Didovo i bakino zlato

petra martićTuga se u domu Martićevih spužvom može cijediti. Ipak, dovoljan je samo jedan pogled na uokvirenu fotografiju u srcu staroga regala da prostoriju ispuni ponos. Marija i Jakov Martić šudarićem brišu suze i dane provode pred televizorom. Čekajući kad će im se ukazati njihova mezimica, unuka Petra, najbolja hrvatska tenisačica i najvrelija priča ovogodišnjeg Roland Garrosa. U Dućama smo. U mjestu koje se do sada dičilo tek kilometarskim pješčanim plažama i posijanim apartmanima. Rajski pijesak nalazi se i ispred Petrine kuće ...

U DOMU KOD JAKOVA I MARIJE MARTIĆ

Didovo i bakino zlato

Piše: Vinko Vuković / Slobodna Dalmacija
Izvor: Slobodna Dalmacija

Duće

U Dućama smo. U mjestu koje se do sada dičilo tek kilometarskim pješčanim plažama i posijanim apartmanima. Rajski pijesak nalazi se i ispred Petrine kuće.

duće golubinka

Tu je prohodala i prvi put zaplivala. A tu je, kad joj je bilo tek nešto više od godinu dana, prvi put čula i plač odraslih. U Hutovu pored Neuma, kao pripadnik Četvrte gardijske brigade, poginuo joj je stric Mladen.

spomenik mladenu martiću

Četiri godine kasnije jednokatnica na Golubinki ponovno je izvjesila crnu zastavu. Doslovno pred kućnim pragom, u prometnoj nesreći, smrtno je stradao i Neno Martić, Mladenov brat, Petrin otac, čovjek koji ju je samo nekoliko mjeseci ranije odveo na prvi trening u stobrečki teniski kamp.

petra martić

- Imala sam pet godina kad sam ostala bez oca. Nisam bila ni svjesna što se događa, ali je mama zato bila pravi junak. Sve je nedaće podnijela i izgurala sa zadivljujućom snagom. Meni je danas sve to samo motiv više da uspijem, da svojoj obitelji donesem radost nakon silnih patnji - kazala je Petra u jednom svibanjskom intervjuu.

petra martić

Dva Roland Garrosa kasnije sjedimo s Marijom i Jakovom i prebiramo po sjećanjima. Televizor je upaljen, meč trećega kola je završio, a baka i djed Martić stišću se za ruke. Da lakše podnesu ugrize za srce.

- Iskreno, nisan virova da će išta bit od Petrina tenisa. A danas, kad je gledan, cili meč priplačen - počinje priču dida Jakov.

Teška su vremena iza Martićevih. Rane, međutim, još krvare. Ipak, uz Petru se starost čini manjom kaznom. Podnošljivija je. I smijeh se ispod vrata provuče, a gdjekad se i razvodnjenim sokom nazdravi.

petra martić- Evo, sad san iz Omiša doša. Ljudi me zaustavljaju po cesti i svi čestitaju. A tili bi i da koji put s njome po gradu prošetan, da je uživo vidu, samo što ne razumu da ona nije od onih šta se voli pokazivat. Njoj je muka kad i za novine mora pričat, a kamoli šta drugo. I, da znate, uvik mora bit po njenom. Ma, otkako je dite bila, njena je morala bit zadnja - otkriva nam Jakov.

I zahvaljuje Bogu što mu je unuka, a već joj 21 godina, izrasla ne samo u svjetsku tenisačicu, nego prije svega u jednostavnu i skromnu osobu. U didin i babin ponos.

Bez oca odrastati i profesionalnim se sportom baviti, trnovit je put. Uostalom, barem u svijetu ženskoga tenisa ne manjka igračica koje su se kroz karijeru probijale uz laktanje očeva.

- Istina je da su mnogim mojim kolegicama očevi pomagali, čak i više no što je bilo potrebno, odnosno više nego su to one željele. U većini slučajeva, na žalost, to nije dobro završilo, pa se s te strane ne smatram zakinutom. Otac mi je nedostajao, i još uvijek nedostaje, ali kao tata, a ne kao trener - Petrine su riječi.

petra martićMama Sandra se od suprugove smrti sasvim posvetila Petri. Vodila ju je, priznaju djed i baka, čvrstom rukom.

  - Zna bi ja dikod i viknit na nevistu da maloj malo popusti, ali ona je znala da Petra ne može uspit ako se ne bude strogo držala regula. Meni je to teže padalo nego Petri, ona je, pravo reć, guštala.

Reket nikad nije iz ruke ispuštala, jila je samo ono šta joj je u tablicama bilo propisano, a ne pantin da je ikad kasno legla. U sedan i po je znala bit u krevetu i jedva se čekala ujutro dignit i uzet reket, pa nabijat lopticu u zid isprid kuće - veli Jakov sretan što ga nevjesta nije slušala.

Prve godine bile su najteže. Petra je, i slijepcu je bilo jasno, rođena za tenis, no sport je to koji iziskuje puno vremena i još više novca. A novca nije bilo. Ustvari, nije ga bilo za puno toga, ali za Petru ga je moralo biti.

petra martić- Za mene me bilo briga, ali maloj ništa nije smilo falit. Imali smo novčanu naknadu za u ratu poginulog sina, a kad nan je Račanova vlada to pripolovila bilo je najteže. Ali, nismo se dali,  borili smo se i šćipali od onoga šta smo imali.

A za Petru mi nije teško bilo ni molit novac. I, samo da znate, kome god san na vrata pokuca, svi su dali, koliko su mogli.

I danas san tako zahvalan omiškome gradonačelniku Škaričiću, pa i dugoratskoj Općini, a nikako ne mogu zaboravit ni gospodina  Bolotina iz Splitske banke, ka ni gospodina Perišića - drhtavim glasom će Jakov.

Nakon devet godina bavljenja tenisom, Petra je dobila prvog sponzora, a Jakov i Marija su se počeli pripremati za dan kada će se njihova unučica otisnuti u svijet. Svijet koji se danas stisnuo u Petrinu najdražem gradu, Parizu.

- Nek joj Bog da zdravlje, a dalje šta bude. Već je puno na ovon turniru napravila, a čujen da je to najjači turnir na svitu. Drćen dok je gledan i trudin se ne nervirat. Ali me isto ona Francuzica (Bartoli, op.a.) iživcirala s onin svojin kerefekama - kaže baka Marija u čiji poštanski sandučić praktično svakodnevno stižu pisma obožavatelja sa svih kontinenata.

- Evo, nekidan je došla velika kuverta iz Meksika. Neke cure su poslale Petrine slike i zamolile da ih potpiše.

petra martić

Petra Martić danas igra dvoboj za ulazak u četvrtfinale Roland Garrosa. 1800 kilometara južnije, u njenim Dućama, pred uokvirenom slikom ispod pregrijanog televizora, drhtat će baka Marija i djed Jakov.

- Volili bi da pobjedi, ali rezultat nam nije važan. Već je dosta napravila i vidimo da je sritna, a kad je tako onda ni od nas niko nije sritniji - uglas će Martići znajući kako je najveći meč ipak dobiven. Ponos je pobijedio tugu.
 

petra martić

Povezani članci

Who's Online

We have 260 guests and no members online