Živimo cijele godine, a ne samo jedan dan

I ove smo godine proslavili Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja, tj. dan sjećanja na Oluju. Okupili su se u Kninu, po običaju, branitelji, državni vrh, mnogi građani. Okupljaju se državni vrh, branitelji i građani svake godine i u Vukovaru.. Svake se godine sjetimo i svog planeta pa obilježavamo Dan planeta Zemlje, pa Dan bijelog štapa. Dan žena. Dan invalida.. I tako bismo mogli nabrajati još dugo. Pitala sam se mnogo puta i pitam se ponovno, čemu nam zapravo služe ti "jedinični" dani, ta najčešće isprazna veličanja onoga što bismo istinski trebali cijeniti i poštivati svih 365 dana u godini? Ali, ma što radili, živimo cijele godine, ne samo jedan dan. Kakav je uistinu naš odnos prema braniteljima, djeci, ženama, slijepima... tijekom cijele godine? ...

UZ DAN SJEĆANJA NA VUKOVAR, DAN POBJEDE I DOMOVINSKE ZAHVALNOSTI TE SVE OSTALE PRIGODNE DANE..

Živimo cijele godine, a ne samo jedan dan

Piše: Mirjana Nazor

Jesu li "jedinični" dani svojevrsna kruna na cjelogodišnje kvalitetno i predano djelovanje ili su oni samo prilika za pranje savjesti i ponekad i stjecanje političkih poena?

Pogledajmo, na primjer, koliko uistinu svakodnevno pomažemo da se djeca s posebnim potrebama uklope u redovne škole u kojima bi se, po slovu zakona, trebalo odvijati njihovo školovanje?

Omogućavamo li invalidima da se svakodnevno osjećaju kao ravnopravni građani na ulicama naših gradova ili pri traženju posla, ili se stalno spotiču o neke besmislene i bezdušne prepreke, kako fizičke, tako i psihološke?

Koliko se doista učinilo na razni države, županija, pa i grada, da bi stanovnici Knina i Vukovara (i naravno mnogih drugih gradova i mjesta) živjeli cijele godine od svog rada, zadovoljni i sretni, ponosni na svoju državu?

Jer čemu služe parade, govori, mimohodi, polaganje vijenaca ako s buđenjem novog dana sve pada u zaborav, ako se sve opet utapa u besperspektivnost, opće sivilo i nezainteresiranost?

Branitelj koji je svoj život okončao u Vodicama upravo na Dan domovinske zahvalnosti poslao je vrlo rječitu poruku! Je li njegov čin već zaboravljen ili je uspio nekoga potaknuti na razmišljanje, pa čak i na djelovanje?!

Zašto tako često čekamo da plane, da bismo počeli razgovarati o neophodnosti održavanja požarnih putova, zašto čekamo da poplave unište kuće i polja da bismo razmišljali o čišćenju odvodnih kanala i gradnji kvalitetnih nasipa, zašto čekamo da izbije neki incident vezan uz dijete s posebnim potrebama da bismo počeli provoditi u djelo ono što u zakonu jasno piše...

Ima mnogo razloga za nezadovoljstvo u ovoj zemlji, u gotovo svim sferama života. Je li vrijeđanje, omalovažavanje, agresivnost, dijeljenje po tko zna kojoj osnovi doista naš krajnji intelektualni i moralni domet?

Je li nekim ljudima doista najvažnije pronalaziti neprijatelje, jer tek tada njihov život ima smisla! Krunica oko vrata ili retrovizora u automobilu nije podrazumijevala ni u vrijeme rata, a ni danas ne podrazumijeva da Bog ili Gospa blagoslivljaju ili se slažu s podlostima koje je čovjek kadar učiniti drugome čovjeku.

Zašto nikako da zapuše "oluja" u našim glavama? Veliki je propuh potreban da odnese naslage gluposti, primitivizma, netolerancije, egoizma, bahatosti... iz mnogih glava.

na vukovarskom groblju

Tek kad se počnemo truditi da činimo što manje zla jedni drugima, kad budemo sposobni prepoznati da su neki naši postupci ili/i riječi nanijeli nekome zlo, kad budemo spremni odgovarati za zlo koje smo učinili i kada budemo nastojali popraviti što se popraviti može, kada započnemo prihvaćati i poštivati sve naše različitosti, značit će da je "oluja" započela djelovati i poslije Oluje.   

Povezani članci

Who's Online

We have 157 guests and one member online

  • admin