjaku
Govorim povjesničarima koji oslobođenje pišu velikim slovom
Govorim radiju Moskva i Glasu Amerike na srpskohrvatskom
Govorim SK Hrvatske kao slijepom crijevu SK Jugoslavije
Govorim još jednom maršalu Titu sa svim njegovim dužnostima i s dužnim poštovanjem
Govorim na sav glas u ime radnih ljudi i u svoje vlastito ime:

IDITE SVI U TRI P… MATERINE!

Boris Maruna

 

UDBAŠI

Udbašima je uvijek bilo dobro u našoj zemlji
Za njih se ne može reći da nisu znali što rade
Oni su ideološki uvijek bili
Na ispravnoj liniji
Njima je sve polazilo za rukom
Oni su najčešće dolazili iz miješanih krajeva
Po mogućnosti. Nisko čelo i
Deseterački mentalitet
Zdrav duh u zdravu tijelu

Ja ne sumnjam, u Hrvatskoj je uvijek netko dobro živio
Naravno, nikad mi
To je takva zemlja, rekao bih
Udbaška
Zemlja vedrih ljudi
A mi smo drugi pomalo utučeni
I djelujemo izgubljeno

Mi gotovo ne znamo za radost, za smijeh
Naša probava je neredovita, žuč i gorčina na licu
A udbaše možeš uvijek vidjeti kako jedu velike komade
Krmetine u Vili Rebar ili na terasi hotela
Esplanade i potom
Odbijaju dimove, srču kavu i dobacuju duhovitosti
Sa stola na stol: pokazuju urođeni
Šarm

I udbaški sinovi su zarana očitovali
Izrazitu talentiranost
I odlazili u Pariz, u Švicarsku i na Oxford
I samo krajem ljeta navraćali kućama
S plinskim upaljačima
Navikli na bolje restorane
I francuske suknje

S druge strane,
Sa mnom ni jedna viđenija žena iz zagrebačkog Ritza
Ako imalo držaše do sebe
Nije htjela leći
Pa čak ni Mađarica
Premda je meni bilo svega 17 godina
A ona se nalazila već tridesetu
Na istom radnom mjestu

Nikakvo čudo, dakle, što su udbaši uživali
Veći društveni ugled, bolji status, finije manire
Smijeh zdravih zubi što odzvanja uz krmetinu i tursku kavu
Uspoređeni s njima, mi drugi
Jedva da smo bili nešto
Naša kreditna moć je bila beznačajna

I danas, kad razmišljam o našoj zemlji, meni je jasno
Da organizacija nužno pripada udbašima
Njihova odijela uvijek pristaju
Na njihovu godišnjem odmoru nikad ne kiši
Oni širokom kretnjom izgrađenih, samopouzdanih ljudi
Rješavaju probleme koji su nas
Mučili do krvi
Oni nekako znadu da su u pravu
I ne možeš im ništa.

Oni su veseli kurvini sinovi.

Boris Maruna

 

MISLIM DA SE SMIJEŠIM

Došao sam na plažu da provedem
Vrijeme ručka; izuo sam cipele i
Sada sjedim na pijesku
U mekom proljetnom suncu
Pušim i gledam u valove
Kako spokojno umiru

Malo sam začuđen
Da navršavam četrdesetu

Rubom vode i pijeska prolaze
Lijepe mlade žene
Sa zavrnutim nogavicama
Vidim ih u času kad uđu
U moj pogled na valove
Znam da je zakon vjerojatnosti
Na mojoj strani, da je
Među njima barem jedna koju
Bih mogao nagovoriti bez
Većeg napora
Bez znatnijih tehničkih poteškoća
Ali ne slijedim ih pogledom

Gledam pravo u valove
Kako spokojno umiru na pijesku

Ne zanimaju me igrači odbojke
Iza mojih leđa
Ne zanimaju me djeca
Ni roditelji ni malobrojni kupači
Ni daske ni gumena odijela

Ne zanimaju me galebovi ni psi.

Sjedim i gledam u valove
Kako spokojno umiru
Pušim i od vremena na vrijeme
Pročistim grlo i pljucnem
Između koljena u pijesak

Mislim da se smiješim
U mekom proljetnom suncu
Lagano, neodređeno
Kao čovjek, koji ima osjećaj
Da je pobijedio u nečemu
Ali mu nije jasno koliko mu je stalo
I je li mu uopće stalo

Godine će dolaziti i prolaziti
Mogu mi podmetati nogu
Ali mi ne mogu donijeti ništa
Što već nisam živio

Ništa što već nisam umro.

Boris Maruna

 

ETO VAM VAŠIH JUNAKA

Najbolje hrvatske branitelje
Mogao si sresti u vrbicima uz naše rijeke
Ili među kamenjem gdje su zaustavljali
Kugle svojim tijelima.
Nisu znali lagati.
Nisu pljačkali.
Nisu ubijali starce i djecu.
Nisu silovali djevojčice.
(Pa ni one među uglednijim gospođama
Koje bi im bile iskreno
Zahvalne.)
Nisu ništa zaradili na oružju.
Slabo su napredovali sa činovima.

Jednostavno nisu imali nikakva
Smisla za život.

Boris Maruna

 

HRVATI MI IDU NA JETRA

Hrvati mi idu na jetra
Nikakvo čudo: družim se s njima
Već trideset i osam godina

Kao prvo, svi sve znadu.
Drugo, ostavljaju smeće za sobom.
Treće, u stanju su da vam probiju uši
S revolucijom i ženama.
Dim njihovih cigareta puni barove
U trokutu između Münchena
Vancouvera i sidnejskih dokova:

U lijevoj mladi luk
U desnoj komad pečene janjetine
U džepu Katekizam hrvatskih kamikaza.

Dodajmo tome da uvijek nalaze
Ispriku za svoje postupke;
Kao veliki ruski državnici
Uvijek nađu prikladan savjet:
Zašto ne pišeš osjećajne pjesme?
Ti bi trebao biti borbeniji!
Od tebe smo s pravom očekivali više.
Govore Hrvati.

Vi možete zajebavati poeziju,
Ali ne i mene, odgovaram ja.

I to je dovoljno da se uvrijede
-Bilo što je dovoljno da se uvrijede-

Zapale novu cigaretu i
Emigriraju nekuda.
Ponekad ih ne vidim godinama
Ponekad desetljećima.

Ja pokupim smeće za njima
I ugradim ga u sljedeću pjesmu.
Ne moram naglašavati da žalim
Što se tako lako vrijeđaju.
Ali hrvatski pjesnik ima pravo
I rodoljubnu dužnost
Da kaže što mu ide na jetra.

U mom slučaju to su Hrvati.

Možda je posrijedi onaj panični osjećaj
Da su ti ljudi dio moje sudbine?
Možda je razlog u činjenici
Da polako ali sigurno gubim živce?
Možda.
Dopuštam razne mogućnosti, ali ne vidim
Nikakvoga razloga za čuđenje.

Boris Maruna

 

boris maruna

Povezani članci

Who's Online

We have 253 guests and no members online