DUGI RAT

Malo je velikih glazbenih umjetnika koji se mogu pohvaliti dugom i uspješnom karijerom kao što to može učiniti Gabi Novak - prva dama hrvatskih šlagera i glas koji već desetljećima očarava mnoge. Njezin pristup glazbi, kao dostojanstvenoj profesiji, potpuno odudara od današnjih standarda "zvijezde rođene preko noći" i ona sama u razgovoru često ističe kako iza svega što je postigla stoji golem trud i vrijeme koje je morala uložiti. Nakon 57 godina karijere naša je glazbena dama izdala novi album i još se veseli svakom nastupu. Za sve je kriv crtani film, tvrdi Gabi, započevši za Vjesnik priču o tome kako je uopće dospjela u nemirne estradne vode ...

NOVI ALBUM I NAKON 57 GODINA KARIJERE!

GABI NOVAK

Pamti samo sretne dane
 

Nakon 57 godina karijere naša je glazbena dama Gabi Novak izdala novi album i još se veseli svakom nastupu

Piše: Vedran Jerbić / Vjesnik
Izvor: Vjesnik

Za sve je kriv crtani film, tvrdi Gabi, započevši priču o tome kako je uopće dospjela u nemirne estradne vode, osvrnuvši se s osmijehom na licu i pomalo nostalgično na vrijeme dok je radila kao crtačica i scenograf u Zagrebačkoj školi crtanog filma.

Tada smo znali raditi od jutra do mraka kako bismo stigli završiti animirane filmove prije početka festivala i često smo kratili vrijeme slušajući strane radiopostaje. Bili su to dani Doris Day, Helen Mirrell, "Mladića s trubom" i Franka Sinatre naravno. Ja sam te pjesme stalno pjevušila, oni su ispunjavali moju glavu i moje srce.

Jednog je dana u naš studio došao Bojan Adamič, slovenski skladatelj koji je potpisivao glazbu i za neke naše filmove. Kada je čuo moj glas, odlučio mi je dati priliku, prisjeća se naša sugovornica.

Bila je to 1957. godina i ubrzo je uslijedio njezin prvi javni nastup u Ljubljani s Big Bendom i nakon toga su počeli stizati i pozivi s drugih festivala, a pjevala je i naslovnu pjesmu "Sretan put" u filmu velikog Nikole Tanhofera "H8". I tako je sve počelo.

Nešto poslije upoznala sam i Arsena, on je tada radio na Radio televiziji Zagreb i pisao tekstove pod pseudonimom Igor Krimov i napravio prekrasan prijevod za moju prvu ploču 'Netko bdije nada mnom'", povjerava nam Gabi i apostrofira kako su joj upravo ti festivali njezine rane karijere omogućili da izgradi svoju osobnost i sazrije, i kao pjevačica i kao osoba.

Festivali su, pripovijeda nam, tada bili posve drukčiji nego danas - odmjeravala se svaka kompozicija, tražio dobar aranžman i vrednovao se svaki tekst.

Sedamdesete i osamdesete su bile njene godine i neki od njezinih najvećih hitova nastaju u tom razdoblju - "Pamtim samo sretne dane", "On me voli na svoj način", "Nada", "Odlaze dječaci, a vraćaju se ljudi" - a te dane obilježava i njezina suradnja s Arsenom Dedićem, kako na profesionalnom, tako i na osobnom planu.

Svojim emocionalnim nastupima i tekstovima prožetim nekom svevremenskom nostalgijom, Gabi ucrtava svoje ime na usnama mnogih generacija, a njezine se pjesme nikad nisu prestale slušati.

Rijetko tko poznaje osjećaj kakav je ta pjevačica iskusila nastupajući na pozornici zajedno sa svojim sinom i suprugom, i sama kaže kako je to jedan od najljepših doživljaja, a njihovi različiti stilovi pridonose raznovrsnosti i zanimljivosti zajedničkih koncerata.

Matija kao jazzist, Gabi također, s primjesama popa, dok Arsen kao neponovljivi kantautor stavlja šlag na tortu tih glazbenih svečanosti. Svaku svoju pjesmu pjeva kao da je prvi put i svaki put pazi kakav će repertoar pripremiti, kako će izvesti pojedine dionice, što će iznova ponuditi publici, čime će je iznenaditi...

"Sada kad pogledam unatrag, vidim koliko se toga promijenilo u našoj profesiji, došli smo u neko ludo vrijeme, moram to tako reći. Vlada neka hiperprodukcija i sve se vrti oko trgovine, nema tu više glazbe. Svaki dan se pojavljuju novi i novi ljudi, proizvodi ih se previše i nikako da se stane, svakog se dana izbaci se neko novo ime.

Ali ja kažem stanimo malo, hajdemo se posvetiti tim novim talentima, dajmo im prigodu, pobrinimo se za njih", napominje i dodaje kako će oni daroviti uvijek naći svoje mjesto makar i krenuli nekim drugim putem.

Ističe "Zvjezdice" kao primjer dječjeg zbora koji već dugo godina stvara pjevačke talente, a s druge je strane srce zaboli kada vidi mlade ljude kako hrle na popularne televizijske audicije, samo da bi postali zvijezde preko noći.

"Ili ćeš izabrati da budeš jeftin pjevač i samo te zanima zarada ili jedan ozbiljan glazbeni umjetnik koji će trajati i ostaviti trag iza sebe", kaže i dodaje kako je u mnogočemu današnja pjevačka profesija degradirana.

U sličnom smjeru nastavlja i kada govori o svojim koncertima, a njih je bilo uistinu mnogo u posljednje 52 godine, koliko traje njezina karijera, teško da bi ih se moglo i pobrojati i kad bi se htjelo.

Ono na čemu ustraje jest misao da svojom glazbom želi uistinu doprijeti do ljudi i samim time nalazi mjeru u tisuću slušatelja, umjesto da se »natječe« tko će napuniti stadion.

"Imam svoju publiku i oni stvarno slušaju i razumiju moje pjesme i istom mjere vraćaju emocije koje im pružam glazbom. Netko želi 20 tisuća ljudi na koncertu, ali to nije moj svjetonazor, ne znam dokle dopire sve to u tom mnoštvu. Svaka im čast, ali ja nakon toliko godina imam pravo reći neke stvari. Rijetki koji napune stadion to i zaslužuju i iza njih stoji golema potpora, što medija, što sponzora", govori nam.

"Mi tako ne radimo, nemamo ni menedžere ni sponzora i radimo isto kao i prije četrdeset ili trideset godina i za mene je to pravi put, iako opet nikoga ne osuđujem", kaže.

Oko Božića je izdala novi album - "Jazzarella" - snimku koncerta s otvorenja istoimenog festivala iz zagrebačkog ZKM-a, koji su glazbeni kritičari dočekali veoma pozitivno, pozdravljajući svojevrsni sentimentalni povratak jazz korijenima.

"Radeći na tom albumu nekako sam ponovno otkrila sebe, i vratila se nakon svih tih faza, na početak. Želja nam je bila da autorsku glazbu, najviše ima Arsenovih pjesama, približimo publici koja zna cijeniti te sjajne aranžmane i svirku, i na kraju mogu reći da smo i uspjeli u tome", objašnjava nam naša sugovornica.

Sve nas to vraća na ono što Gabi Novak često podcrtava u razgovoru, a to je da prave vrijednosti na kraju uvijek opstaju, i teško da se na domaćoj sceni može naći bolji primjer toga od nje same i njezinih pjesama s kojima su odrastale mnoge generacije, a i one koje tek dolaze u njima će sigurno naći nešto svoje.