DUGI RAT

Svjetska senzacija. Čudo. Splitski genijalac pobijedio svjetskoga šahovskog prvaka. Tako je nedavno u hrvatskim medijima dočekana pobjeda Ivana Šarića nad Norvežaninom Magnusom Carlsenom. Mediji su u nas gladni takvih stvari, ali je li se uistinu rodilo tele sa dvije glave ili kokoš sa tri noge? Ma vraga. Dogodila se, piše Slobodna Dalmacija, normalna stvar, makar u stotinjak godina hrvatskoga natjecateljskoga šaha nije bilo Hrvata koji je pobijedio aktualnoga svjetskoga prvaka u turnirskoj partiji. Dogodila se normalna stvar! Nešto kao prirodan slijed događanja za svakoga tko od malih nogu prati karijeru Ivana Šarića. Zašto tako hrabra tvrdnja? Kao prvo, nije uopće hrabra, kao drugo utemeljena je na nečemu što je vrlo, vrlo konkretno ...

OMIŠKI ZET

Priča o Ivanu Šariću, šahovskom genijalcu

Piše: Dražen Čvorović
Izvor: Slobodna Dalmacia

Ivana Šarića autor ovoga teksta upoznao je kad je bio “maljčik”, velemajstor Bojan Kurajica ga je zvao Švrćo (tako zove sve one koji jedva vire za šahovnicom). Mali je imao desetak godina kada mi je poznati majstorski kandidat Slaven Jurić poslao njegovu pobjedu nad iskusnim veteranom, velikim zaljubljenikom u kraljevsku igru Mladenom Šimovićem.

Partiju sam pogledao, komentirao za Pressing Slobodne Dalmacije, čista briljancija iskonskog talenta. Fantastična napadačka igra, a klinac iz moga “Mornara” ima samo deset godina.

Sljedećih godina izdaleka sam pratio Ivana, jednom prigodom napisao i lijepu priču o obitelji Šarić iz Vinodolske ulice na Visokoj u Splitu, Branko i njegova Kate imali su troje djece, svi u šahu, uz Ivana mlađa sestra Dubravka i najmlađi sin Luka.

Mali Šarić igrao je puno na lokalnim turnirima, jedna od prvih pobjeda nad domaćim iskusnim liscima bila je ljeta 2003. godine u Stobreču. Tada sam u Pressingu napisao:

“U ključnoj partiji Ivan je svladao Susovića, Hrvoje kao da je slutio da bi mogao imati važan okršaj s klincem jer je nekoliko dana prije piscu ovih redaka naveliko hvalio malca, njegovu ozbiljnost, angažiranost, entuzijazam. Kao da gledam budućega svjetskoga prvaka, bio je Hrvojev zaključak na rastanku u Marmontovoj”.

Ivan je rastao, prešao u “Mravince” i tu sam imao prigodu godinu i pol raditi s njim tijekom 2004. i 2005. godine, osjetiti nadarenost izbliza i nedvojbeno ustvrditi da imam posla s čistim genijalcem. Jer, dok mu postavljam figure nekoga zadataka, on u glavi pronađe rješenje prije nego što se pozicija postavi. Valja priznati ne sreće se to tako često.

A prvo pitanje koje sam mu u domu Šarićevih postavio bilo je: “Želiš li biti prvak svijeta?”. Odgovor je jasan. Nedvosmislen. I ne treba ga uopće napisati. Dao ga je već ranije iskusni Hrvoje Susović.

Prvi pravi problemi nastaju 2005. godine i maltene traju do danas. “Mravince” su bile šahovski div i imale kod sebe najveći biser hrvatskoga šaha, koji je tog nervoznog ljeta napustio klub i otišao svojim putem. A što je tada značilo otići iz Mravinaca, kluba s budžetom od milijun kuna i upravom, koja kako je jednom istaknuo Mario Garber, može voditi Hajduka.

Razlozi su bolni, bolje je o njima ne pisati, jer pokazuju kako se od talenta više cijenilo slovo na papiru ugovora. I mali je otišao svojim putem, a danas se može govoriti o tome tko je gdje, Ivan je na putu prema svjetskom vrhu, a “Mravince” već godinama djeluju kao razorena Kartaga..

“Mornar”, “Mravince”, pa opet nakratko “Mornar”, dugo vremena paralelno zadarski “Casper”, pa jedno vrijeme kaštelanski “Petar Sedlar Pepe”, tako je išao klupski Ivanov put sve do “utočišta” u riječkoj “Liburniji”.

Bilo je i uspona i padova, 2007. je postao prvak Europe do 18 godina u Šibeniku, 2008. prvak svijeta do 18 godina u Vijetnamu, iste godine i najmlađi hrvatski velemajstor u povijesti. Kretao se put gore, a onda upadao u turbulencije, našao se pred zidovima koje je valjalo pametno preskakati, a ne ići glavom kroz njih.

U tom napredovanju, jedino je sustavno bilo to da nikada nije bilo prave, sustavne potpore. Sve živo bilo je improvizacija. Ma, ne radi se samo o novcu, recimo momak dobije namjenska sredstva od Hrvatskog olimpijskog odbora, koja ne može iskoristiti jer HOO ne plaća strane trenere, a Ivanu je u tom razdoblju pri ruci bio Bugarin Aleksandar Delčev. Pokraj “živih para” tata Branko morao se snalaziti sa strane.

Sponzora je bilo, u pravilu sitnih, jednokratnih, eto da se nađe nešto novca, laptop, neki turnirčić i slično. Malo više se “istegnuo” tek Riječanin Branko Brdar, čija je pomoć bila ključna u stvaranju nove obitelji.

Ivan se zarana, kao dvadesetogodišnjak oženio omiškom šahisticom Zrinkom Deur, pa eto i nove priče. Znate li kada su muž i žena osvojili dva turnira u isto vrijeme u jednome gradu? To je bilo 2010. u Zadru, Ivan je osvojio velemajstorski, a Zrinka majstorski (muški!) turnir.

Na svijet je došla i mala Roza pa nije bilo lako živjeti u Omišu, studirati u Splitu, a igrati šah širom svijeta. Ali, to je Ivana očvrsnulo, zaredao je hrvatskim titulama, pojedinačno i ekipno. Osjećalo se da se nešto valja iza brijega..

Danas će netko to smatrati izgubljenim godinama u traženju, u kojima je jednom ušao u stožer bivšeg svjetskog prvaka Bugarina Veselina Topalova, imao na stolu ugovor s najpoznatijim menadžerom Silviom Danailovim. Ali ga nije potpisao, kao i mnogo puta odabrao je neovisnost. Danailov je za njim u Split poslao čak i trenera Ermenkova, ali ga Ivan nije htio primiti, čak ni Topalovljeve analize na dar.

Ostao je na svome, muktrpnome putu, redao turnire, napredovao s rejtingom mic po mic. I čekao pravu šansu. Koju je dobio zahvaljujući Gariju Kasparovu! Jedan od najvećih svih vremena u kampanji za predsjednika Međunarodnog šahovskog saveza (FIDE) odabrao je Hrvatsku kao svoju bazu, primio hrvatsko držaljanstvo i netko se konačno sjetio zamoliti Garija da “maloga” preporuči na najpoznatiji svjetski turnir. Istina, ne u glavnu grupu zvijezda, već u onu drugu, onih koji žive u nadi da će pobijediti i plasirati se za “Wimbledon” sljedeće godine.

A to je Ivan superiorno učinio u Wijk aan Zeeju. Izborio sljedeći siječanj iz bajke, igrati na turniru s najvećima. Potom je na prvenstvu Europe izborio Svjetski kup sljedeće godine, zatim u dalekoj ruskoj pustopoljini Poikovskoga vodio u prvoj polovici turnira, a eto sada na olimpijadi u Tromsou pobijedio svjetskoga prvaka Carlsena.

I sve to sam, bez trenera, sekundanata, s rijetkim pomagačima, bez menadžera, samo s nadama dvije obitelji iza sebe.

Otac Magnusa Carlsena prije desetak godina rasprodao je sve i uložio sve u sina koji je danas najbolji na svijetu. Magnus je vratio uloženo i to s kamatama. Ali to je Norveška, i da je propao socijalni sustav ne bi dopustio da obitelj s mnogobrojnom djecom završi na ulici. Nemaju Norvežani djece na bacanje..

U Hrvatskoj Ivanov otac nije smio ni pomisliti na takvu vrstu investicije, na takav rizik – svi znamo zbog čega. To je hrvatska, a ne norveška priča.

Koliko vrijedi Ivan Šarić? U Hrvatskoj očito malo makar ima potencijal za prvaka. Rusi se recimo, godinama se muče pronaći zamjene za asove prošlosti Karpova i Kasparova, a ulažu milijune. Danas čak i uvoze iz Ukrajine (Karjakin i šahistica Lahno). Francuzi bi također, kao za svoga Vachier-Lagravea, odriješili kesu.

A Hrvati? Nikada nismo znali što da napravimo s talentom, osim da mu zapnemo nogu. Vjerojatno čekamo da postane prvak u preskakanju prepreka. Tada će biti kasno..