EU izbori: Korak naprijed ili u prazno

Završeni izbori za Europski parlament prošli su prema očekivanjima i prognozama. Većinski pobjednici su dvije ključne grupacije (EPP i S&D), koje će uz podršku europskih liberala (ALDE) i zelenih (Greens) imati komodnu većinu sa više od 400 zastupnika. Prema ranijem dogovoru između EPP-a i S&D-a, grupa sa većim brojem zastupnika nominirati će kandidata za predsjednika Europske komisije. Iza površine već viđenoga, očekivanoga i predvidljivoga, pojavljuju se sljedeće teme, procesi i akteri koji protekle izbore čine posebnima ...

POST FESTUM

EU izbori: Korak napred ili u prazno

Izvor: Novossti

Lisabonski sporazum

Ovim važnim dokumentom su proširene nadležnosti Europskog parlamenta (EP). U konceptu suodlučivanja, EP sada postaje (bar mlađi) partner EK-a u oko 40 sektora, uključujući poljoprivredu, energiju i imigraciju. Da EP polako postaje epicentar EU-a demonstrira i 20 tisuća akreditiranih lobista.

Veoma značajna promjena tiče se i izbora predsjednika EK-a. Sada se rezultati europskih izbora moraju uzeti u obzir za nominiranje i izbor kandidata.

Druga važna promena su tzv. Spitzenkandidaten. Prvi put partijske obitelji, tj. krovne organizacije kao EPP i S&D, nominiraju svoje kandidate za predsjednika EK-a i oni su bili specifični stožer paneuropske kampanje. Javne debate Spitzenkandidata prenošene su u svim članicama i prevođene na 16 jezika.

Izborna kampanja bila je u sjeni nekih važnih tema i problema. Mada su partije prilagođavale kampanju lokalnim prilikama i rivalima, ipak su neke meta-teme bile veoma prisutne.


Kriza i oporavak ekonomije

Nije iznenađenje da je ova tema dominirala, ali unutar zemalja članica, dok se žestoka kritika upućivala EU-u zbog odsustva uspješnog programa kroćenja krize.

Ako uporedimo EU-izbore 2009. sa ovima, vidimo drugačiji kontekst: u onima 2009. postojalo je jedinstvo u suočavanju sa krizom i užurbana aktivnost u tom smjeru, a na ovima su dominirale dužnička kriza, stagnacija, kao i tenzije i sukobi unutar eurozone.

Okviri neslaganja su mjere štednje ili rast, za i protiv euroobveznica, bankarska unija..


Francuska kao problem

Dubina ekonomske krize i rastuća nezaposlenost već poodavno urušavaju vlade predsednika Hollanda, a time i Francuske kao višedesetljetne lokomotive izgradnje i upravljanja EU-om.

Urušavanje njenog političkog centra (socijalisti i UMP) dovelo je do napetosti, pasivnosti i opasnog rasta radikalne desnice.


Šta sa Velikom Britanijom?

Stabilizacija i mogući rast ekonomije od 2,4 odsto donjeli su izvjesno samopouzdanje vladajućoj Konzervativnoj stranci. Ali izuzetni rezultati na europskim i lokalnim izborima UKIP-a (Partija za nezavisnost Velike Britanije) te približavanje referenduma za nezavisnost Škotske ojačavaju grupacije koje su ili za napuštanje EU-a ili vraćanje na ekonomsko-trgovinski savez.

Unutar Konzervativne partije, značajan deo partijske oligarhije pritišće premijera Cameroona da se održi referendum o mogućem napuštanju EU-a; sada mnogo toga zavisi od UKIP-a.


Rast euroskepticizma i ekstremne desnice

Nepoverenje u EU pojačalo se s trajanjem ekonomske krize, a posebno s rastom i uticajem ekstremne desnice. Nacionalizam, antielitizam, ksenofobija i protivljenje ljevici se agresivno nude u formi ulagivanja tihoj većini, kojoj im se ukazuje uglavnom na krivce za određene probleme, a ne na njihovo rješavanje.

Tako radikalna desnica već godinama osvaja više od deset posto glasova na izborima i sudjeluje u vladama više od deset članica.


Istočno susjedstvo

Već više godina zamiru entuzijazam i programi na ovom planu. Drastične promjene i opasnosti u vezi sa Ukrajinom otvaraju ovu temu, a za sada se na površini mogu vidjeti dva proturječna procesa.

Prvo, ukrajinska kriza deluje integrirajuće na javno mnjenje i elitu u EU-u. Drugo, radikalna desnica u Putinu vidi uzor za svoje ideje i programe. Pored svega toga, ekonomski interesi i odnosi sa Rusijom čine Njemačku ambivalentnom. Treba dodati i indiferentnost Mađarske, Slovačke, Slovenije i Češke oko Ukrajine i ostaloga istočnog susedstva.


Transatlantsko partnerstvo SAD i EU

Sa rastom Kine i zemalja BRICa pojavila se inicijativa za dubljim trgovinskim i institucionalnim povezivanjem SAD-a i EU-a. Ukrajinska kriza, snabdjevanje naftom i plinom sada daju impuls tom projektu.

EU je ambivalentna, u strahu da će biti samo junior-partner u savezništvu, a u krugovima radikalne ljevice i desnice pojavljuju se snažni i organizirani otpori. Ukratko, svijet se zaista promjenio i u zraku lebdi da Europa više nije centar svijeta.

Rast drugih traži jačanje europskih financijskih i političkih institucija, kao i zajedničku vanjsku politiku, ali i politiku obrane te stvaranje zajedničkoga europskoga kulturnog prostora.

Ali očito je da se ovaj milenijski projekt na načelima interesa i sporazuma suočava sa žilavim tradicijama nacionalnih država, kulturnim baštinama i inercijom.


EP u institucionalnom, političkom i kulturnom kontekstu

EP polako jača svoju institucionalnu poziciju. Izbor predsednika EK-a, Spitzenkandidaten, televizijske debate i vidljiva prisutnost socijalnih medija pojačali su interes glasača, naročito u posljednjoj nedjelji kampanje.

I, posebno, jedna inovacija Zelenih: oni su organizirali elektronske paneuvropske primarne izbore za svoju izbornu listu. Za ovaj prvi transnacionalni prostor, ne samo u Europi nego i u svijetu, ovo može biti epohalni korak.


Izlaznost

Direktni izbori za EP započinju 1979. Između 1978. i 1994. prosječna izlaznost bila je oko 60 posto, 2009. pala je na 43 posto, šta se ponovilo i ove godine; pojavila se visoka apstinencija od gotovo skoro 60 posto, kao i snažni porast protestnog glasanja za radikalnu desnicu.

Još nisu napravljene analize o učešću mladih, ali su istraživači već najavili apatiju i odbijanje učešća (plitka generacija ili generacija Y).

Dodatno je razočaravajuća izlaznost u novim članicama EU-a sa istoka Europe: Slovačka je negativni junak ovih izbora sa samo 13 posto, a prate je Hrvatska, Slovenija, Češka i Poljska sa manje od 25 posto izlaznosti.


Povjerenje u EU

Ovo je rastući problem. Prema Eurobarometru, 60 posto građana 2014. ne vjeruje u EU, gotovo dvostruko više nego 2007. Samo 30 posto pozitivno vidi EU, u usporedbi sa 70 posto prije dvadeset godina. Ispitivanja javnog mnjenja ukazuje da tri petine građana nikada nisu čule za Spitzenkandidaten.

To sada postavlja bar dva ozbiljna problema. Prvi je smisao izbora u odsustvu europskog demosa, dakle europskog javnog mnjenja. I drugi, jesu li briselske institucije okrenute isključivo same sebi. A i kako drukčije s obzirom na sam dizajn EU-a?


Demokratski deficit EU

To postaje općte mjsto, a kao razlozi se navode:

1. kompleksna regulativa, difuzna moć odlučivanja, ali i to da zapravo odlučuju nacionalne vlade, posebno Njemačka;

2. kriza zaduženosti ima globalne uzroke, ali je terapija na nivou država, sa opet posebnom ulogom Njemačke;

3. nema demosa, tj. nedostaje politički i kulturološki identitet EU-a. Poznati istraživač Cas Mudde ukazuje i na jedan temeljni paradoks: euroskeptički konsenzus postoji na nivou masa, dok će eurofilski konsenzus nastaviti da dominira među elitom.


Koga zastupaju poslanici EP-a?

Normativno, treba da zastupaju interese Europske unije. Da li predstavljaju svoju krovnu partiju (EPP, S&D)? Te su, međutim, prilično vještačke, fluidne, pa nastaju nove ili se menjaju stare. Tako je britanska Konzervativna partija napustila narodnjake (EPP) i formirala Europske konzervativce i reformiste (ECR). To će se, izgleda, dešavati i u grupi krajnje desnice u novom sazivu EP-a. Kako se te partije jako razlikuju ili odnosi njihovih lidera nisu kooperativni, nije sigurno stvaranje snažnog bloka. Pored navedenih, prepreka su im i pravila EP-a: da bi se formirala nova poslanička grupa, potrebno je najmanje 25 poslanika, ali da dolaze iz najmanje sedam zemalja-članica.


Jedan sistemsko-institucionalni problem

Radi se o kompetencijama EU-a i država-članica kada je reč o državi blagostanja. Temelj programa socijalne democratije (S&D) je redistribucija. Ali programi države blagostanja su na nivou država-članica. Uloga EU-a je blaga koordinacija i međusobna razmjena, a sama EU je uglavnom neoliberalni projekt.

Ako bi se, međutim, desilo da bi porezna politika i država blagostanja, tj. redistribucija bili na nivou EU-a, to bi podrazumjevalo transfere među zemljama (sjever/jug), a to je već sasvim malo vjerojatno.


Kršćanski demokrati i socijaldemokrati, kičma EP-a i EU

Narodnjaci i europska socijalna demokradija su stvorili posljeratni konsenzus koji je počivao na ekonomskoj jednakosti, državi blagostanja i multikulturalizmu. Iz njega su proizašli europski socijalni model, ali i Europska unija i način upravljanja Unijom.

Nakon urušavanja socijalizma, nestalo je i svakoga kolektivnog idealizma. To je dovelo i do urušavanja političkog centra, koji su oličavali, održavali i usmjeravali narodnjaci i socijaldemokrati. To je, na drugoj strani, dovelo do rasta radikalizma lijevo i, posebno, desno, kao i do pojave mnoštva socijalnih pokreta sa specifičnim i atraktivnim agendama.

Ukratko, podriva se povjerenje u vodeće partije, ali i u predstavničku demokraciju. Neuspjesi narodnjačko-socijaldemokratske osovine da se odupre poplavi neoliberalizma doveli su do viđenja EU-a kao neoliberalnog projekta. I drugo, neuspjesi u suočavanju sa ekonomskom krizom podrili su povjerenje u njihove ideje, kapacitete i važnost.

Ipak, i sada su im europski birači dali većinu, uprkos moralnom, intelektualnom i političkom neuspjehu da prevladaju krizu i preusmjere EU.

Nedavno se potvrdilo da te dve grupe zaista upravljaju Unijom: istraživači su demonstrirali da su samo u prošlom mandatu (2009. – 2014.) EPP i S&D glasali zajedno u 90 odsto zakonskih ili drugih inicijativa.

Umjesto da izraze svoje nezadovoljstvo ključnim akterima, žrtva na izborima je EU.


Invazija barbara

Radikalna i euroskeptična ljevica nije zainteresirala glasače i prošla je nezapaženo, sa izuzetkom Sirize koja je pobedila u Grčkoj. Ali je zato euroskeptična radikalna desnica pobjednik ovih izbora i u EP-u će možda imati 130 poslanika.

Pravi politički zemljotres izazvali su Nacionalni front u Francuskoj (25 odsto), UKIP u Velikoj Britaniji (27,5 odsto) te radikalna desnica u Danskoj, Austriji i Mađarskoj. Oni neće biti većina, ali njihova kolektivna snaga vidjeti će se u funkcioniranju EP-a, a pogotovo oko inicijative za europskim jedinstvom ili više Europe. Već pregovaraju da stvore novu zajedničku parlamentarnu grupu euroskeptika i eurofoba, a njihov cilj je jednostavan: blokiranje EU-mašine i njeno uništenje. Njihova brojnost, retorika i energija tjetati će stranke centra na veliku koaliciju. A to je još jedan razlog da EPP/S&D osovina ne preduzima ništa radikalno i temeljno.

Da bi zakoni i programi bili doneseni, desnica će pritiskati i svoje zemlje ka euroskeptičnim opcijama. Srećom, europska desnica je veoma razjedinjena ideološki, programski ili zbog animoziteta svojih lidera. Tako se radikalna desnica dijeli na meke euroskeptike ili ECR (britanska Konzervativna partija) i tvrde euroskeptike ili EFD (UKIP, Severna liga), kao i novu grupaciju Savez za slobodu (Nacionalni front, Wildersova Partija slobode).

Ipak, najbrojnija je grupa tzv. nesvrstanih, tj. novih u EP-u, ali i više starih. Kako je sve fluidno, neizvejsno je kome će se prikloniti Alternativa za Njemačku ili italijanski pokret Pet zvezdica.


Pobjeda EPP/S&D implicira da se njihova politika neće razlikovati od dosadašnje

Time se paranoja dugova i drastične štednje produljuje, ali ostaju svi ključni problemi u EU-u i okruženju. Otvorena pitanja – dublja EU-integracija, dve brzine, proširenje ili jača uloga EP-a – odlažu se.

Njihovo nerješavanje daje nove povode radikalnoj desnici i ljevici u konceptu buka i bijes, dakle u ukazivanju na krivce, a ne na rešavanje problema. Otuda i naša nedoumica u naslovu.

 
Raspodjela zastupničkih mesta u EP-u

EPP (Europska narodna partija – demokršćani)   213
S&D (Progresivni savez socijalista i demokrata) 191
ALDE (Liberali i demokrati za Europu)  64
Greens/EFA (Zeleni/Europski slobodni savez) 52
ECR (Europski konzervativci i reformisti) 46
GUE/NGL (Europska ujedinjena ljevica/Nordijska zelena ljevica) 42
NI (Nezavisni zastupnici) 41
EFD (Europa slobode i demokracije) 38
Ostali (novi zastupnicikoji ne pripadaju nijednoj grupi iz saziva 2009-2014)  64.

Povezani članci

Who's Online

We have 162 guests and no members online