Samo da nije ljubav!

pjesmadjevojkaOvih nekoliko redaka željela bih posvetiti temi o kojoj se govori i piše otkako postoji ljudski rod: ljubav. Ljubav - što je to? Mislim da nema čovjeka koji bi na jednostavan način bio kadar odgovoriti na to, naizgled vrlo jednostavno, pitanje. E, kada bismo bili kadri izraziti bît ljubavi, onda zacijelo ne bismo u današnje vrijeme govorili o modernim vrlinama: solidarnosti, toleranciji i pravednosti. U njihovu temelju stoji ljubav - ljubav jednoga čovjeka prema drugome. Želim reći da u vremenu u kojem živimo posjedujemo sve o čemu su naši preci mogli samo sanjati, ali ne posjedujemo ljubav u pravom smislu te riječi ili, ako je i posjedujemo, ona je u osvit modernog doba zadobila sasvim novo lice... piše Dafne Vidanec u izvrsnom tekstu objavljenom u Vjesniku ...


Samo da nije ljubav!


Suvremeni je čovjek toliko otuđen i zatvoren u vlastito srce da i ne opaža onog drugog, dok je s druge strane vehementni zagovaratelj ljubavi prema najrazličitijim modusima življenja - od mode, preko muzike, do izbora životnog partnera


Piše: Dafne Vidanec / Vjesnik
Izvor: Vjesnik


ljubavOvih nekoliko redaka željela bih posvetiti temi o kojoj se govori i piše otkako postoji ljudski rod: ljubav. Ljubav - što je to? Mislim da nema čovjeka koji bi na jednostavan način bio kadar odgovoriti na to, naizgled vrlo jednostavno, pitanje.

Dokaze za tu tvrdnju nije teško pronaći. Oni leže među redcima stotina tisuća literarnih djela napisanih rukom onih kojima je ljubav, bilo ona koju nazivamo sretnom ili, pak, nesretnom (kao što je bila Karenjinina spram Vronskog), bila inspiracija.

No, ljubav nije inspiracija samo književnicima i pjesnicima, nego i "ljubiteljima mudrosti". Tako je Scheler govorio o homo amansu ili čovjeku koji ljubi, voli. Glasoviti francuski prirodoznanstvenik Blaise Pascal vjerovao je da, kada je riječ o nadnaravnim stvarima, tu glavnu ulogu imaju osjećaji, odnosno srce. Srce je misleće te ima svoje razloge koje razum nikada neće shvatiti, stoga je i pitanje vjere, odnosno Boga, Pascal svrstao u domenu osjećaja. Poznata je njegova misao da čovjeka moramo najprije poznavati da bismo ga voljeli, a Boga najprije voljeti da bismo ga spoznali.

Za pojam ljubavi, slično kao i za pojmove sloboda i dobrota, smatra Hartmann, ne postoji nijedna druga riječ osim te kojom se barem slikovito može dočarati njen sadržaj, a o bîti da se i ne govori.


E, kada bismo bili kadri izraziti bît ljubavi, onda zacijelo ne bismo u današnje vrijeme govorili o modernim vrlinama: solidarnosti, toleranciji i pravednosti. U njihovu temelju stoji ljubav - ljubav jednoga čovjeka prema drugome.


Želim reći da u vremenu u kojem živimo posjedujemo sve o čemu su naši preci mogli samo sanjati, ali ne posjedujemo ljubav u pravom smislu te riječi ili, ako je i posjedujemo, ona je u osvit modernog doba zadobila sasvim novo lice.

S jedne strane, suvremeni je čovjek toliko otuđen i zatvoren u vlastito srce da i ne opaža onog drugog, dok je s druge strane vehementni zagovaratelj ljubavi prema najrazličitijim modusima življenja - od mode, preko muzike, do izbora životnog partnera.

razglednicaDrugim riječima, to što se netko odijeva kao gotičar ili što sluša punk ili heavy-metal ili što je izabrao(la) istospolnog partnera(icu), sve je to moguće opravdati pojmom ljubavi: netko 'voli' alternativnu muziku i takav način odijevanja, a netko drugi 'voli' isti spol.

I što se tu ima osuđivati, kada je u pitanju ljubav, bilo kao funkcionalni pojam koji koristimo u modalnom obliku kako bismo opisali neku radnju ili neke vrste izbor!

Kako se tkogod ne bi našao uvrijeđenim, dakako da izbor muzike i životnog partnera nisu identične stvari, ali ovdje sam htjela skrenuti pozornost na to kako ljudi običavaju koristiti pojam ljubavi u najrazličitijim sintaktičkim forma(cija)ma, a da uopće nisu svjesni kako koriste pojam čije značenje nadilazi radnje, stanja i zbivanja.

Primjerice, Anglosaksonci imaju glagol 'to like' koji upotrebljavaju kada žele izraziti nešto što rado čine i glagol 'to love' koji je rezerviran samo za ljubav shvaćenu kao osjećaj prema drugoj osobi.

Ovdje sam to laički objasnila kako bih ilustrirala možebitne funkcionalne nedostatke s obzirom na prečesto korištenje imenice 'ljubav' i glagola 'voljeti' tamo gdje tim izrazima nije mjesto.

S treće, pak, strane, ljudske je čine moguće opravdati u ime ljubavi - kako bismo inače mogli razumjeti odlazak nečijeg muža, oca ili sina u rat, nego kao osobni iskaz ljubavi prema domovini?

Međutim, postoji jedna sfera ljubavi gdje nije lako razumjeti određena ponašanja, geste, čine ili izbor. To je religija.

Općenito govoreći, religijsko shvaćanje i tumačenje ljubavi nerijetko je vezano uz pojam žrtvovanja. Eklatantni je primjer kršćanstvo: Isus Krist je poradi ljubavi spram čovječanstva podnio fizičku žrtvu na križu koji je zahvaljujući Njemu postao simbol slave i uzdignuća, a ne samo obilježjem sramotnog umiranja - kako je to bilo kod starih Rimljana.

flertU filozofiji se nerijetko govori o tri tipa ljubavi: eros ili tjelesna ljubav, filía ili prijateljska ljubav i agape ili božanska ljubav. Antička grčka mitologija (pa i filozofija) prepuna je primjera koji obuhvaćaju prva dva tipa ljubavi, ali treći tip ljubavi zaživio je zahvaljujući kršćanstvu, gdje je agape shvaćena kao vrlina - krepost, univerzalna ljubav Boga prema stvorenjima, a posebice prema čovjeku koji je među svim živim stvorenjima jedini kadar odgovoriti na tu ljubav.

Način na koji na nju odgovara opet ovisi o čovjeku samome, zato u dobu u kojem živimo valja uvažiti onaj način tog odgovora na koji nas je prije više od sto godina uputio teoretičar William James: osobno religijsko ili duhovno iskustvo kojemu prethodi ljubav prema transcendenciji.

Ako bi me tkogod pitao što je ljubav za mene osobno, odgovorila bih mu da je ljubav upravo ovaj život koji živimo. Mjesto gdje obitava čitavo naše biće. To je mjesto djelomično vidljivo i djelomično skriveno. Vidljivo kroz naša djela, čine i geste, a skriveno u riječima, jer riječi često puta izražavaju sasvim nešto drugo od onoga što osjećamo i mislimo.

Možda zato što nemamo odgovarajuće izraze ili - kako kaže Charles Taylor - ne govorimo "suptilnijim jezicima", jezicima pjesnika koji su oduvijek znali pronaći riječi za ono što obični ljudi nisu kadri izraziti.

Nema svatko karizmu biti pjesnikom i u tom smislu ne može svatko znati izraziti osjećaje i misli kao što to čine pjesnici. Ali, svi smo jednom bili djeca i jedini jezik koji smo govorili bio je jezik ljubavi; jezik nježnosti koji se izgubio u nepovrat nakon što smo zakoračili u svijet odraslih.

Želim reći da jedino još djeca znaju izraziti ono što osjećaju i misle i za to im ne treba pjesnička karizma (iako među njima ima i te kako dobrih pjesnika, bolje reći, pisaca fantastičnih priča, posebice kada treba izvitoperiti stvarno stanje stvari u školskom imeniku i slično).


obitelj


Pitate li dijete u vrtiću što je ljubav, ono će vam zacijelo kazati da je to kada se mama i tata vole. Dakle, ljubav protumačena dječjim jezikom je nježnost. Ljubav protumačena jezikom odrasla čovjeka je zadovoljstvo i sreća u poslu (jer bez posla, nažalost, teško da će biti i obitelji!).

Ljubav protumačena jezikom ljudi u poodmakloj dobi je miris pokošene livade Hrvatskog zagorja, ili miris nekog jela koje je nečija majka netom pripravila, ili zvuk koji su stvarale cipele djeda dok je ulazio u kuću, ili neka pjesma Ive Robića.., ljubav je sjećanje na njihovo djetinjstvo, na njihovu mladost.

No, pitate li današnje tinejdžere, koje ste slučajno zatekli u lokalnoj videoteci dok ste birali film kako biste, takoreći, 'utukli' slobodno vrijeme u subotu poslijepodne, možete li im, budući se smatrate prilično dobrim poznavateljem filmova, pomoći pri odabiru filma i koji bi film željeli gledati, ne biste se trebali začuditi ako vam odgovore: "Možete, samo da nije ljubavni."

Eto, izravna pljuska u lice ukupnim ovosvjetskim umotvorinama i rukotvorinama izniknulim iz patosa ljubavi: kako nijedna znanost, kao ni umjetnost, religija, pa ni filozofija, nisu kadre odgovoriti na pitanje što je ljubav, njihove su nam spoznaje pomogle utoliko ukoliko znamo što ljubav nije - ljubav nije ono što običava uprizoriti neki film, trenutačni ushit potaknut izvitoperenom i proračunatom slatkorječivošću i svojevrsnom nježnošću, a što glumci dobro izvježbaju tijekom snimanja nekog filma.

Ljubav nije film i nije izmišljena priča. Ljubav je stvarnost s kojom se svi mi na najraznovrsnije načine susrećemo dočim izjutra ustanemo: slatka melodija, dječji smijeh i skakutanje ili, pak, nekakvo 'gunđanje'; šalica jutarnje kave ili čaja; prvi šuštanj lista nekog dnevnog tiska…

Ljubav je sve ono što svakodnevno činimo, a da uopće nismo svjesni koliko te male i naoko beznačajne stvari ispunjuju naš obični život i čine ga mističnim u smislu da smo svi dionici nekih svakodnevnih rituala koji su na svojstven način za nas značajni, dakako, uz uvjet da te rituale obavljamo u ambijentu koji nas inspirira.

Nije ista ona šalica kave koju popijete, primjerice, na kolodvoru u Münchenu dok čekate vlak za Münster ili ona koju 'u miru' popijete kod kuće prije negoli pođete na svoje svakodnevne obveze.

Kako reče pjesnik: "Sve velike stvari skrivene su u malome", a ja dodajem: pa tako i ljubav (čitati - život).

  

Povezani članci

Who's Online

We have 165 guests and no members online