DUGI RAT

Posljednjih nekoliko godina, a posebno zadnjih mjeseci, barem je moj dojam takav, vrlo je moderno spominjati savjest, pozivati se na savjest kada nešto ne želimo učiniti ili u nečemu ne želimo sudjelovati, ili želimo nekoga kritizirati, pa čak i kažnjavati. Pohvalno je da se slažemo da ljudi imaju savjest. Ali pitanje je što taj pojam znači različitim ljudima, rabe li ga neki samo kao pokriće za farizejštinu, kao alibi za nerad, kao zastor koji pokriva nepodopštine, kao mač kojim bi se sjekle neposlušne glave ili doista kao neophodnu moralnu kategoriju? Budući da često ističemo kako smo mi većinski kršćanski, pogotovo katolički narod bilo bi također logično očekivati da ćemo ma što radili, koliko moći i utjecaja imali pokušavati, truditi se, čuti a onda i slijediti taj unutarnji Božji glas, “koji čovjeka poziva da ljubi i ni dobro”. A je li to baš tako?..

MIRJANA NAZOR:

Čujemo li glas savjesti?!

Piše: Mirjana Nazor
Izvor: Slobodna Dalmacija

Izraz savjest potječe od grčke riječi “suneidesis” što znači suznanje, što se tumači kao svijest o vlastitom moralnom činu. Tu svijest imamo svi, neovisno o našem svjetonazoru.

“U etici savjest znači sposobnost prepoznavanja i razlikovanja moralnog dobra i zla, ona je subjektivna posljednja norma koju čovjek mora slijediti u svom djelovanju”, navodi se u Rječniku filozofskih pojmova.

U kršćanskom ozračju se savjest, odnosno glas savjesti najčešće shvaća onako kako ga se navodi u enciklici Gaudium et spes 16: “U dubini savjesti čovjek otkriva zakon koji on sam sebi ne daje ali kojemu se mora pokoravati. Taj glas, što ga uvijek poziva da ljubi i čini dobro a izbjegava zlo, kad zatreba, jasno odzvanja u intimnosti našeg srca: čini ovo, a izbjegavaj ono. Čovjek naime ima u srcu zakon što mu ga je Bog upisao”.

Iz ovoga slijedi da bi kršćani u svom djelovanju trebali mnogo više poštovati i slijediti taj glas savjesti jer ga ne smatraju rezultatom osobnih procjena, već Božjim glasom.

Budući da često ističemo kako smo mi većinski kršćanski, pogotovo katolički narod bilo bi također logično očekivati da ćemo ma što radili, koliko moći i utjecaja imali pokušavati, truditi se, čuti a onda i slijediti taj unutarnji Božji glas, “koji čovjeka poziva da ljubi i ni dobro”. A je li to baš tako?

Čitam u nekim našim tiskanim medijima kako nerijetko, pri prijemu za posao zapravo trudnice i žene s malom djecom nisu poželjni zaposlenici.

Postupaju li ovi poslodavci, diskriminirajući žene, zapravo u skladu s društvenom klimom, koja često sugerira da žena za poslodavca predstavlja opasnost. Bude li rađala, odnosno ako već ima djecu, pitanje je koliko je “isplativo” zaposliti je. To je već domena zakonske regulative, odnosno društvene svijesti i savjesti.

Prazna sabornica često se vidi u TV prijenosu. Uredili su je, opremili suvremenim uređajima, a za koga? Čuju li naši saborski zastupnici savjest, kao ljudski ili Božji glas? Peče li ih ikada savjest zato što nedovoljno rade za plaću koju primaju. Jasno je da ponekad saborski zastupnici imaju i neke druge obveze, ali to ipak ne može biti alibi za većinu praznih stolica koje tako često vidimo u sabornici.

Čitali smo prošlih dana kako je ratni veteran u Vodicama uništio cvijeće u cvjetnjaku jer gaje oblik cvijeta asocirao na zvijezdu petokraku. Inače, riječ je o cvijetu koji se nalazi u logotipu Turističke zajednice iz Vodica. Ipak, u ovom je slučaju nakon pomračenja svijesti ipak proradila savjest i dotični je izrazio žaljenje zbog svoje neprimjerene reakcije!

Maloljetnici koji se međusobno obračunavaju noževima, koji vrijeđaju i omalovažavaju svoje vršnjake putem Facebooka, koji sebi ugrožavaju život konzumiranjem enormne količine alkohola ili eksperimentiranjem s različitim psihoaktivnim supstancama najčešće imaju roditelje. Ali oni očito nedovoljno ili na neadekvatan način brinu o svojoj djeci. Slušaju li oni svoju savjest, razmišljaju li o vlastitoj odgovornosti za ta opasna i uništavajuća ponašanja svoje djece?

Često smo se, blago rečeno, čudili nekim sudskim presudama. Djelovale su nam (možda neopravdano) kao svojevrsno pomaganje krivcu, a istovremeno kao pljuska žrtvi, te smo se pitali imaju li ti suci uopće savjest, čiji oni glas slušaju donoseći presude. To pitanje svakako je primjenjivo na sutkinju koja je oslobodila gospodina Horvatinčića iako je ubio svojim gliserom dvoje ljudi. Netko sa savješću ipak je tu presudu poništio i vratio nadu u postojanje sposobnosti razlikovanja zla od dobra.

Splitski župnik, don Jozo Mužić je na Facebooku objavio, da oni koji su glasali za Konvenciju (istanbulsku) više ne mogu primiti pričest, sve dok se ne pokaju za svoj sramotan čin.

Pretpostavljam da je pišući ovo bio rukovođen svojom savješću i duboko uvjeren da je u pravu. Ali, dubrovački biskup Mate Uzinić tu je izjavu ovako komentirao: “Sa spomenutim mišljenjem se ne slažem. Ono nije u duhu evanđelja. Poslanje nam nije tjerati ljude iz Crkve, nego im pomagati da se u nju vrate”.

Njegova je savjest očito drukčije reagirala na isti događaj, što je rezultiralo drukčijom prosudbom! Čini se, da je potvrđeno da je pedofilski skandal (ili djelomično i homoseksualni) koji se događao u župi sv. Frane, skrivan dugi, predugi niz godina.

Kako je odgojena i njegovana savjest onih koji su pridonijeli prikrivanju istine? Razumljivo je da se u nekim situacijama štiti grješnika, ako postoji sumnja daje učinio ono za što ga se optužuje. Ali samo dok sumnja ne bude odbačena.

Ali što je sa zaštitom žrtava? Tko je vodio računa o njihovoj boli, strahu, sramoti, očaju, dostojanstvu? Na koji je način moguće ušutkati taj Božji glas koji poziva na ljubav i širenje dobra, znajući da žrtve pate i dalje, da žive u strahu, da se utapaju u beznađu te da će možda utjehu potražiti u okončanju života?

A pri tome znati da grješnik i dalje, bez posljedica nastavlja ugodno živjeti i možda čak pronalaziti nove žrtve?

Promatrajući kako se često ponašaju i vjernici i nevjernici čini se da nam je svima, svakim danom sluh sve slabiji, sve rjeđe čujemo glas koji nas poziva na ljubav i dobro ili smo sve češće u svađi s vlastitom savješću te ju nastojimo ignorirati, čak eutanazirati. Sve češće mnogi djeluju po nekom glasu koji očito s moralom i Bogom nema ništa zajedničko.