Sve laži i zablude o haškoj presudi: Tko je stvarno Hrvatsku očistio od Srba

domovinski ratPred Vama je otvoren, snažan i polemičan tekst o haškoj presudi za Oluju. Sve je tu na jednome mjestu: ono što ne žele čuti takozvani „ljevi” ali ni takozvani „desni” analitičari, kolumnisti, političari, glasači.. Kada ga je slao glavnom uredniku Ivan Hrstić je poručio: "Tekst je otvoren i treba hrabrosti  za objaviti ga"...  Vojna operacija kojom je zaustavljen rat na ovim prostorima bila je pomno planirani zločinački poduhvat, najvažniji je zaključak presude dvojici hrvatskih generala u Haagu, mnogo dalekosežniji od drakonske kazne koja im je izrečena i zaslužuje odgovor na mnoštvo pitanja koja tužitelji i suci gotovo da nisu ni dotaknuli. Što se stvarno dogodilo u Oluji? Tko  je odgovoran za zločine koji su nedvojbeno počinjeni? Jesu li Hrvati stvarno pregazili bespomoćne Srbe i etnički očistili Hrvatsku? ...


DOSSIER OLUJA

Sve laži i zablude o haškoj presudi: Tko je stvarno Hrvatsku očistio od Srba

Piše: Ivan Hrstić / Politika Plus
Izvor: Politika Plus


Vojna operacija kojom je zaustavljen rat na ovim prostorima bila je pomno planirani zločinački poduhvat, najvažniji je zaključak presude dvojici hrvatskih generala u Haagu, mnogo dalekosežniji od drakonske kazne koja im je izrečena i zaslužuje odgovor na mnoštvo pitanja koja tužitelji i suci gotovo da nisu ni dotaknuli.

Što se stvarno dogodilo u Oluji? Tko  je odgovoran za zločine koji su nedvojbeno počinjeni? Jesu li Hrvati stvarno pregazili bespomoćne Srbe i etnički očistili Hrvatsku?

domovinski rat

Najbolji odgovor na to pitanje daje podatak da je do Oluje došlo samo dva tjedna nakon najgoreg pokolja u petom balkanskom ratu - kad su do zuba naoružani bosanski Srbi pregazili Srebrenicu izvršivši najgori pokolj u Europi nakon Drugog svjetskog rata, te u trenutku kad su to isto u suradnji s hrvatskim Srbima spremali Bihaću, tek koji kilometar od službene granice Hrvatske i BiH!

Da se to dogodilo, srpska pobjeda u Hrvatskoj i BiH bila bi vjerojatno zacementirana.


MIT O BESPOMOĆNIM SRBIMA

Godinama su pobunjeni hrvatski Srbi uz svesrdnu pomoć iz Srbije držali jednu trećinu Hrvatske pod okupacijom, a drugu polovicu terorizirali pod nišanom svojih cijevi svih mogućih kalibara.

domovinski ratVukovar je mjesecima bio pod opsadom, poput Staljingrada, tenkovske kolone prema njemu uz mahanje zastavicama ispraćane su iz Beograda, sve dok hrvatski grad na Dunavu nije gotovo sravnjen sa zemljom.

Na dometu raketnih bacača bio je i sam Zagreb, što su okupatori nažalost demonstrativno i dokazali.

Dalmacija je godinama bila otok usred Jadranskog mora i mora srpske vojske, s Ostacima Ostataka vezana krhkom trajektnom linijom, a jednako tako za njom i Bosna i Hercegovina, odnosno njezini Ostaci Ostataka.

U trenutku kad je krenula Oluja, u Hrvatskoj je još uvijek bilo dva i pol puta više izbjeglica no što je preostalo stanovnika na području samoproglašene RSK obuhvaćenim ratnim operacijama.

Je li u takvim okolnostima bilo uopće realno očekivati da će akcija oslobađanja okupirane Hrvatske proći bez kolateralnih žrtava i ratnih zločina?

Teško je bilo vjerovati da je hrvatska vojska tome dorasla - ne bi to pošlo za rukom ni stoljećima uvježbavanim vojnim sustavima, a kamoli mladoj hrvatskoj vojsci popunjenoj rezervistima koji su većinom dolazili iz već spomenutih opsadom izmučenih hrvatskih gradova.

Amerikanci su u potrazi za autorima terorističkog napada izvršili invaziju na Afganistan i Irak – no što bi se dogodilo da su talibani bili rodom iz New Jerseya?

 
SPASONOSNI EGZODUS

Kad je krenula Oluja, i mnogi stanovnici slobodne Hrvatske su strepili. Da će se pobunjeni hrvatski Srbi možda ukopati i gristi do zadnje kapi krvi, a onda okrenuti opjevanom partizanskom ratovanju po šumama i gorama. Da će u tome čišćenju Hrvatske izginuti na tisuće hrvatskih otaca i sinova, vjerojatno isto toliko srpskih, a oslobođeno područje dugo nakon toga ostati nesigurno.

Za vjerovati je da su takvi strahovi bili i noćna mora hrvatskog vodstva, pa i samog Tuđmana, čak i ako je s Miloševićem prije toga postigao nekakav načelni dogovor, o čemu još uvijek, unatoč kojekakvim pričama i spekulacijama, nemamo baš nikakvog dokaza. Ili ih haški istražitelji jednostavno nisu našli.

Indicija ipak ima. Oluja je počela 4. Kolovoza u 5 ujutro. Već u 17:20 Milan Martić potpisao je naredbu o evakuaciji.


GRANATIRANJE KNINA I RUŠENJE VUKOVARA

Nema nikakvih dokaza ni da je Tuđman planirao etničko čišćenje oslobođenih krajeva. Famozni brijunski sastanak može dati naslutiti da se takav ishod djelomično priželjkivao, no nema nikakvih čvrstih pokazatelja da se tada pokrenuo neki lanac događaja kojeg bismo mogli nazvati planiranom operacijom čiji bi sastavni element bilo etničko čišćenje.

Nema nikakve odluke, dokumenta ili tonskog zapisa koji bi to nedvojbeno dokazivao. Uostalom, da je to doista bilo tako, silina napada na Knin sasvim sigurno je mogla imati mnogo veću magnitudu.

domovinski rat Imao sam priliku ući u Vukovar neposredno nakon mirne reintegracije Podunavlja i to je još uvijek bilo utjelovljenje Apokalipse, razrušeni grad duhova.

Knin naprotiv, samo nekoliko dana nakon oslobađanja uopće nije davao naslutiti da su se tu vodile neke masivne vojne operacije, a kamoli da je bio žrtva nekakvog “pretjeranog” neselektivnog granatiranja.

Ono što se u Kninu događalo neposredno nakon oslobađanja sasvim je uobičajeni balkanski kaos i neorganiziranost, koji ni Hrvatima nisu nimalo strani, a za divljaštvo u ovim krajevima ionako nikad ne treba plana, o kojem god narodu da se radilo.

Dovoljno je da malo pustiš uzde iz svojih ruku.

Mnogo je veći problem ono što se događalo sljedećih nekoliko dana, kad su ubijani nemoćni civili, starci koji nisu mogli ili htjeli napustiti svoje vlastite domove te kad su hrvatski vojnici počeli paliti sela u vlastitoj domovini.

Neki su to radili iz navale adrenalina i razbuđenog divljaštva, kako se to već događa kod vojnika u jurišu, neki iz snažne potrebe za osvetom, neki jednostavno u brutalnom pljačkaškom pohodu.

Nije poznat nijedan primjer da je netko dobio izričito naređenje da počini zločin, iako se čini da je to u pojedinim postrojbama bio priželjkivani obrazac ponašanja.

Takvih pojedinačnih slučajeva bilo je mnogo, no da je to bilo planirano, bilo bi ih daleko više.

Jesu li i takvi propusti zapovjednika kažnjivi prema međunarodnom zakonu? Svakako. Je li za to odgovoran netko sa samog hrvatskog političkog i vojnog vrha? Barem prema zapovjednoj odgovornosti - sasvim nedvojbeno.

No, ima li ikakvih dokaza da je netko naredio tako nešto? Ponovno, ako ima, haški istražitelji jednostavno ih nisu našli.

Razdoblje u kojem bismo prstom mogli prokazati isključivo Antu Gotovinu kao objektivno odgovornog zapovjednika, prekratko je za sve ono što su tužitelji natrpali u optužnicu.

Sama vojna operacija zapravo je bila doista čista, iznad bilo kakvog realističnog  očekivanja.

Kao prvo, vodstvo hrvatskih Srba u samoproglašenoj RSK očito se na samom početku samo odlučilo na masovan egzodus, koji je k tome bio dobro isplaniran.


HRVATIMA LAKNULO KAD SU SRBI OTIŠLI

Treba se konačno ohrabriti i priznati istinu: prosječnom Hrvatu laknulo je u trenutku kad su se krajiški Srbi dali u zbjeg! I u tome nema baš ništa čudno ni skandalozno, jer je to posve normalna ljudska reakcija! I nije bilo nikakve mogućnosti za razvijanje Stockholmskog sindroma, odnosno za razvijanje sućuti prema otmičarima jedne trećine Hrvatske!

domovinski rat Mnogi su im na toj odluci bili neizmjerno zahvalni. Zato što neće poginuti toliko vojnika i civila s obje suprotstavjene strane, koliko bi inače bilo sasvim uobičajeno za akciju takve veličine, za koju vele da je i dalje najveća poduzeta na europskom tlu od završetka drugog svjetskog rata. Zato što je to možda bilo i jedino pristojno u takvom trenutku.

No, mnogi su isto tako vjerovali da je to dokaz da ima pravde te da se radi o zasluženoj božjoj osveti prema neprijatelju koji ionako u medijima godinama nije imao ljudskija imena do “srbo-četnički agresor”.

Prosječni stanovnik slobodne Hrvatske u tom trenutku s druge strane nije bio u stanju nazrijeti ljudskog lika, osobu, pojedinca, koji možda pati jednako kao i oni – uhvaćen između dvije vatre.

Ne, Srbe u okupiranoj Hrvatskoj u očima stanovnika slobodne Hrvatske tad su reprezentirale vođe pobune, poput Martića i Hadžića te bradate spodobe koje na zadimljenim ruševinama Vukovara pjevaju “Slobodane, šalji nam salate, bit će mesa, klat ćemo Hrvate”, koji su se duboko usjekli u kolektivnu svijest Hrvata. I dan danas su u njoj prisutni.

Tek prve snimke izbjegličkih kolona ponovno su nas prisjetile da su na drugoj strani ipak Ljudi – većinom obitelji s djecom, sasvim poput nas.

Uostalom, kolone Srba frapantno su nalikovale na kolone Hrvata koji su bježali nekoliko godina prije njih.

No, jesu li se stanovnici odlučili na bijeg samo zbog poziva krajinskih vlasti (koje su, usput budi rečeno, potvrdili i na kvazidemokratskim ‘parlamentarnim’ izborima) ili su jednostavno bili uplašeni za svoje živote? Sasvim sigurno i jedno i drugo, no egzodus bi možda bio ograničen da tog poziva nije bilo.

A ono što se događalo u sljedećim danima pokazuje da je njihov strah bio sasvim opravdan. Svaki normalni Hrvat tih dana osjećao je sram zbog toga što se događalo i bijes jer je ukaljana inače uzorno izvedena operacija.

Sasvim je jasno da je cilj Oluje mogao biti samo oslobađanje okupirane Hrvatske, te da nitko nije mogao unaprijed očekivati da će zadatak biti obavljen zapravo u samo tri dana, jer to nipošto nije bila šetnja – poginula su i 174 hrvatska vojnika, a 1100 ih je bilo ranjeno.

Famozni brijunski sastanak u kojem Tuđman govori o nestanku Srba sasvim dobro ilustrira mentalni sklop koji je vladao ne samo u vrhu Hrvatske, nego i u prosječnom hrvatskom domu, no, očito je da se tom prigodom u prvom redu govorilo o likvidiranju vojnih snaga RS Krajine, a ne hrvatskog stanovništva srpske nacionalnosti, kojih je jedna trećina još uvijek slobodno živjela u slobodnoj Hrvatskoj, a mnogi njihovi očevi i sinovi bili sastavni dijelovi hrvatskih postrojbi.


HRVATSKA JEST ETNIČKI OČIŠĆENA!

Uza sve to, treba se konačno ohrabriti i priznati još jednu istinu: u Hrvatskoj JEST došlo do etničkog čišćenja, barem u oslobođenim krajevima!

domovinski rat No, oni nisu očišćeni u akciji Oluja! Ako je na Brijunima doista isplaniran ratni zločin, on tom prilikom nije proveden u djelo, jer su hrvatski Srbi iz okupiranih krajeva, na sreću, izbjegli prije toga. Bi li taj plan, čije postojanje nije dokazano bio doista proveden u djelo, da Srbi nisu otišli, na sreću, nikad nećemo saznati.

A ako je bilo Zločina, on je obavljen u tišini, nakon što je utihnula pucnjava i zgarišta dogorjela. Ako je bilo Zločina, on nije bio ratni, već mirnodopski, birokratski, administrativni.

Kao što je u isto vrijeme u beskrupuloznoj privatizaciji obavljana pljačka hrvatskog naroda u slobodnoj Hrvatskoj, tako je na netom oslobođenim područjima obavljena brutalna pljačka i djelomična eksproprijacija ne samo nekadašnje društvene već i privatne pokretne i nepokretne imovine hrvatskih građana većinom srpskog etničkog porijekla, koji se još dugo nisu imali gdje vratiti. 

Dio paleži neposredno nakon pada samoproglašene SAO Krajine svakako je obavljen kako bi se Srbe onemogućilo ili obeshrabrilo u povratku i kako bi im se poručilo da su nepoželjni.

No, paljena su uglavnom već prazna sela, a žrtve divljačkih egzekucija bili su usamljeni i nezaštićeni stari i nemoćni pojedinci, za koje je malo vjerojatno da su imali bilo kakve direktne veze s pobunom pa su ostali u zabludi da ih nitko neće dirati. To su oni nemoćni Srbi s početka ovog teksta.

Kad su se Hrvati bježali pred JNA i četnicima, naprimjer iz Drniša, nisu čekali da okupatorska vojska uđe u grad, nego su u dugoj koloni tek s vrećicama u rukama pregazili kanjon Čikole, tada jedini sigurni put iz grada, spašavajući gole živote.

Dvjestotinjak tisuća hrvatskih Srba pak, napustilo je svoju domovinu u dugačkim konvojima automobila, kamiona i traktora, neki zato što tu domovinu nisu priznavali, neki zato što su se opravdano bojali odmazde – većina zato što su znali da nijednoj vojsci u napredovanju nije za vjerovati.

U svakom slučaju, tad sigurno još nisu bili zaboravili što su sve četnici napravili dojučerašnjim susjedima Hrvatima, k tome još s posve svježim krvavim slikama Sarajeva, Srebrenice i Bihaća.

Danas je fascinantno kad u Srbiji govore o Oluji - kako su svi selektivno zaboravili okolnosti u kojima je došlo do te operacije. Amnezija je pogodila i one Srbe prečane koji se u Srbiji još uvijek nisu uspjeli iščupati iz izbjegličkih kampova i osigurati si neki novi život.

Oluja je za njih zločin i točka, Srbi su protjerani, deportirani, proganjani, poput Židova u Starom Zavjetu, a Gotovina je kao neki Ramzes kojeg je konačno progutalo haaško Crveno more.

No još je daleko fascinantnija amnezija komentatora s ove strane Dunava.
 

KOBNA HAAŠKA GEOMETRIJA

Neki su nakon presude odmah napali odvjetnički tim Gotovine i Markača, poručivši im da se ugledaju na Čermakove odvjetnike, u čemu možda ima istine, no bit će da su ipak u pravu oni koji su odmah prepoznali da su suci kao čvrsti dokaz uzeli upravo brijunski transkript, odnosno tonski zapis, kao ishodišnu točku zločinačkog poduhvata, a kao završnu točku nepobitnu činjenicu da Srba na oslobođenim područjima na koncu više nije bilo.

paljenje kuća

Za presudu je trebalo još samo naći nekoliko točaka između A i B. Prva je bila tvrdnja o neselektivnom granatiranju Knina, koja je osnažena hrvatskim muljanjem i političkim nesnalaženjem oko pitanja nestalih topničkih zapisa, a ostale točke koje uopće nije trebalo tražiti – podulji niz pojedinačnih zločina nad civilnim stanovništvom i njihovom imovinom – ovime su u očima haških tužitelja i haških sudaca samo dobile potrebni kontekst, pa su na koncu osuđene upravo i samo one osobe koje se može na ovaj ili onaj način povezati sa svim tim točkama.

Dakle, uz takvu linearnogeometrijsku optužnicu, nastalu pukim spajanjem točaka na tužiteljevoj salveti, Čermak je imao vrašku sreću da se na barem jednoj od tih točaka nije našlo njegovo ime, iako je jasno da uopće nije morao biti prisutan na Brijunima da bi bio upućen u zločinački poduhvat ili da bude njegov aktivni čimbenik.

Brojni hrvatski komentatori nakon presude i odgovarajuće javne reakcije ustvrdili su da se Hrvati nisu u stanju suočiti sa ratnim zločinima i vlastitim realističnim likom u ogledalu, no to uopće nije točno.

Dakako da još uvijek ima onih koji su u stanju baš sve opravdavati oslobodilačkim ratom, no nitko normalan ne može žmiriti pred količinom dokaza o zločinima koji su prezentirani u svim hrvatskim medijima.

No, nije to razlog nezadovoljstva Hrvata. Naime, nijedan europski narod uz Nijemce nije tako brutalno suočen s vlastitom tamnom stranom, kao što se to događalo s Hrvatima - pa čak niti Srbi u ovim posljednjim ratovima, bez obzira što je u Haagu i dalje daleko najveći broj osuđenih Srba.


SAMOUBOJSTVO HAAŠKOG SUDA

Neki od najglasnijih komentatora čude se javnoj reakciji na drakonsku kaznu hrvatskim generalima u Haagu. I naravno, posve promašuju bit stvari.

Naime, u središtu nije rasprava jesu li se zločini dogodili ili nisu, nego jesu li u Haagu osuđene osobe koje su za te zločine stvarno odgovorne. I ako su odgovorne, jesu li odgovorne na način na koji je to u Haagu ustvrđeno.

Sasvim je jasno da je sud imao legitimno pravo prosuđivati jesu li hrvatski generali odgovorni po zapovjednoj odgovornosti zato što nisu poduzeli sve da se ti brojni zločini ne dogode ili zato što nisu učinili sve da se kazne počinitelji.

Da su generali osuđeni po toj osnovi, i dalje bi bilo nezadovoljstva, no njegovi razmjeri bili bi posve drugačije prirode. Uostalom, i kazne bi bile trostruko manje.

Umjesto toga, tužitelji su se odlučili na učvršćivanje presedana u međunarodnoj pravnoj praksi, a Hrvatska i hrvatski generali žrtve su tog povijesnog pokusa za kojeg je malo vjerojatno da će dati trajnije rezultate.

Njegov domet ostat će isključivo na pokušaju izjednačavanja ili barem balansiranja krivnje između sukobljenih strana u ovim ratovima, kako bi se izbrisala razlika između agresora i žrtve, te kako bi se sve svelo na građanski rat u kojem zapravo nema pobjednika.

domovinski rat

Promašeni su i komentari onih koji tvrde da bi Gotovina mnogo bolje prošao da je na vrijeme razgovarao s haaškim istražiteljima, jer on je nakon prirodne smrti glavnih hrvatskih kandidata za optužnicu jednostavno postao nezamjenjivi broj 1.

A u nedostatku jasno dokazive linije zapovijedanja i objektivne odgovornosti koja zločine izvršene točno određenog dana vodi do generala Gotovine, teza o udruženom zločinačkom poduhvatu jedina je davala potencijala za veliki finale, u kojoj će se Gotovina popeti među Top 10 na ljestvici osuđenih na dugotrajne kazne.

Posve je razumljivo da tužiteljstvo nije uspjelo nedvosmisleno dokazati svoje navode, no zato je u pravnom smislu misteriozno zašto su ih suci gotovo u potpunosti prihvatili.

Jasno je samo da takva travestija pravde i izvrtanje i izmišljanje novog međunarodnog prava ne može biti nikome satisfakcija.

I vjerojatno se više nikad nikome neće suditi po takvim načelima (osim vjerojatno generalu Praljku i društvu).

Knin NIJE prekomjerno granatiran, Srbi su se organizirano povukli. Zločinački plan se mogao sastojati “samo” (s naglaskom na navodnike!) u - nepostajanju plana. Odnosno u tome da se namjerno ne sastavi plan da se osigura red i zakon, nego da se posve dade na volju i inicijativu svakom pojedincu u maskirnoj uniformi željnom osvete ili pljačke. No, tako nešto trebalo bi dokazati, što nije lak zadatak.

Zločin američkog predsjednika Busha nedvojbeno je da uđe u Bagdad bez ikakvog jasnog plana što će s Iračanima nakon toga. No, kod njega se radilo o arogantnom nemaru, dok je sud u slučaju Tuđmana i društva mogao samo procjenjivati radi li se o svjesnom ili pak nesvjesnom nemaru – što također ne može biti posve isključeno.

Nedvojbeno je da pravila ratovanja na početku 21. stoljeća ponovno treba zaoštriti, to možemo zaključiti na temelju vijesti koje slušamo svaki dan s raznovrsnih ratišta širom svijeta.

No, ne treba se čuditi Hrvatima što negoduju kad se od njih traži pridržavanje standarda kojih se nisu u stanju držati ni daleko iskusnije i moćnije nacije.

Dok Amerikanci, Englezi, Francuzi, Rusi i ostali ne private takva pravila, iluzorno je očekivati da će treniranje strogoće na politički nejakim nacijama donijeti trajnijeg rezultata.

zatvor

Međunarodni sud za ratne zločine ovakvim odlukama zapravo dugoročno gledano provodi vlastito samoubojstvo, jer je sasvim jasno da spomenute nacije nikad neće pristati na mogućnost da svoje vojnike, a kamoli generale izlože ovako hirovitoj međunarodnoj pravdi.

 
HRVATI I SRBI, KAUBOJI I INDIJANCI

Ako Amerikanci sa svim svojim pametnim bombama svakodnevno šire listu nevinih kolateralnih žrtava, što se realno moglo očekivati od priučenih hrvatskih topnika koji su sa Dinare tukli Knin?

Što u takvom kontekstu znači 2000 granata koje su pale na taj grad i okolicu, može li to doista biti krunski dokaz u teoriji o zločinačkom poduhvatu kojem je cilj etničko čišćenje?

Da 2000 čak i posve nasumce ispaljenih granata ima takvu moć, Hrvati bi još nekoliko godina prije toga pred srpskim granatama bili pobjegli iz Osijeka, Vinkovaca, Slavonskog Broda, Karlovca, Siska, Gospića… a Hrvatska svedena na mjeru s vrhunca turskih osvajanja.

Očito je da je sud u ovom procesu popustio vlastitim političkim potrebama i priznao vrlo sumnjivi opis slijeda dokaza, u potpunosti zanemarujući okolnosti. No, to možda nije ni čudno kad selektivnom pamćenju podliježu i oni koji su rat proživjeli u Hrvatskoj.

Sljepilo nekih komentatora ide tako daleko da npr. Marinko Čulić, vjerojatno u dobroj namjeri, ali opet promašeno, Hrvatsku i njeno teritorijalno zaokruživanje uspoređuje sa današnjim demokracijama u čijim je temeljima u samom nastajanju redovito bio uključen neki masovni zločin i genocid protiv domorodačkog stanovništva, odbijajući to priznati u svojim povijesnim knjigama.

E, pa, niti su Hrvati kauboji, niti su Srbi Indijanci. U stvarnosti su Hrvati ti koji su bili u smrtnom zagrljaju, a kratkoća i uspjeh akcije Oluja samo Marsovce može staviti u dilemu tko je geostrateški bio u podređenom položaju.

Neki se komentatori čude i dojmu dobrog dijela javnosti da je u Haagu donesena kolektivna presuda Oluji kao akciji, onima koji su u njoj sudjelovali, pa čak i hrvatskom narodu.

Doista, kakva god presuda bila, ona ne može dovesti u pitanje hrvatsku državu.

Činjenica je i da su na zatvorsku kaznu osuđeni samo pojedinci, no to je na neki način još i gore, jer su zločincima okvalificirani na deseci, a možda i na tisuće mrtvih i živih, a da kazne nema.

Oprostite, ali kako je moguće da za planirani zločinački poduhvat koji je rezultirao stotinama ubojstava i etničkim čišćenjem na koncu odgovaraju samo dva generala?

Kako je moguće da se donese presuda kojom se kvalificira planirani zločinački poduhvat, a da se ne definiraju njegovi razmjeri – tko je točno sve u njega uključen, tko je smišljao i izdavao zapovijedi, na koji način ih je prosljeđivao, tko ih je provodio, i s kojim sve točno ciljem, tko je sve znao, a nije ništa rekao?

Toliko pitanja, a nijedan odgovor?

Oprostite, ali kako možete žmiriti na činjenicu da je Haag operaciju u kojoj je sudjelovalo možda čak i 200.000 hrvatskih vojnika, dakle svaki deseti muški građanin RH, proglasio sastavnim dijelom zločinačkog poduhvata?!?

Možda to ne proizvodi pravne efekte, no njima sasvim sigurno ne može biti svejedno što su proglašeni pomoćnim osobljem u masovnom zločinu.

Je li spomenica na sudjelovanje u Domovinskom ratu sad postala svjedodžba o uspješno završenom kursu iz etničkog čišćenja?

osčobođenje Knina

Glavni haaški tužitelj ovih dana osjetio je potrebu više puta javno demantirati da je izjavio da je Oluja bila legitimna akcija. Jesu li i tih 200.000 potencijalni osumnjičenici ili samo oni koji su bili u prvim redovima, ili možda za sve njih vrijedi neka amnestija?

Oprostite, ali ako je na Brijunima doista izložen plan zločinačkog poduhvata, onda treba barem ispitati sve koji su tom sastanku prisustvovali!

Oprostite, ako mi je susjed ratni zločinac, onda to imam pravo znati! I ja i moja djeca! Oprostite, ako sam i sam kriv prema svim pozitivnim hrvatskim i međunarodnim zakonima, onda želim presudu sa svojim imenom i prezimenom. I jasnom kaznom koju ću izdržati.

A ako sam kriv “samo” pred Bogom, kaznu ionako neću moći pobjeći.

Povezani članci

Who's Online

We have 170 guests and one member online

  • admin