Stupovi u zraku: Ozakonjeni sistem pljačke mirovina

UmirovljeniciEkonomskih autoriteti Kukuriku koalicije više su puta ovih godina javnosti predočili potrebu za interveniranjem u klimavu hrvatsku mirovinsko-osiguravateljsku politiku. Ali ne ukidanjem ili temeljitim strukturnim redizajnom 2. stupa osiguranja, kao što bi se moglo pomisliti, nego upravo suprotno: postupnim povećavanjem obveznog izdvajanja u nj, nauštrb 1. stupa, i to sa sadašnjih pet na deset posto. Time bi se 1. i 2. stup vremenom izjednačili; baš o tome su ponovno prije mjesec i pol dana u Splitu govorili Branko Grčić i Dragan Kovačević. Ono što gotovo nikada nemamo prilike javno čuti usuprot tome, pak, jest činjenica da ovakav 2. stup nije ništa doli ozakonjeni sistem pljačke novca izdvajanog za veće penzije mlađeg dijela sadašnje radne populacije. Njega je prije deset godina sukreirao i Kovačević, pa nije čudno što on i dalje vuče u istom smjeru. No, tim prije ga – zajedno s njegovim utjecajnim istomišljenicima – imamo dužnost okriviti za štetu ...


STUPOVI U ZRAKU

Ozakonjeni sistem pljačke mirovina

Piše: Igor Lasić / Novosti
Izvor:
Novosti

Obligatni stup mirovinskog osiguranja, osmišljen na principu kapitalizirane individualne štednje po definiranim doprinosima, pokrenut je 2002. godine, a pripreman s kraja prethodnog desetljeća, od vlade premijera Zlatka Mateše. Iz početka se činilo da bi se njime uvelike mogao riješiti problem nedostatnoga 1. stupa koji funkcionira na principu međugeneracijske solidarnosti, a znamo li da je društvo pogođeno širećim demografskim rasjedom u vidu sve starijeg ukupnog stanovništva, i sve manjeg udjela radno sposobnih pojedinaca. Kao uzor trebali su poslužiti znani modeli sa Zapada, koji djeluju relativno dobro.


Isplativo – za banke

UmirovljenikUkratko rečeno, klasični takav sustav počiva na privatnim fondovima koji pomoću načelno opreznog poslovanja na tržištu nastoje povećati masu novca što im se ulijeva od spomenutih postotaka svake plaće. Fondovi su pritom strogo javno nadzirani, da ne bi olako ugrozili povjereni im novac. A svaki novopečeni umirovljenik čiji se doprinos desetljećima obrtao, ima pravo samostalno odlučiti što će s ušteđevinom. Društveni smisao i funkcija propisanog 2. stupa i mirovinskih fondova, dakle, bilo bi poboljšavanje materijalnog statusa korisnika.

Tako se obvezni mirovinski fondovi i u nas naveliko reklamiraju, uz tvrdnju da savjesno plode našu životnu zaradu. Ali, vidjet ćemo da je stvarnost posve drukčija, i na početku i na kraju priče.

U Hrvatskoj, naime, postoje četiri ovlaštena fonda u (su)vlasništvu četiriju stranih banaka – AZ (Zagrebačka banka), Erste Plavi, PBZ Croatia osiguranje i Raiffeisen. Približno četiri milijarde kuna godišnje, koliko im pritiče, oni ne smiju držati u matičnim bankama, već su za to predviđene tzv. banke-skrbnice.

Posrijedi su računi Splitske banke i Hypo Alpe Adria banke. Novac koji se na njima izvjesno vrijeme zadržava, isplati se prvenstveno svim tim bankama, koje dogovorno funkcioniraju kao jedna interesna grupacija neopterećena primjerenom kamatom. Jer, povlašteni su kreditori do tako povećane likvidnosti došli puno jeftinije negoli bi mogli na tržištu. Prikupljenih četrdesetak milijardi kuna, s druge strane, svakako nije zadržano u tome, primarnom obliku, nego je većim dijelom pretvoreno u dionice, udjele u investicijskim fondovima i obveznice.


Jadni prinosi fondova

Najveći dio otpada na državne obveznice, s obzirom na državnu politiku zaduživanja u fondovima kojima je prepuštena četvrtina davanja za mirovine. Rečene četiri milijarde inače su jednake iznosu godišnjih proračunskih dubioza, a prikupljena desetljetna svota je već narasla do trećine državnog nam proračuna.

Zamislimo sad što bi se moglo dogoditi kad imovina pohranjena u fondovima – tj. velikim bankama – jednom nabuja do mjere što će te subjekte učiniti imućnijima od same o njima ovisne države. Ali, ne zahvaljujući apstraktnoj im poslovnoj, nego politikantskoj sposobnošću manipuliranja zakonodavstvom.

Ovako, državna ustanova HANFA (Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga) zadužena je kontrolirati zakonitost poslovanja u okviru koji odgovara tim novčarskim kućama, kao što je nadležna i donositi provedbene akte. No, po Zakonu o obveznim i dobrovoljnim mirovinskim fondovima, ne i bitno više od toga. To znači da ne postoji mehanizam kojim bismo – mi, navodni vlasnici toga novca – nadzirali što se događa s njim. A događa se baš svašta; najbanalnija posljedica svaštarenja je premaleni ostvareni prinos.

paštetaRaiffeisenov fond, primjerice, jer ni ostali nisu znatno bolji, prema objavljenim je podacima do prošle godine zaprimljenih 9,625 milijardi kuna povećao na jadnih 10,976 milijardi. Uzrok takvom poslovanju je više nego jasan: banke vode računa o svom interesu, a ne o javnom koji im je povjeren. One stoga radije nepovoljno otkupljuju dionice poduzeća kojima su dale kredite ili su na sličan način povezane s njima negoli onih koje su tržišno isplativije. Niz takvih kompromitacija veže se uz imena Magme, Dalekovoda, Luke Ploče, Nexe grupe, Ingre, Quaestusa itd.

Umjesto da budu prinuđeni ostvariti više, međutim, fondovima je zadan garantirani prinos na prosjek triju posljednjih godina od minus šest posto. Drugim riječima, oni imaju pravo poslovati s gubitkom. To i čine, ali su ujedno u poziciji strateški te neprikosnoveno upravljati prilikama na Zagrebačkoj burzi gdje ubacuju presudnu količinu novca i stvaraju potražnju u interesu poduzeća koja se pojavljuju u njihovom, kao i portfelju banaka što su ih osnovale.


Lošije nego na Zapadu

Ante Samodol, predsjednik uprave HANFA-e, u posljednje vrijeme naoko pritišće fondove zbog tih i drugih okolnosti poslovanja, mada je ranije surađivao s njima na dirigiranom tržišnom nastupu. Upravo tako im je krizne 2008. godine provedbenim aktima omogućio kupovinu određenih umjetno napuhanih dionica. Također, još je poznatiji primjer kupnje dionica Ine radi smanjenja utjecaja MOL-a; tada Samodolu nije osobito smetao dogovorni upliv fondova, a danas im to predbacuje kod slučaja Podravke.

Generalno, dobili smo zatvoreni krug interesa u privatnu korist, s rizičnim kvazi-investicijskim bankarstvom uvedenim na mala vrata i o trošku radnih ljudi.

To je inače ona vrsta bankarstva za kojeg se hvališemo kako smo ga izbjegli, te s njim i teške posljedice urušavanja sustava u kriznim vremenima ispuhivanja forsiranih vrijednosti. Ali, pokazalo se da ga ljubitelji brze zarade u financijskim krugovima itekako znaju primijeniti u nekom zamjenskom sklopu.

Da bi sve bilo još gore, štediše na kraju radnog vijeka čeka neko od mirovinskih osiguravajućih društava (MOD), opet u vlasništvu banaka. Zasad, prije negoli je dospjela prva generacija korisnika 2. stupa, osnovan je samo jedan, pri Raiffeisen banci. MOD-ovi su zaduženi da upravljaju novcem pojedinaca koji se umirovljuju, a drže ga u obliku apsurdno neisplativog a vista depozita i još od njega oduzimaju deset posto zakonski definirane naknade.

broker

Konačno, nitko nema pravo na isplatu čitave ušteđevine, kao u spomenutim zapadnjačkim modelima. Doživotna mirovina isplaćuje se po izračunima samih MOD-ova, gdje bi prosječan životni vijek imao biti znatno duži nego što jest. Nakon smrti umirovljenika, makar nastupila već za godinu dana, ostatak ide u tehničku pričuvu osiguranja, ostajući u upravljačkom posjedu MOD-a, tj. banke koja čitavo vrijeme crpi svu vremensku vrijednost tog novca. Moguće je odlučiti se i na prepisivanje isplate supružniku, ali u tom slučaju anuitet biva osjetno skromniji.


Mađarska nacionalizacija

Krajnje cinično protumačen gubitak za javni interes u području mirovinskog osiguranja naziva se inače “tranzicijski trošak”. Termin otkriva sav kontekst inženjeringa koji svjetske banke realiziraju mahom na teritoriju ucijenjenih država, uz asistenciju izdašno plaćenih domicilnih kompradora.

Napuhivanjem financijskog balona kroz špekulantsko produciranje te izvlačenje vrijednosti, one čitava društva dovode u poziciju dužničkih ovisnika bez ekonomske perspektive. Upravo ta ekstenzija na politički slabije zemlje, otkriva potpuni modus operandi ozloglašenog neoliberalnog kapitalizma, a što ga je moguće osmotriti jedino u globalnoj ukupnosti.

računi

Iz takve se opasnosti jedna Mađarska nedavno izvukla nacionalizirajući 2. stup mirovinskog osiguranja. Bilo je govora da će se i Hrvatska odlučiti na to, još u vrijeme Ive Sanadera koji je vjerojatno i sam surađivao s fondovima, no pritom nas je zadesila bojazan od vladina prisvajanja nagomilane svote.

No, budući da nije riječ o gotovini, to bi se ipak relativno lako moglo izbjeći jednoznačnim prebacivanjem vrijednosti u HZMO, koji drži 1. stup, kao što bi rješenje bila i suvisla temeljita reforma 2. stupa.

Ono jedino što nikako ne bismo smjeli, pak, bilo bi da ostanemo na statusu quo.

Povezani članci

Who's Online

We have 174 guests and no members online