DUGI RAT

Evo sjedim pred televizorom i s pomnjom pratim i slušam koncert ženskih i muških klapa. Tu je i neizostavni maestro Ljubo Stipišić koji recitira svoju pjesmu "Dalmatino povišću pritrujena" kojom je podigao na noge prepunu dvoranu "Lisinski" u Zagrebu. Uživam u tim klapskim pjesmama, u recitaciji i atmosferi u dvorani. U tom opuštanju i uživanju misli mi odlutaju u daleku prošlost u vrijeme moje mladosti u Dućama... Prisjetim se jednog događaja, moglo bi se reći anegdote, koja je vezana baš za pjesmu ...

IZ ARHIVA KRONIKE DUĆA

Niti sam ja seljanka, niti sam građanka...

Piše: Mijo Vojnović
Izvor: Kronika Duća, 05. svibnja 2003.

Zbilo se to u vrijeme pune turističke sezone na cesti na Rogaču, jednog ljetnog predvečerja krajem pedesetih godina prošlog stoljeća. Skupilo se nas četiri ili pet mladića i odlučili smo "baciti pjesmu". Htjeli smo se praviti malo važni pred šetajućom turističkom publikom, posebno pred onom nježnijeg spola.

Sjećam se da smo pjevali : "Niti sam ja seljanka, niti sam ja građanka, nego sam ja rođena u luci kraj obale...".

Treba pošteno reći, nitko od nas nije bio neki vrsni pjevač, imali smo netko više, a netko manje sluha. Naša pjesma mogla se slušati, a što je bilo najvažnije, svratili bismo na sebe pažnju.

Jedan od nas se ipak izdvajao po lošijem sluhu i pjevanju. Svi smo znali za taj njegov "nedostatak" osim njega. Što je još gore, dotični je uvijek htio da se njegov glas čuje iznad ostalih. U takvom sastavu počeli smo pjevati.

Da bi što manje kvario pjesmu, našem smo tenoru stalno morali rukom davati znak da pjeva tiše, a u predahu bih mu rekao "niže, niže".

Taj moj "niže" naš tenor je doslovno shvatio i spustio se stvarno niže. Naime, uz cestu je bio kanal u koji se naš pjevač spustio misleći pritom da ispunjava naše zahtjeve.

Kako smo mi i dalje insistirali na "tiše i niže", naš tenor se na kraju naljutio, nešto usput i opsovao, komentirajući: - "Šta oćete, da legnem u kolovaju"?

Tek tada smo mi shvatili zašto se on spuštao u kanal, pa smo svi prasnuli u smijeh..

Možda ova priča i nije toliko duhovita koliko je nama tada bila, kad smo svi legli od smijeha. Vjerojatno bi ova mala anegdota bila duhovitija da sam spomenuo ime našeg junaka. To ćemo ostaviti za neku drugu priliku.

P.S.

Evo na kraju da kažem i to, kako sam žalostan što se gasi naša Kronika Duća. Već sam se bio toliko navikao da svakih petnaest dana u trgovini tražim pored namirnica i našu novinu. Ja se nadam da ova sadašnja garnitura koja je pravila našu Kroniku neće moći dugo izdržati, i da će uskoro ponovno oživjeti novinu i tiskati je barem jednom mjesečno. To iskreno želim i zagovaram.