Orijanka Ankica Lozić: Iden 50. put na noge do Sinja

Ankica Lozić
- Križ, ma kakav god bija, triba vazet i nosit jer samo križ čovika more spasit - kaže nam Ankica Lozić dok uz čašu mrzle vode razgovaramo u dvoru njezine kuće na Oriju pokraj Dugoga Rata. Ankica Lozić će, naime, u subotu poslijepodne po pedeseti put pješice krenuti na hodočašće u Sinj, na zavjet Gospi Sinjskoj ...

HODOČASNIČKI JUBILEJ

Orijanka Ankica Lozić: Iden 50. put na noge do Sinja

Piše: Vinko Vuković / Slobodna Dalmacija
Foto: Feđa Klarić
Izvor:
Slobodna Dalmacija

- Križ, ma kakav god bija, triba vazet i nosit jer samo križ čovika more spasit - kaže nam Ankica Lozić dok uz čašu mrzle vode razgovaramo u dvoru njezine kuće na Oriju pokraj Dugoga Rata.

Orij

Hladna je voda za goste, a za Ankicu samo mlaka. S nekoliko kapi domaćega vina poslije ručka: dva špara joj dosta; i večere: mrvu zelja, najradije blitve.

Ankica je poput curice. Bez pretjerivanja. Zdravlje je, hvala dragome Bogu, dobro služi, baš kao i noge za koje od zore do sumraka nema odmora. Sredila se. No, to s dolaskom vaših reportera nema veze.

Orij

- Nu me, a sedandeset i šest mi je godin. Gazin po vas dan, evo san sad od likara došla, na terapiji san bila. Šta mi je? Ništa, ajmo dalje, niste zato na Orij došli.

Istina, nismo. Ankica Lozić će, naime, u subotu poslijepodne po pedeseti put pješice krenuti na hodočašće u Sinj, na zavjet Gospi Sinjskoj. I zato smo došli.

A poveli smo i pojačanje jer nam je rečeno da bi se Ankica, ako teren za razgovor ne pripremimo kako treba, mogla praviti kao da nas nema.

Pa nam je Feđa Klarić, da, onaj Feđa, legenda splitske fotografije, što je za ovu priču manje bitno, ali i Feđa koji je podrijetlom Jeseničanin, te Ankičin zagubljeni rođak, poslužio da otopimo led.

A to je otapanje, bogme, potrajalo. Ipak, kad su se izdarivali, izljubili i isćakulali do devet kolina unatrag, i mi smo došli na red.

- Ajde, pitajte šta god vas je volja! I pitali smo, a Ankica je odgovarala poput najbistrijega đaka. Godina, dan, ura, sunce, kiša, ma ničega joj se nije bio problem sjetiti. Jedino nije mogla izračunati prijeđenu kilometražu.

- Metnimo da zadnji deset godin pješačin od Solina do Sinja, da san prin toga neko vrime išla od Žrnovnice, a kad san tek počinjala i kad san bila puno mlaja da san išla skroz odovle, s Orija, pa priko brda. Eto, pa računaj.

gospa Sinjska

Ugrubo, to je više od 2.000 prijeđenih kilometara. I to bez 25-godišnjeg hodočasničkog staža Maloj Gospi u Vepric. Ili odlazaka na poklon svetome Klimentu u Dubravu ili svetome Juri u Gata.

- A šta mi ima do Gata, priko Mosora san tamo za dvi i po ure, to mi dođe ka malo lakši trening, ha, ha... Evo se Ankica i nasmijala. Bila bi, kaže, i prije pukla, ali se suzdržavala.

- A šta ću, ovi tvoj slikaje, oni tamo piše, moran bidna glumit ka da san ozbiljna - jada se Feđi. A vidi se da gušta. U subotu, prije polaska za Sinj, Ankica mora obaviti i nekoliko sitnica. Napojiti, ka’ i svako jutro, tovara, pa potom ispeći osam soparnika.

- A štaš, ljudi se ženu, naručuju, a ja ne mogu odbit. Dignit ću se u dvi ure... Ujutro, e, šta me gledaš?! Pa ću pomalo to počet pripremat tako da svi osan do podne bude isporučeno. Posli ću se otuširat, malo prileć, i već u četri i po će me sin ostavit u Solinu. A onda - gazi!

Ankičin plan je uvijek isti. Do Dicma nema stajanja, a tamo je, nakon otprilike četiri sata hoda, čekaju otvorena crkva i počinak.

- Pop mi otvori vrata, tu nešto izin, kleknen na tapet isprid svete Ane i svetoga Jakova, pomolin se, pa legnen. I tako odmaran negdi do ponoća. Kad počnu dolazit prve grupe hodočasnika, priključin se jednon od njih i krenen put Sinja.

Ankica na put kreće sama. Tko bi, uostalom, njezin tempo pratio. Ona vam u neku ruku dođe kao hodočasnička Rosa Mota: čini se da će svaki čas klonuti, ali svi oko nje padaju, samo ona ostaje.

glagdan gospe Sinjske

- Lako je sad gazit kad ima dobri patik za kupit. A prije san odila u debelin bičvan. E, to je tribalo izdržat. Ima Ankica i nekoliko savjeta za hodočasnike početnike.

Pod a) na pješačenje se kreće prazna trbuha.

- Ajme onome ko se najide, padne mu život nakon par kilometri, pa se ne more maknit ni naprid ni nazad.

Pod b) treba moliti dok si svjež.

- Ako neš na početku izmolit pravu molitvu, neš ni posli jer se posli, zbog umora, sve pritvori u vatanje arije, a ne riči.

O vlastitoj spizi, shvatili ste već, Ankica ne vodi puno računa. I ovaj put će u suknenu boršu staviti ‘kvarat kruva, bocu vode, jednu pomu i jedan kukumar’. Molitva je, pak, uvijek ista.

- Bože, daj da ne grišin, a šta san sagrišila, oprosti mi jer mi život bez Tebe ne vridi. Daj mi snage da iden daje i da nikad ne kažen ‘šta si mi da ovaki život’ jer znan da tako mora bit i da se križ, ma kakvi god bija, mora vazet jer samo križ čovika more spasit.

Ankica je, neka se i to zna, rodom od Žilića iz jeseničkoga Kruga.

U moderni ženski rod je razočarana jer, objašnjava nam, ženske su prije molile krunicu, a sada su postale gori beštimaduri od muškaraca. Otkako pamti za sebe propustila je samo jedno hodočašće u Sinj, ono kad joj je 1971. brat u Švicarskoj poginuo. A godišnje posti..., ma najbolje neka vam sama kaže koliko.

ankica lozić

- Postin tristo dana na godinu. Za svakog sveca i za svaki blagdan. A bilo bi i vama, mladosti moja, boje da više postite, da se okrenete Bogu jer brez Boga nema ni čovika!


Najdraži joj Ivan Krstitelj

Svi su mi sveci dragi, ali mi je isto sveti Ivan Krstitelj najdraži. A kako i ne bi bija kad mi je spasija sina da ne ostane brez obe noge.

U drugi razred je bija kad je obolija, svi su likari rekli da mu neće moć noge spasit, a ja san se molila svetome Ivanu da ga ili uzme sebi ili skroz ozdravi.

A on je učinija čudo. To su mi posli i likari priznali jer po njima nikad ne bi bija ozdravija.

Povezani članci

Who's Online

We have 258 guests and no members online