DUGI RAT

Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, lani je najvjerojatnije rođeno najmanje djece u povijesti Hrvatske, rekoše nekidan demografi. Samo u 2013. godini Hrvatsku je napustilo i umrlo 15,4 tisuće ljudi. Hrvatska danas ima stanovnika koliko i 1953. godine, ističe Alice Wertheimer-Baletić, no tada je starije od 65 godina bilo sedam posto hrvatskih građana, a danas ih je gotovo 18 posto s tendencijom daljnjeg starenja. Uz to, umirovljenika ima skoro toliko koliko i zaposlenih. Podaci su doista zabrinjavajući, točnije zastrašujući. Ipak mi se čini da gotovo nikoga nisu posebno zabrinuli. U ovoj se državi i dalje bavimo svim i svačim, ali temeljna pitanja opstanka očito ne pripadaju kategoriji važnih. Imam dojam kao da kuću zidamo na pijesku, i to ne običnom nego živom pijesku, Iako tonemo svakim danom sve više, pravimo se da to ne vidimo. Razmišljamo o boji zidova kuće, o prozorima koji moraju biti kvalitetni kako se ne bi gubila toplina, o namještaju, o zavjesama... a uskoro kuće više neće biti, potonut će, nestat će...

PROF. MIRJANA NAZOR O DEMOGRAFSKOJ KATAKLIZMI

Hrvati nestaju s pozornice

Piše: Mirjana Nazor

Naša vlada, političke stranke, različite udruge, branitelji iz šatora kao da ne shvaćaju da sve što prelijevaju iz šupljega u prazno, sve oko čega se međusobno natežu, treniraju bahatost, nepogrešivost i nedodirljivost gubi svaki smisao u situaciji u kojoj polako ali sigurno nestajemo s pozornice života. Ali budući da demografska politika ne daje vidljive rezultate brzo, a zahtijeva silne promjene u mnogim sferama, nikome nije privlačna.

Mnogima koji vole ovu zemlju ona nažalost ne pruža elementarne uvjete za život: ogromna je vojska nezaposlenih, mnogi su formalno zaposleni ali ne primaju plaću, mnogi su obeshrabreni jer su njihove ideje i planovi, a nekima čak i uspješno započeti poslovi vrlo brzo poraženi u bitki s administrativnim bedemom ili poreznim nelogičnostima.

Iako je nezaposlenih mnogo, čini se da zaposlenih u javnim poduzećima i administraciji ima previše. Godišnje bacimo hrane u vrijednosti gotovo 4 milijarde kuna, dok su nam redovi pred pučkim kuhinjama sve duži. A mladi, naravno, sve rjeđe osnivaju obitelji, rađaju sve manje djece. I tako se vrtimo u krug, već desetljećima.

Ako i sljedećih godina bude u nas više umiranja nego rađanja, onda nema nade da će se invalidima bili oni ratni ili civilni moći isplaćivati onoliko koliko bi im bilo potrebno za normalan život.

Sasvim svejedno što će pisati u Ustavnom zakonu, što će Sabor izglasati, što će Predsjednica obećati, za što će se stranke zalagati, kakav će program vanjski konzultanti napisati...

Riječi, riječi svuda oko nas, ali od riječi se ne živi.

Mnogo puta je već rečeno što bi sve trebalo mijenjati kako bi država bila jeftinija i efikasnija, kako bi postala servis svojim građanima, a ne nametnik! Ali s riječi nikako da se prijeđe na djela. Zašto je to tako teško?

Nažalost, političari ma koje provenijencije bili, ne razmišljaju na duge staze. Ako mjere iz bilo koje sfere, ma kako bile potrebne, budu davale rezultate za desetak ili više godina, nisu privlačne. Borba za politički opstanak puno je važnija od opstanka nas kao naroda. Meni i mojima treba... to je glavna deviza, a sve ostalo je nevažno.

I kamperi u Savskoj nisu baš pokazali razumijevanje za druge. Kao da i oni vjeruju da je civilna invalidnost manje teška od njihove. A kakvu su tek dreku digli na mladica koji je samo protestirao jer nema posla, jer je gladan!

Svima nam visi mač nad glavom - hoće li nas biti ili ćemo poput dinosaura ostati samo dio povijesti. Demografska problematika je sveobuhvatna i ozbiljna stvar i ne može se koristiti u politikantske svrhe. Budemo li se i dalje zabavljali podjelama na građene prvog, drugog pa i trećeg reda ili još nekog nižeg, na temelju besmislenih kriterija koje izmišljaju tzv. moćnici, pomaka neće biti.

Kada bismo konačno svi postali građani prvog reda, u smislu da nam je svima prva briga opće dobro jer će jedino iz njega proizići i naše osobno dobro, tada će i nada u naš opstanak proviriti barem kroz prozor ako smo joj već tako čvrsto zatvorili vrata.