DUGI RAT

Tradicija nije iznevjerena ni ove godine. U Pieštane smo se zaputili brojni kao dva boy banda standardne veličine i glasovnih mogućnosti. Na jednom od najjačih turnira ikad odigranih, najprije smo se namjerili na domaćine i uzeli im mjeru. O Nikšinom lobu već je mnogo toga rečeno i napisano, uglavnom u stranim medijima, a mi ćemo samo reći da je na youtubeu bio gledaniji od svih clipova Lea Messija zajedno. Neopisivo! Grčevita borba vodila se na svakom centimetru bazena. Dosadni poput stjenica, igrači u bijelim kapicama sa svih se strana obrušavaju na Čovu, no on prkosno odolijeva, postojan poput odljeva u bronci... No krenimo od početka ...

VATERPOLO

Zapis o gostovanju Omišana na vaterpolo turniru u Pieštanima

Piše: Vanja Vlahović

Kad je 1951. poznati češki arheolog František Novotny po partijskoj direktivi poslan u Pieštane kako bi iskopao nešto spektakularno, nije ni slutio što će tamo otkriti. Kopao je dugo i temeljito, kao da mu život o tome ovisi, i naposljetku pronašao veliku kamenu ploču, za koju je isprva vjerovao da se radi o nadgrobnom spomeniku. No zapis uklesan na njoj, kao i kasnija analiza njegove starosti, provedena metodom C14, ukazali su mu na to koliko je bio u krivu.

Naime, metodom C14 nedvojbeno je utvrđeno da je Ploča iz Pieštana stara više od 20.000 godina, što samo po sebi možda i ne bi djelovalo toliko zbunjujuće, da nije bilo natpisa na njoj, odnosno pisma kojim je on otisnut. Prvotno vjerovanje, da se radi o heksadecimalnom kodu, nije se dugo održalo, unatoč činjenici da su ga podupirali i mnogi ugledni kriptolozi: kasnija su ispitivanja pokazala da je tajanstveno pismo na kamenoj ploči zapravo glagoljica.


Na ovoj slici vidimo C14.

A o čemu je tekst na Ploči iz Pieštana govorio? Marljivi su znanstvenici i to odgonetnuli. Tekst na ploči govorio je o gostovanju omiških veterana na tamošnjem vaterpolo turniru i drugom mjestu koje su osvojili. Ne treba posebno napominjati da je nalaz iz Pieštana oborio sve dotadašnje teorije o postanku glagoljice, ponajprije onu da je njezin tvorac Konstantin iz Velike Mlake, poznatiji kao Ćiril Mlatimudan.

Taj je lik, kao što se iz navedenog dade zaključiti, rođen mnogo tisuća godina kasnije negoli je kamena ploča o kojoj je riječ uopće nastala. Također je ukazao na činjenicu da je vaterpolo kudikamo starija igra nego je Međunarodni olimpijski odbor spreman priznati. A nama Omišanima dao je do znanja da smo u svijetu vaterpola od davnina bili netko i nešto, drugoplasirani. U svakom slučaju, Ploča iz Pieštana je uz žensku statuu od mamutove kosti najvažniji arheološki, odnosno paleontolški nalaz s teritorija današnje Slovačke.


Statua žene od mamutove kosti jedan je od najstarijih artefakata iskopanih u Slovačkoj. O identitetu zagonetne ljepotice i danas se nagađa.

Zapisima o gostovanju Omišana na vaterpolo turniru u Pieštanima tu nipošto nije kraj. Sljedeći nastup omiških veterana zabilježen je koncem 12. stoljeća kada je u tadašnjem Pescanu održan turnir u mlaćenju buzdovanom u vodi (nimalo suptilnoj srednjovjekovnoj verziji vaterpola) na kojem su Omišani također zauzeli drugo mjesto. Tada su ih u finalu umlatili Tatari.

Iz novije povijesti valja izdvojiti zapis iz 1917. godine, kad su se u Pieštanima sastali Vilim II., Ferdinand I. i Karlo I. (vladari Njemačke, Bugarske i Austro-Ugarske) kako bi vijećali o ratnoj strategiji. U predasima između napornih rasprava mogli su uživati u borbama golih muškaraca u vodi do pupka, gdje su nadahnuti Omišani opet bili drugoplasirani. Stoljeće prije toga slavni Ludwig van Beethoven inspiraciju za svoj klavirski koncert pronašao je upravo u Pieštanima, a omiškim veteranima je, što je malo poznato, posvetio glasoviti drugi stavak.

No pisanom tragu o drugim mjestima u Pieštanima ni tu nije kraj, jer je o zbivanjima na tamošnjem vaterpolo turniru Dugi Rat online proteklih godina uredno izvještavao svoje čitatelje. Tko nije čitao neka to učini sad, a tko jest, neka mu se Bog smiluje.

Da biste doznali do koje su mjere omiški veterani nadahnuli velikog kompozitora, kliknite ovdje (nije teško zamisliti muškarce, kao iz stijene isklesane, kako svojim mišićavim tijelima - pogotovo ako su depilirani, ajme! - sijeku mirnu površinu vode u sjaju jutarnjeg sunca, op.a.):

http://www.youtube.com/watch?v=CS9OO0S5w2k

Tradicija nije iznevjerena ni ove godine. U Pieštane smo se zaputili brojni kao dva boy banda standardne veličine i glasovnih mogućnosti. Na jednom od najjačih turnira ikad odigranih, najprije smo se namjerili na domaćine i uzeli im mjeru. O Nikšinom lobu već je mnogo toga rečeno i napisano, uglavnom u stranim medijima, a mi ćemo samo reći da je na youtubeu bio gledaniji od svih clipova Lea Messija zajedno. Neopisivo!

Grčevita borba vodila se na svakom centimetru bazena. Dosadni poput stjenica, igrači u bijelim kapicama sa svih se strana obrušavaju na Čovu, no on prkosno odolijeva, postojan poput odljeva u bronci.

Plutajuća mina ovog turnira bili su Mađari. I od svih nevoljnika na kugli zemaljskoj, baš smo mi morali naletjeti na njih! Zaludu sva naša superiornost, kako igračka, tako i taktička, kad nismo imali sreće.

Da mi je sada vidjeti one mudrace koji vele da je svatko kovač vlastite sreće, pa da im u lice kažem što mislim o tome. Ili one pametnjakoviće koji su se u svojim „analizama“ drznuli tvrditi da nam je obrana bila porozna, a napad neefikasan! Zaslužili smo imati sreće, a nismo je imali. Govoriti bilo što drugo bio bi teški diletantizam.


Zalazak sunca u Pieštanima izmamio je romantične osjećaje vašem izvjestitelju.

U trećoj smo utakmici naprosto briljirali, tako da Ukrajinci, naši vječiti rivali iz Lvova, nisu imali nikakve šanse. Sportski su priznali poraz i ispuhali se na sucima, a mi, i dalje u borbi za prvo mjesto, okrenuli smo se sljedećem protivniku.


Ovo su neki čobani budale.

A što tek reći o četvrtoj utakmici? Na megdan su nam izašli veterani iz Bratislave, ali nama je to bilo svejedno. Da nam je došao bilo tko drugi, vjerojatno bi se jednako proveo. Ne bi ga spasila ni čitava regimenta sudaca, a kamoli ona dva puhala koja su sudila dva posljednja susreta. Jer, poštovani čitatelju, nije baš sve teklo onako glatko kako bi se iz rezultata dalo iščitati.

Ne možemo i ne smijemo zaboraviti trenutak iz treće utakmice kad je mlađi od dvojice Čikeša isključen iz utakmice zbog navodnog udaranja protivnika nogom u glavu, i još k tome iznad vode, navodno - podcrtavam riječ navodno jer to osim suca koji ga je isključio nitko drugi nije vidio - a još ćemo teže zaboraviti epizodu iz posljednjeg meča kad je stariji Čikeš, ne isključen iz igre, nego prognan iz Slovačke.

Svašta nam je tada prošlo kroz glavu, ali smo se, u trenutku kad je izgledalo da spasa više nema, prisjetili naših junačkih predaka koji su u ona davna, bremenita vremena, unatoč činjenici da nije bilo ni autoceste ni naplatnih kućica u Dugopolju, pronašli snagu, došli ovdje, u Pieštane i osvojili drugo mjesto, baš kao i mi danas. Veća vjera od te ne postoji.


Tablica s konačnim poretkom, iz koje je kasnije nastao sudoku.

MALA ŠKOLA BRANJENJA

(priručnik za golmana-početnika)

U današnjoj ćemo lekciji govoriti požrtvovnosti . Zagledajmo se dobro u sljedeću sliku:

Što golman na njoj radi? Prima gol ili brani udarac? Ono prvo, mladi moj nasljedniče, ono prvo! Ne izgleda ti tako? U tome i jest poanta, primiti gol, a da se čini kao da si ga obranio. Tada ti nitko nema što prigovoriti.

Kako bi savladao ovu tehniku (da odmah budemo jasni, malo ih je koji su u tome uspjeli) potrebno ti je uraditi sljedeće:

-    zapjeniti vodu što je moguće više (dok si na golu, ponavljaj u sebi: „Moram pjeniti, moram pjeniti, moram pjeniti.“)

-    raširiti ruke do iznemoglosti (također ponavljaj: „Moram raširiti ruke, moram raširiti ruke, moram raširiti ruke.“)

-    uokviri ovu sliku i stavi je na noćni ormarić umjesto slike voljene osobe, kako bi tvoj um, tvoj duh i tvoje tijelo bili u stanju slijediti najviše principe golmanske doktrine (dok to ne učiniš, ponavljaj: „Moram uokviriti sliku, moram uokviriti sliku, moram uokviriti sliku.“, a zatim: „Uokvirio sam sliku, uokvirio sam sliku, uokvirio sam sliku.“)

Od presudne je važnosti navedena ponavljanja ne izgovarati kao zasebne rečenice, nego kao misli odvojene zarezom (bez zareza bi, naravno, bilo još bolje), jer se tada tvoja stremljenja stapaju u jednu logičku cjelinu, umjesto da budu raspršena kao niz pojedinačnih pokušaja slabijeg intenziteta.

Ukoliko si, dakle, primijenio ova sveta tri pravila, a ipak nisi postigao željeni cilj, znači da se trebaš više potruditi.

Pogledaj još jednom golmana na slici. Nije li ga milina vidjeti? Budi i ti poput njega: izađi, digni se iz vode koliko god možeš - nije važno što ti je lopta upravo prošla ispod pazuha ili kroz noge - nitko te zbog toga neće krivo pogledati jer si se rastegnuo, pokazao da znaš širiti ruke, a to… to se, moj prijatelju, u vaterpolu zove požrtvovnost.

Zapiši to.

Kad te naučim, izgubit ću te.

Za kuću sretnog čovjeka u Omišu svi znaju. Ali malo tko zna da i u Pieštanima postoji jedna. Očitijem dokazu da Omišani oduvijek dolaze ovdje igrati vaterpolo ni u snu se nismo mogli nadati.


Sljedeće javljanje bit će iz Bratislave. Tamo smo...


Što su omiški veterani uradili u Bratislavi? Je li se Nardi pretvorio u vampira? Tko je pobrao lubenice u princezinom vrtu? Zašto nosorog ima četiri noge, a patka dvije? Postoji li nešto što ne postoji, ili je Bare ipak bio u pravu? Sve to i još mnogo više saznajte u sljedećem nastavku sage  „Pokolj u Bratislavi“.  Do čitanja!