Mirjana Nazor: Život prožet nasiljem

Nasilje kao da je postalo sastavni dio naših života. Gotovo da nema dana da ne slušamo ili ne čitamo o nekom nasilnom činu u obitelji, u školi, na cesti, u kafiću... Ubojstva i premlaćivanja postala su svojevrsni način komunikacije između nasilnika i žrtve. Stradavaju supruge, djevojke, djeca, prijatelji, vozači autobusa, neistomišljenici. Očito je da na poplavu nasilja ne reagiramo na djelotvoran način. Ni u smjeru prevencije, ni u smjeru adekvatnih sankcija za zlostavljače. Međutim, kao da zaboravljamo ili nas ne brine što se oko nas vrlo često događa psihičko ili emocionalno nasilje. Ono zna biti prikriveno i doista teško uočljivo. Najčešće se manifestira kao ismijavanje, omalovažavanje, izrugivanje, vrijeđanje, ignorirale, zastrašivanje...
Ne želim vjerovati da smo se pomirili sa sadašnjom situacijom, i da smo kapitulirali pred nasiljem koje se ponekad polako ušuljava među nas pa ga teško prepoznajemo, a ponekad ulazi u naše živote na velika vrata..

O stanju koje je zavladalo Hrvatskom

Život prožet nasiljem

Piše: Mirjana Nazor

Mirjana NazorČitali smo o ocu koji je ubio svoje troje djece jer navodno nije želio da njihova majka, a njegova žena radi; jedan je seđamnaestogođišnjak prije nekoliko tjedana izbo svog vršnjaka nožem, tko zna zašto; dok je Darko Kovačević, zvan Daruvarac, u jednom zadarskom kafiću mlatio 18-godišnju djevojku, kako kažu, nitko je nije ni pokušao braniti; stradavanje pješaka na pješačkom prijelazu više, nažalost, i nije začuđujuća vijest.

Pri otkrivanju novog spomenika Tuđmanu, u Zagrebu je teško stradao Zoran Erceg, hrvatski branitelj i ratni invalid. On nikome nije prijetio, nikoga nije tukao - ali je javno rekao što misli o Tuđmanu. I zato je dobio teške batine. Ali napadače osiguranje nije uspjelo uloviti!!?

U svim ovim slučajevima i mnogim drugim uglavnom se događalo fizičko nasilje. Očito je da na poplavu nasilja ne reagiramo na djelotvoran način. Ni u smjeru prevencije, ni u smjeru adekvatnih sankcija za zlostavljače. Međutim, kao da zaboravljamo ili nas ne brine što se oko nas vrlo često događa psihičko ili emocionalno nasilje. Ono zna biti prikriveno i doista teško uočljivo. Najčešće se manifestira kao
ismijavanje, omalovažavanje, izrugivanje, vrijeđanje, ignorirale, zastrašivanje...

A toga ima u izobilju, gdje god da se okrenemo. Pravimo li se da tu vrstu nasilja ne vidimo jer nam je tako lakše mu se ne usuđujemo suprotstaviti? Pitanje je i znamo li ga prepoznati ili smo neke oblike ove vrste nasilja prihvatili kao nešto normalno?

U skupinu tih prikrivenih nasilnika svakako treba ubrojiti neke liječnike. To su oni koji površno ili nikako ne pregledavaju pacijente, čak i kada se radi o djetetu. Zbog njihove indolencije nekim se pacijentima pogorša zdravstveno stanje a neki, kao dječak iz Metkovića, nažalost, ne prežive neadekvatan tretman.

Među zlostavljače svakako se mogu svrstati i oni liječnici koji podcjenjuju fizičke tegobe a potpuno ignoriraju psihičke žena koje rađaju i onih koje moraju obaviti abortus. "Komora neće dopustiti hajku koja se pokreće prema liječnicima". Bilo bi dobro da Komora također ne dopušta nepristojan i neprofesionalan odnos liječnika prema pacijentima!

Čini mi se da bismo u ovu skupinu mogli uvrstiti i ministra zdravstva koji uporno uvjerava roditelje djece i mladih oboljelih od spinalne mišićne atrofije, a koji bi trebali primati lijek spinrazu, da je on neprikladan za starije od 18 godina, kao i za one na respiratoru.

Uzalud se udruga "Kolibrići" poziva na iskustva ostalih zemalja, kao i na rezultate nekih istraživanja. Teror ignoriranja, pa i omalovažavanja dijela oboljelih traje i dalje.

Ne sjećam se da smo se ikada ozbiljno zapitali zašto tako mirno podnosimo psihičko nasilje koje već godinama provode naši političari?

Većina se ponaša kao da građani ove zemlje postoje zbog njih, kako bi oni mogli demonstrirati svoju moć, bahatost i nedodirljivost, a ponekad, čini se da su uvjereni i u vlastitu nepogrešivost. Svoje stavove i mišljenja mnogi, ne svi, uzdižu na razinu apsolutne istine koju se, naravno, ne smije kritizirati ili slučajno propitivati.



Psihičko nasilje nad biračima svakako provode i svi oni zastupnici koji su bili izabrani na jednoj izbornoj listi, ali su se u međuvremenu predomislili i preselili u neki drugi tabor. U tim su slučajevima, barem za sada, građani potpuno bespomoćni.

Ovaj posljednji saziv Sabora uspio je u dvije godine podići iznos svojih budućih mirovina za gotovo tisuću petsto kuna! Oni će se, radeći u Saboru, toliko namučiti i istrošiti da će sigurno dio svojih ogromnih mirovina morati potrošiti na tjelesni i psihički oporavak!

Očito se rugaju i omalovažavaju sve one koji sa svojim radom zarađenim plaćama ili mirovinama jedva preživljavaju.

Nažalost i dio prosvjetnih djelatnika (nadam se mali) vjeruje da se omalovažavanjem i podcjenjivanjem učenika može motivativno djelovati na njih. Dio učenika šutke podnosi to psihičko nasilje, ali neki na to odgovaraju otvorenim fizičkim nasiljem. To naravno ne znači da je svako učeničko nasilje reakcija na neadekvatno ponašanje profesora, ali ima i toga.

Zanemarivanje i omalovažavanje i učenika izuzetnih sposobnosti kao i onih s psihofizičkim teškoćama, također pripada kategoriji psihičkog nasilja. A da sa školom nije baš sve u redu istaknuo je ovog ljeta varaždinski maturant Ilija Srpak, dobitnik brojnih medalja na različitim olimpijadama znanja.

- "Naše školstvo danas samo forsira prosječnost i gasi izvrsnost. Tek se zbog posebnog truda pojedinih profesora ili samostalnih i inicijativa učenika netko uspije izdići“. Uz to, Ilija je i dodao: - "Biti profesor je puno više nego samo ispričati neko gradivo!"

Ne želim vjerovati da smo se pomirili sa sadašnjom situacijom, i da smo kapitulirali pred nasiljem koje se ponekad polako ušuljava među nas pa ga teško prepoznajemo, a ponekad ulazi u naše živote na velika vrata. Pristajanje na potpunu bespomoćnost je vrlo pogubno za naše psihičko zdravlje.



Možda bismo se mogli ugledati na dječaka koji, kako kaže priča, nije želio dopustiti da uginu morske zvijezde koje je more izbacilo na kopno, na jednoj plaži. Spremno je svukao cipele i krenuo ih spašavati, tj. vraćati u more. Neki su mu se smijali i pokušali ga odvratiti od tog posla, uvjeravajući ga da je nemoguće spasiti sve zvjezdaće. Dječak se nije pokolebao, nije podlegao osjećaju bespomoćnosti ili uzaludnosti posla i malo-po-malo su mu se pridružili svi ljudi koji su se zatekli na toj plaži. I na kraju su, radeći svi zajedno, doista spasili sve morske zvijezde.

A tko će nas potaknuti da konačno odlučimo spasiti sami sebe?!

Povezani članci

Who's Online

We have 199 guests and no members online