Mirjana Nazor: Gdje smo danas s moralom u našem društvu?

Moralne norme bi trebale biti sastavni dio ličnosti zrele i odgovorne osobe, ali očito nije tako. Mnogi, koji su na vrlo odgovornim funkcijama u društvu, prečesto nas zbunjuju svojim odlukama koje su očito loše, ili pak propuštaju donijeti neophodne odluke. Primjera loših, neljudskih odluka nažalost ima napretek. Npr. invalidne osobe bilo koje kategorije trebale bi imati osigurane one vrste pomoći koji su im neophodne za koliko-toliko normalan život. Treba li hitno i adekvatno reagirati na vapaje žena da su maltretirane i ugrožene od svojih partnera, a ne čekati da se nađu u smrtnoj opasnosti ili čak i budu ubijene? Zašto se nasilnike najčešće pušta da se vrlo brzo vrate kućama i nastave svoje zločinačko ponašanje? Svakog dana slušamo o odlasku mladih ljudi iz Hrvatske. Je li to dezerterstvo, kako reče nadbiskup Košić, ili očajnički pokušaj tih mladih ljudi da žive od svog rada i da pokušaju osnovati obitelj koja neće biti gladna? A što reći o toleriranju ustaških simbola i ustaškog pozdrava? Zar nam doista treba vijeće nekih mudraca da bismo prihvatili davno poznatu istinu o ustašama? Treba li neke zakonodavce vratiti u dječji vrtić kako bi ponovili gradivo o dobrom i lošem postupanju? Nije li podučavanje đaka u stilu vjeroučitelja Bagarića, koji je osramotio svoju struku, ipak mnogo opasnije i razornije od podučavanja o spolnosti u okviru proskribiranog zdravstvenog odgoja? Hoće li se sada roditelji pobuniti zbog neprimjerenog sadržaja koji se nudi njihovoj djeci? Zašto se više bojimo kondoma i riječi rod, nego mržnje, isključivosti i nekontrolirane destruktivnosti. A škole su i nadalje i ODGOJNE institucije!

ŠTO JE DOBRO? ŠTO JE LOŠE?

Gdje smo danas s moralom u našem društvu?

Piše: Mirjana Nazor

Normalno je da djeca predškolske dobi još ne znaju razlikovati što je dobro, a što loše, što se smije, a što ne. Ali pitati odrasle, zrele ljude znaju li razlikovati dobro, poželjno ponašanje, od lošeg i neprimjerenog ili čak zabranjenog, je pomalo uvredljivo.

Moralne norme bi trebale biti sastavni dio ličnosti zrele i odgovorne osobe, ali očito nije tako. Mnogi, koji su na vrlo odgovornim funkcijama u društvu, prečesto nas zbunjuju svojim odlukama koje su očito loše, ili pak propuštaju donijeti neophodne odluke. Dakle, oni ili ne znaju što je uistinu dobro, potrebno, čak neophodno učiniti u poslu kojim se bave, a što nedopustivo, pokvareno, nedostojno čovjeka, ili ih nije briga. Ne znam što je gore!

moral

Primjera loših, neljudskih odluka nažalost ima napretek. Npr. invalidne osobe bilo koje kategorije trebale bi imati osigurane one vrste pomoći koji su im neophodne za koliko-toliko normalan život, trebalo bi im omogućiti školovanje u redovitim školama pa i studiranje ako to uz adekvatnu pomoć mogu. I naravno ako to žele. A ipak se često suočavamo s diskriminiranjem invalidnih osoba, na različite načine. Jer diskriminacija je prisutna i pri različitom tretiranju civilnih i ratnih invalida.

Je li to uistinu dobra i humana odluka? Zar je teže podnositi nepokretnost ili polupokretnost kao posljedicu ranjavanja u ratu od iste sudbine kao posljedice prometne nesreće koju je prouzročio pijani vozač?

nasilje u obitelji Treba li hitno i adekvatno reagirati na vapaje žena da su maltretirane i ugrožene od svojih partnera, a ne čekati da se nađu u smrtnoj opasnosti ili čak i budu ubijene? Zašto se nasilnike najčešće pušta da se vrlo brzo vrate kućama i nastave svoje zločinačko ponašanje? Nisu li takve odluke, ma tko ih donio, loše i opasne?

Svakog dana slušamo o odlasku mladih ljudi iz Hrvatske. Je li to dezerterstvo, kako reče nadbiskup Košić, ili očajnički pokušaj tih mladih ljudi da žive od svog rada i da pokušaju osnovati obitelj koja neće biti gladna? Koliko se naše društvo do sada ozbiljno odnosilo prema natalitetnim problemima? Stručnjaci kažu da ozbiljne i cjelovite pronatalitetne politike zapravo nema. Tu i tamo bljesne koja mjera, a poslije toga opet zavlada mrak. Zašto izostaju dobre, neophodne i djelotvorne odluke koje će uistinu vratiti nadu mladima da ima smisla ostati ovdje, a ne ih neprimjereno etiketirati?

A što reći o toleriranju ustaških simbola i ustaškog pozdrava? Zar nam doista treba vijeće nekih mudraca da bismo prihvatili davno poznatu istinu o ustašama? Je li dobra odluka, moralno čista, sve češće relativiziranje ustaških zločina?


Zakonska bešćutnost

Novim izmjenama i dopunama Zakona o socijalnoj skrbi nije promijenjena potpuno bešćutna i besmislena zakonska odredba - ona kojom se djeci s najtežim stupnjem invaliditeta brani boravak u obrazovnim i rehabilitacijskim ustanovama dulji od 4 sata jer u protivnom roditelj gubi status njegovatelja. Ima li dileme o tome je li to loše, nehumano, nedopustivo?

političar

Treba li neke zakonodavce vratiti u dječji vrtić kako bi ponovili gradivo o dobrom i lošem postupanju?

Portal Index.hr objavio je audio-snimku u kojoj vjeroučitelj Bagarić učenicima na satu govori da ] bi trebalo strijeljati Stipu Mesića i Vesnu Pusić, za Hrvate kaže da su "nezahvalna stoka, debili, kreteni". Također tvrdi da su Mladićevi zločini nad Bošnjacima bili opravdani i sl.

Da je te riječi izgovorio bilo koji nastavnik bilo bi sramotno i nedopustivo, ah da su došle iz usta vjeroučitelja zaista je skandalozno. Teško je povjerovati da je samo tog dana dotični vjeroučitelj bio posebno inspiriran te započeo tiradu mržnje i netrpeljivosti iznositi pred đacima. Je li doista moguće da je pokrenuta istraga samo zato što je jedan učenik snimku spomenutih "bisera" dao medijima?

Ono što me uistinu zabrinulo je informacija da je učitelj Bagarić bio omiljen među đacima, da potpisuju peticiju da se vrati u školu. Ako je to uistinu tako, onda je problem mnogo ozbiljniji negoli se činilo u prvi trenutak. Jer ako je vjeroučitelj osoba koja loše obavlja svoj posao, lako ga je maknuti s tog mjesta, što je i učinjeno, barem za sada. Ali što je s đačkim glavama? Njih ne možemo tako lako promijeniti, niti isprati od unesene nečistoće.


Bitna im je forma, a ne sadržaj

A one su, čini se, benevolentno upijale riječi koje s učenjem o kršćanskoj vjeri nikakve veze nemaju, izrečene riječi koje su nesporno loše, nedopustive, opasne, zastrašujuće. Što treba učiniti da đaci shvate da je ponašanje nejihovog ne-vjeroučitelja bilo sramotno, nedostojno ne samo učiteljskog poziva, nego naprosto čovjeka koji razlikuje dobro od zla.

Poticati na ubijanje, na djelovanje po kratkom postupku prema onima s kojima s ne slažemo, ne može biti slučajni ispad u afektu. Očito su u toj glavi dobro i loše zamijenili mjesta.



Podjednako je loše da navodno sud ne može priznati snimku kao zakonit dokaz, budući da “snimku Bagarićeva ‘predavanja’ nije napravila policija uz sudski nalog i po strogo propisanim pravilima”.

Bitna je pravna forma, a ne sadržaj snimke!!! Je li moguće da će opet biti na djelu ona poznata: “Psi laju, a karavane prolaze!”

Pravo i pravda će se najvjerojatnije opet mimoići.

Pitanje koje se neminovno nameće je da li je ovaj nastavnik izolirani primjer ili ih u školama ima još (neovisno koji predmet predaju) koji godinama sugeriraju djeci daje mržnja i uništavanje onih koji misle drukčije normalno?

Nije li podučavanje đaka u stilu Bagarića, koji je osramotio svoju struku, ipak mnogo opasnije i razornije od podučavanja o spolnosti u okviru proskribiranog zdravstvenog odgoja?

Hoće li se sada roditelji pobuniti zbog neprimjerenog sadržaja koji se nudi njihovoj djeci?

Zašto se više bojimo kondoma i riječi rod, nego mržnje, isključivosti i nekontrolirane destruktivnosti. A škole su i nadalje i ODGOJNE institucije!

Povezani članci

Who's Online

We have 166 guests and no members online