DUGI RAT

Poljička likovna udruga "Krug" Dugi Rat poziva sve zainteresirane ljubitelje umjetnosti na izložbu radova slikara Miroslava Tomasovića koja se svečano otvara u četvrtak, 04. srpnja 2024. u 21 sat u Galeriji KRUG Dugi Rat.

"Gdje smo ono stali posljednji put u vezi s Miroslavom Tomasovićem? "Rastali" smo se u omiškoj galeriji AZ Ilirskog sjemeništa oslađeni sjajnim prijamom prisutnih, neuobičajenim za likovne prlike u nas!
Bila je to posebna likovna večer i u mojem spomenaru, puna iskrena odobravanja umjetnika, njegove nepatvorenosti, i s tim u vezi, intimnog obraćanja javnosti. Radilo se o svojevrsnoj pohvalnici samoprijegoru tiha i samozatajna čovjeka....", piše u predgovoru Tomasovićeve izložbe Igor Brešan ...

MIROSLAV TOMASOVIĆ U KRUGU

U labirintu kaosa

Piše: Igor Brešan

Gdje smo ono stali posljednji put u vezi s Miroslavom Tomasovićem? "Rastali" smo se u omiškoj galeriji AZ Ilirskog sjemeništa oslađeni sjajnim prijamom prisutnih, neuobičajenim za likovne prlike u nas!

Bila je to posebna likovna večer i u mojem spomenaru, puna iskrena odobravanja umjetnika, njegove nepatvorenosti, i s tim u vezi, intimnog obraćanja javnosti. Radilo se o svojevrsnoj pohvalnici samoprijegoru tiha i samozatajna čovjeka. Umjetniku kojemu, poput većine, usuđujem se reći, nije lako povezati kraj s krajem u vlastitoj sredini, ali i broditi nesklonom vremenu usprkos. U smislu prilagodbe i suživota, jer i jedno i drugo traži strpljenja i uvjeravanja, razuma i ljubavi, čovječnosti i humanosti, sustavnosti i ustrajnosti, katoličke neke skrušenosti i vjerovanja. Traži se povjerenje, ali nadasve poštovanje na putu do potpuna razumijevanja i blagoslova. A toga kronično manjka.

Slikar i ovom izložbom računa na stečeno povjerenje i osvojene simpatije! Ponajprije zato što je raskrstio s recidivima naslijeđa i tradicijskih opetovanja, koji najčešće bauljaju u potrazi za blaziranom i umilnom, a ne angažiranom slikom. Prihvatili smo Miroslava Tomasovića od prvog kontakta, onim što jest, i svrstali ga u sljedbenike apstraktnog ekspresionizma, onoga što je na izmaku 40-ih minulog stoljeća iz Amerike nastojao mijenjati svijet, rušiti tabue i spontanošću nutkati sasvim različite obrasce komunikacije i življenja od spoznatih. Nadrealističko poimanje stvari nametnulo je automatizam, a on je rezultirao gestualnim slobodama koje su lako izmakle razumskoj motorici. Sadržaj zapravo nosi slikarev otisak i sve je stvar njegova unutarnjeg utiska.

Dakle u kontekstu likovnosti Tomasović nije odustao od temeljnih načela, ali i uvjerenja da svijet destrukcijom postojećega može i mora bolje. Premda bez klasičnih motivskih stereotipa, ostaje jasno čime je tematski zaokupljen. Kao da ga čujem: Užasnut sam katastrofom u Ukrajini, nepostojanjem i licemjerjem diplomacije, sveprisutnom cenzurom, ugušenim sloboda, netolerancijom i fiktivnom demokracijom, bahatošću Zapada u nastojanju da ponizi Ruse, carskim ambicijama Moskve, netolerancijom i izostankom kompromisa na kojega obvezuje suludi broj nevinih žrtava s obje strane, permanentnom eskalacijom koja može dovesti do "strašnog belaja". A tek "igrice" sa stravičnim posljedicama oko Bliskog istoka... Zar nam nije dovoljno zla?

Kontekst besmisla

Tomasović ipak ne nudi raport s bojišnice, slike užasa, ali kroz „krhotine" nastoji razabrati kontekst. Jer cilj nije prenijeti političku poruku, još manje religijske disonance, već pokazati emociju jedinke, empatiju, ukazati na pogubnost besmisla kojemu po navici poltronski svjedočimo.

Prihvaćate, dakako, ovo je likovnost angažirane provenijencije. U njoj vlada ne nered, kako to neko želi okvalificirati, već kaos, beznađe. Slikar je ponajmanje promatrač, on povremeno nudi rješenja kroz geometrijske krpice suprematističkih nastojanja ili nešto mlađahnijih Novih tendencija. Dakle niti je problem nov, niti su metode špansko selo. A da, gesta je ovoga puta ipak nešto kontroliranija.

Struktura temeljnog dijela slike satkana je od finijeg rastera u odnosu na inače, šrafure kakve se dadu naći kod velikog Hansa Hartunga. Fleke iz neke druge priče valja protumačiti kao krhotine poruke koju slikar nastoji strpljivim preslagivanjem povezati u logičnu cjelinu. I Tomasovićeva slika recidiv je nadrealističkog poimanja stvari u umjetnosti, a legitimira je ishitrena i fina gesta, snažan kolorit i ravnomjerna ispunjenost svih dijelova platna. Nastoji li Tomasović ovom zgodom pokazati vlastitu racionalnost, njegova je slika svakim svojim krajičkom ispunjena do u tančina.

Hoće li nakon dugoratskog istupa u Krugu svijet biti bolji i plemenitiji, retoričko je pitanje u zaključku? Neće vjerojatno, no slikar je imao petlju o njemu kreativno i kritički progovoriti, a ne problem notirati semantikom crne kronike. Ja razumijem Tomasovića. Ne može se načuditi da se susjedovom kućom u plamenu bavimo tek kad se plamen proširi na našu.

Crtica o autoru

MIROSLAV TOMASOVIĆ rođen je u Splitu 1963. Živi u Kučićama do svoje treće godine kada sa majkom odlazi u Belgiju kako bi se pridružili ocu koji je radio u čeličani.

U Belgiji je završio školovanje i diplomirao na Kraljevskoj umjetničkoj akademiji u Liegeu (Academie Royale des Beaux Arts de Liege) 1986., grafički dizajn, ali je na istoj paralelno upisao slikarstvo. Nekoliko godina radi zajedno s ocem kao zavarivač u Belgiji i Nizozemskoj, pa kao dizajner u studiju prije nego što se preselio u crkvenu zajednicu za invalide u Bruxellesu (Bethsaida) i postao njegovatelj. Tijekom rada u zajednici upisao se 1990. na Institut d’Etudes Theologique u Bruxellesu.

Godine 1991. donio je odluku o povratku u Hrvatsku, na početku rata pridružio se Caritasu i pomagao kao dobrovoljac u organiziranju konvoja pomoći istočnoj Slavoniji. Koristi svoje vještine kao vodič, tumač i prevoditelj u pratnji francuskog Caritasa, izaslanstava crkava francuskog govornog područja i stranih pomoćnih agencija koje su pohodile zemlju.

Godine 1993. pridružio se ekumenskoj novinskoj agenciji sa sjedištem u Zagrebu, pa se kao novinar nastavio baviti crkvama u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Tijekom vremena radio je kao samostalni dizajner za Dominikance, na Hrvatskom katoličkom radiju, Glasu Koncila i drugim crkvenim organizacijama, te raznim nevladinim udrugama.

Jedan od njegovih prvih poslova bila je monografija u čast prvog posjeta pape Ivana Pavla II Hrvatskoj. Godine 2000. sa suprugom i troje djece preselio se u Omiš gdje se usredotočio na posao grafičkog dizajnera, a prije par godina ozbiljno se vraća slikarstvu.

Započeo je stvaralački proces u kojem pomiče granice stvaranja, ukorijenjene u tradiciji umjetničkih pokreta 20. stoljeća. Ljubav za fotografijom, kojom se bavi od 16 godine (kad je počeo razvijati crno-bijele fotografije) ga u svom radu oslobađa od figuracije pa se posvećuje odnosu i sukobu organskih i geometrijskih formi.

Ova izložba je njegova druga samostalna izložba slika.