DUGI RAT

Nije počelo dobro. Najprije su nastup u Pieštanima otkazali Bob i Gogi, a za njima su uslijedili i mnogi drugi. Nabrojit ćemo samo neke od onih bez kojih smo se uputili u Slovačku odigrati vaterpolo turnir veterana: Pele, Vava, Didi, Aleksandar Makedonski,  Romeo i Julija, Ljudevit Gaj, Vlatka Pokos, reprezentacija Nizozemske iz 1988., Grupa TNT, Zagrebački mališani, Echo & the Bunnymen, Iron Maiden, MiG-35, Apolo 11, Apolo Creed, Mongolija, Kina, Borg, Klingonci i Ferengiji, Darth Vader, Pirati s Kariba 3, Prstenova družina, Milan Bandić, don Karmelo Ljubetić... Spisak je uistinu podugačak pa ćemo samo reći da su sva ta odustajanja onih na čiju se pomoć računalo za nas predstavljala vrlo težak udarac ...

VATERPOLO

Vaterpolo veterani Omiša prvi put od stoljeća sedmog osvojili turnir u Pieštanima 

Piše: Vanja Vlahović
Foto: VVK Omiš

U tom trenutku još smo uvijek vjerovali da nije sve izgubljeno, polažući nadu u skori dolazak 124. padobransko-diverzantske pukovnije, ali tim se hrabrim momcima dogodilo nešto zaista nepredviđeno.

Umjesto da iskoče nad Pieštanima, čija je geografska dužina 17°50,01'E, pilot zrakoplova ih je zabunom odveo na geografsku dužinu 17°50,01'W, gdje ih je izbacio u Atlantski ocean, u kojem su se pod teretom naoružanja i teške opreme podavili svi do jednoga.

Ta pogreška od samo jednog slova, koja je zračni desant na Pieštane pretvorila u potpuni fijasko, te još jednom pokrenula mnoge rasprave o prednostima i manama moderne tehnologije (u stara vremena takav je propust bio nemoguć), na najsuroviji mogući način dala nam je do znanja da ovisimo samo o sebi i na tuđu pomoć se ne možemo osloniti.

Slika: 124. padobransko-diverzantska pukovnija u svojoj najslavnijoj akciji, desantu na Kukuzovac

Kad sad pomislimo na sve te dramatične trenutke, možemo samo zahvaliti nebu što nam je dalo snage da ne odustanemo, nego nastupimo kao da nas je tisuću.

A bilo nas je svega osam, osmorica hrabrih i odlučnih muškaraca što su se krvlju zakleli da će se hrabro boriti dok se ne umore, ogladne ili sudac ne odsvira kraj. Red je da ih barem spomenemo: Felipe Cayetano Lopez Martinez y Gonzales Chico, a uz njih su tu još bili Čova i Ante.

Vidjevši nas tako oslabljene, i slovački su se mediji s podozrenjem raspisali o nama. U jednom su tamošnjem glasilu otišli toliko daleko da su nas nazvali „simpatičnim Omišanima“, a ni organizatori turnira se nisu iskazali, uručivši nam odmah po dolasku pehar za 2. mjesto, poučeni valjda iskustvom proteklih stoljeća, u kojima su omiški vaterpolisti u ovom pitoresknom gradiću redovito bili pretplaćeni na srebro (vaš je izvjestitelj, recimo, prvi put u Pieštanima nastupao još u kategoriji mlađih fetusa, ali se do današnjih dana nije maknuo dalje od 2. mjesta).

Već je naš prvi ogled, onaj s Mađarima, dao naslutiti da je senzacija na pomolu. Premda smo stalno bili u vodstvu s 2 ili 3 pogotka razlike, tradicionalno neugodni Mađari se nisu dali pa se u posljednju minutu susreta ušlo s rezultatom 6:6. No tada je Čova, stojeći na mjestu sidruna, podignuo šake visoko u zrak i, kao da goloruk ustaje protiv mrskog okupatora, na sav glas povikao: „Viktorija! Viktorija!“.

Bio je to trenutak koji je, pokazat će se, odredio ishod čitavog turnira. Mađarski igrači su ga u čudu pogledali misleći da ga očito izdaje zdrava pamet kad pri neriješenom rezultatu slavi pobjedu, no Čepe je znao kakva se mudrolija našem proslavljenom sidrunu mota po glavi te mu manirom vrsnog dodavača uputio sporu, ali izrazito preciznu loptu koju je Čova jednim od onih udaraca kakvih nema u udžbenicima neobranjivo proslijedio u protivnički gol. Obezglavljeni Mađari se u idućih 30 sekundi nisu stigli pribrati, pa smo tako izborili prvu pobjedu na turniru.
 

Slika: "Viktorija! Viktorija!“ povikao je Čova. Ostatak pripada povijesti.

Kada se susreću pravi majstori vaterpola, uvijek se ima što vidjeti, od pršteće energije do lucidnih proigravanja i taktičkih dosjetki iz nekih drugih sfera, stranih ovom našem materijalističkom poimanju svemira. Dvoboji Omišana i Lvovljana godinama se svrstavaju u tu kategoriju, te su često nazivani istinskim svetkovinama ovog nadasve plemenitog sporta.

Pokušali su nas naši ukrajinski rivali zaskočiti naizgled neformalnom linijom obrane s čak 5 bekova i jednim desnim vanjskim, ali im ni ta smicalica, premda su na isteku prve četvrtine vodili s 2:1, nije previše pomogla, jer nisu imali ono što mi jesmo, a zove se Gajo.

Korpuletni je Špiro (kako mu je pravo ime - za neupućene, ako takvih uopće još ima), tada uzeo stvar u svoje ruke i s tri bisera, tri fenomenalna zgoditka nepovratno preokrenuo tijek susreta u našu korist. Iskazan u brojkama, konačni rezultat iznosio je 7:5 za Omiš.

No vratimo se mi našem Gaji. Već je duže vrijeme prisutna inicijativa da se, slično klapskom pjevaju ovih dana, njegova pašajica, taj neobranjivi udarac kojim do ludila dovodi protivničke golmane, konačno prepozna i uvrsti u popis nematerijalne baštine čovječanstva. Mi smo rekli što smo imali. Ostaje nam čekati da UNESCO učini svoje.
 

Šteta što nijedan od Gajina tri gola Lvovu nije zabilježen okom kamere. Kako se ipak ne biste osjećali zakinutima, donosimo vam prikaz umjetničkog djela jednake vrijednosti.

Vermeer van Delft: Omiški veterani
 

Braća Čikeš su u dvoboju protiv Pieštana odigrala zapaženu rolu. Ovdje vidimo Krunu kako vodi psihološki rat protiv najboljeg strijelca domaće ekipe.
 

Zatim Ivan, u jednoj od svojih karakterističnih akcija.
 

Pa opet Kruno. Rat se nastavlja, samo su ulozi još veći.


Kako se iz prethodnih fotografija dade zaključiti, nesmiljeno je bilo i protiv Pieštana. Srećom, prije utakmice smo pomno proučili znakove na nebu koji su nam prorekli da se naši domaćini u utakmici s Mađarima, koju ih čeka nakon što se sučele s nama, neće dobro provesti.

Zato smo u susret s njima ušli krajnje kalkulantski, shvativši da će nam biti dovoljan i neodlučen rezultat te pripremivši za njih na prvi pogled vrlo riskantnu, a zapravo vrlo učinkovitu strategiju: pustit ćemo ih da tijekom čitavog susreta budu u vodstvu, a onda ćemo u posljednjoj sekundi utakmice izboriti peterac za izjednačenje koji će hladan poput špricera realizirati Čepe.

Tako je i bilo. Plan nam se umalo izjalovio jer je Čepe potkraj susreta pretrpio tešku ozljedu ramena. Srećom, podvrgnut je hitnom kirurškom zahvatu u kojem mu je odstranjeno staro, a ugrađeno novo rame, tako da se stigao vratiti i ispuniti proročanstvo.

Kad već spominjemo ovaj zgoditak, moramo istaknuti odvažnost ukrajinskog suca Volođe koji se na isteku regularnog vremena usudio pokazati na bijelu točku. Njegovu su gestu domaći igrači znali cijeniti, pa su onako razdragani mnogobrojnom gledateljstvu (službene brojke govore o 80.000 gledatelja, kao na Westfalenstadionu) upriličili tečaj psovanja na slovačkom. Svašta se tu moglo čuti, no mi ćemo samo konstatirati sljedeće: Pieštany - Omiš 7:7.

Čim pogledaju ovaj kolaž, pravim će  ljubiteljima vaterpola odmah  biti jasno kakvi su se asovi toga dana u Pieštanima namjerili jedni na druge.


U dvobojima veteranskih vaterpolo ekipa Omiša i Bratislave najljepše je to što se nikad ne zna tko će pobijediti. Jest da je statistika dosadašnjih ogleda blago naginjala na našu stranu (10:0 za nas), ali nismo dopustili da nas ona zavara pa smo u susret ušli maksimalno koncentrirani, znajući da će svako opuštanje biti brutalno kažnjeno.

O važnosti ove utakmice (odlučivala je o pobjedniku turnira) najbolje govori podatak da su naši protivnici specijalno za nju doveli dva pojačanja iz obližnje Mađarske. I to kakva dva pojačanja!

Stasiti Mađari, potomci Huna, izdanci loze Atiline, plivahu bazenom uzduž, poprijeko i dijagonalno, tako silovito da se činilo da će pokoriti pola svijeta. Ali naš ih je bedem zaustavio.

Konačan rezultat odraz je pravog stanja, 10:3 za naše, a razlika je mogla biti i izraženija da šuplji golman Vlahović nije triput kapitulirao.

Pogled na tablicu bio je dovoljno rječit: ostavljeni od svih, već pokopani i prežaljeni, poput mitskog Feniksa izdigli smo se iz vlastitog pepela i osvojili turnir. Slavlje je moglo početi.

Ali ne za I. Čikeša i vašeg izvjestitelja, koje je uprava kluba za bocu votke ustupila ukrajinskim veteranima. Spomenuti se dvojac tako odužio za neke sudačke ustupke i pomogao dragim prijateljima iz Lvova da u posljednjoj utakmici službenog dijela natjecanja zabilježe vrijednu pobjedu.

I ovaj pothvat zaslužuje biti opjevan, no to ćemo učiniti nekom drugom zgodom, a sad ćemo se radije pozabaviti odjecima našeg senzacionalnog uspjeha.

Strani su mediji, čini se, našem uspjehu posvetili mnogo više pažnje od hrvatskih. Simptomatičan je naslov s naslovnice francuskog Le Monda, koji kaže: „U OVOM GRADU SAMO JEDNO IME JE VETERANI OMIŠ“. U podnaslovu je nešto sitnijim slovima stajalo „Vlahović = Barthez“.

Glasoviti grafit s cestarske kućice, ma koliko monumentalan bio, ipak je samo plagijat.


I ostala inozemna glasila puna su hvale za našu igru. Frankfurter Allgemeine Zeitung kaže (citiramo od riječi do riječi): „Vaterpolo je igra koju igra 14 igrača, a na kraju uvijek pobijede Omišani.“

Helsinki Today ide još dalje pa nas, odmah pored obavijesti o cijepljenju sobova, uspoređuje sa španjolskim konkvistadorima u pohodu na zlato Pieštana.

„Pašajica“, piše Nairobi Reporter „je udarac kojeg nećete naći u udžbenicima. Nigdje se ne izvodi tako dobro kao u Omišu, a to je zasluga samo jednog čovjeka. Zaslužio je da mu kažemo cijelo ime: Jose Miguel Gonzalez Martin Del Campo Michel Gajo.“

Među spomenutim imenima, jedno valja posebno istaknuti. Možemo biti ponosni što smo u svojim redovima imali najboljeg igrača, strijelca i dodavača turnira, i to u jednoj osobi. Donosimo zapisnik našeg dvoboja s Bratislavom iz kojeg se vidi koliko je Čova učinkovit bio. Golovi upisani pored drugih imena zapravo su njegovi, ali su upisani u tuđe kućice jer u njegovoj više nije bilo mjesta. Uz 10 postignutih golova nesebični je Čova u tom susretu, a što nije vidljivo iz zapisnika, ostvario i 10 asistencija! Čestitamo!


Bilo je, mora se reći, i negativnih komentara. David Icke u našem trijumfu vidi prljavu rabotu vanzemaljaca, Branka Šeparović prijetnju za okoliš, dok je jedino hrvatsko glasilo koje nas je uopće spomenulo Dugi Rat online. Nemamo riječi kojima bismo izrazili svoju zahvalnost.

Što na kraju reći, a da ne bude patetično? Pokorivši Pieštane, praktično smo osvojili sve što se osvojiti da. Našoj niski trofeja nedostaje još jedino pehar turnira 7 kafića u Islamabadu, ali samo zato jer na njemu nismo nikad sudjelovali.

Iako je lokalna podružnica HDZ-a došla na vlast obećanjem da će Omiš dobiti status azijskog grada, čime bismo stekli pravo sudjelovanja na navedenom turniru, to se nikad nije dogodilo.

No pustimo mi šuplje priče. Svjesni da se samo najbolji povlače dok su na vrhuncu (nabrojimo samo neke: Janica Kostelić, James Dean, Lance Armstrong, George Custer i 7. konjička...), počeli smo razmišljati o zasluženoj mirovini.

Kad naša odluka sazrije, bit ćete prvi kojima ćemo je saopćiti.

Ekipa Omiša koja je u Pieštanima po prvi put u povijesti osvojila prvo mjesto.
 

MALA ŠKOLA BRANJENJA

U maloj školi branjenja danas ćemo govoriti o tome što golman treba uraditi ako mu jaka svjetlost, sunčeva ili neka druga, udara u oči ometajući ga u pravovremenom i bravuroznom interveniranju.

Ukoliko do toga dođe, potrebno je staviti naočale za sunce ili masku za varenje. Masku možete ukrasti u škveru, a očale kupiti u svakoj boljoj radnji, no mi preporučujemo Optiku Kaštelan.

Legalizacije bazena, psećih i naplatnih kućica, kao i drugih objekata brzo i povoljno obavlja Mico inženjering.

Da ste mi zdravi i veseli!