Mediji kao metafora hrvatske šutnje

Dijana ČuljakBez obzira na to što je hrvatsko društvo umnogome evoluiralo u posljednjih desetak godina, odmaknuvši se od otvoreno huškačkog diskursa prema svim društvenim skupinama koje se ne uklapaju u ono prekrasno sveto trojstvo (Hrvat, katolik, hadezeovac), taj proces nikad do kraja neće biti dovršen bez čišćenja medija od ljudi koji su otvoreno propagirali smrt, zločin i ubijanje.(...) Sramotno je, naime, da je Antun Vrdoljak i dalje ugledni građanin ove zemlje, do te mjere da mu se organizira izdavanje monografije o liku i djelu, u luksuznoj ediciji “Školske knjige”. Također je sramotno da bi Ivo Sanader, čovjek za kojeg je ogroman broj ljudi bio spreman skočiti s nebodera, i danas odnosio pobjedu na izborima da nije toliko toga otkriveno, bez obzira na početak njegove karijere kad je čistio splitski HNK od Srba. No puno iritantniji od slučaja ove dvojice jesu slučajevi Dijane Čuljak i Smiljka Šagolja, koji do kraja razotkrivaju licemjerni karakter hrvatskog društva ...


LIJEPA JE OVA ZEMLJA, MENI NAJDRAŽA

Mediji kao metafora hrvatske šutnje

Piše: Dragan Markovina / Novosti
Izvor: Novosti

Daj mi medije na mjesec dana i proizvest ću mržnju i rat bez ikakvih problema! Koliko ste puta čuli ovu tvrdnju od rezigniranih i razočaranih poznanika, prijatelja, susjeda i svih onih koji i dalje ne žele pristati na činjenicu da se na našim prostorima pojavila tolika količina zla i sve zajedno nas unazadila za više od pola stoljeća.

Naopako medijsko djelovanje naravno ne može biti isključivi krivac za proizvedenu količinu mržnje s kojom i danas živimo, ali je također jasno da bi čitav projekt izazivanja najnižih strasti kod građana svih naroda i narodnosti, kako smo se nekad zvali, bez logističke podrške medija bio gotovo neostvariv.

U tim procesima, imajući u vidu tradicionalnu sklonost pisanoj riječi među balkanskim narodima, ključnu su ulogu odigrale državne televizije, čija su vodstva izravno postavljana i nadzirana od političkih vrhova, u prvom redu Srbije i Hrvatske.


Slučaj Čuljak

Isprika koju je novi upravni odbor RTS-a nedavno uputio javnosti, kritički se i skrušeno osvrnuvši na svoje djelovanje tijekom ratnih godina, svom licemjerstvu i ukalkuliranim političkim bodovima unatoč, ipak je sjajna vijest.

antun vrdoljakMakar i zato da nekom nadobudnom fašistu u razgovoru, prepisci u javnosti ili bilo kakvom javnom djelovanju, izbije onaj glupi adut potpunog ignoriranja činjenica da je ta medijska kuća odigrala sramotnu ulogu u devedesetima, kad je i sama to priznala.

Da ovaj argument stoji potvrđuju i brojni razgovori koje sam imao s ovdašnjim nacionalistima svih profila, od gotovo neobrazovanih do doktora znanosti, koji su jednostavno negirali činjenicu da je itko ubijen nakon “Oluje”.

Zato je i Haški sud – svim kalkulantskim odlukama i nedosljednostima unatoč – jedna od boljih stvari koja nam se dogodila. Jednako kao što je, unatoč ogromnom licemjerstvu hrvatskih vlasti u vezi s tim slučajem, jako dobra vijest bila osuđujuća presuda Mirku Norcu, jer sada više doista nitko neće moći negirati da je taj čovjek fizički likvidirao gospićke civile samo zato jer su Srbi.

I tu dolazimo do merituma stvari. Bez obzira na to što je hrvatsko društvo umnogome evoluiralo u posljednjih desetak godina, odmaknuvši se od otvoreno huškačkog diskursa prema svim društvenim skupinama koje se ne uklapaju u ono prekrasno sveto trojstvo (Hrvat, katolik, hadezeovac), taj proces nikad do kraja neće biti dovršen bez čišćenja medija od ljudi koji su otvoreno propagirali smrt, zločin i ubijanje.

Sramotno je, naime, da je Antun Vrdoljak i dalje ugledni građanin ove zemlje, do te mjere da mu se organizira izdavanje monografije o liku i djelu, u luksuznoj ediciji “Školske knjige”.

Također je sramotno da bi Ivo Sanader, čovjek za kojeg je ogroman broj ljudi bio spreman skočiti s nebodera, i danas odnosio pobjedu na izborima da nije toliko toga otkriveno, bez obzira na početak njegove karijere kad je čistio splitski HNK od Srba.

No puno iritantniji od slučaja ove dvojice jesu slučajevi Dijane Čuljak i Smiljka Šagolja, koji do kraja razotkrivaju licemjerni karakter hrvatskog društva.

Legendarna je ona scena u kojoj ugledna voditeljica s HTV-a postrojava i identificira muslimanske teroriste koji su, zamislite podlosti, zatočili hrvatske civile u zgradi u našem hrvatskom gradu. Ti muslimanski teroristi bili su inače mahom momci na pragu dvadesetih, koji su sjedili u zapovjedništvu Armije BiH u zgradi Vranice u Mostaru, a zatočili su hrvatske civile, tako da je u pet sati ujutro HVO na zgradu pokrenuo sveopći napad i otvorio paljbu.

Tijela tih nesretnih 14 momaka pronađena su tek prošle godine – otkopana su na obroncima Mostara sasvim slučajno. O hrvatskim civilima u zgradi u kojoj je pouzdano, kao i u svakoj drugoj u gradu, bio miješani sastav stanovništva, ne treba uopće trošiti riječi.

Inače, na mjestu zapovjedništva Armije BiH, iz kojeg su spomenuti momci odvedeni u smrt, kasnije je bio ekskluzivni klub “Marul”, u čast Marka Marulića. Prekrasan primjer hrvatske nacionalističke kulture – riješimo se ostalih pa glumimo da smo Zapadna Europa.

Treba jasno reći. Sve dok Dijana Čuljak Šelebaj vodi dnevnik Hrvatske televizije, ta kuća nema nikakvog moralnog integriteta.


Slučaj Šagolj

Slučaj Smiljka Šagolja koji je za svoje fašističke obmane nagrađen stanom u Splitu i zaposlenjem u splitskom studiju HTV-a, u kojem prima plaću, a ne radi ništa, još je sramotniji. Kad se zna da uz to u Mostaru predaje novinarstvo budućim studentima, čovjek doista ima potrebu za povraćanjem.

smiljko šagoljBio sam u Mostaru onoga dana kad je Ivo Josipović došao u Ahmiće i održao predavanje studentima mostarskog sveučilišta i vidio Smiljka Šagolja kako ponosan ulazi u aulu, u novom odijelu s leptir-mašnom. Osjećaj gađenja koji me tada prožeo teško je vjerno tekstualno prenijeti, ali mi je jasno ocrtao sliku hrvatskog društva.

Situacija u kojoj se Ivo Josipović klanja žrtvama pokolja u Ahmićima, da bi nakon toga održao predavanje u ugodnom društvu s medijskim promotorom istog tog pokolja, doista čovjeka ubija u pojam.

Jer nisu problem ni Dijana Čuljak, ni Smiljko Šagolj, ni Hloverka Novak-Srzić. Problem je sustav koji je u Hrvatskoj razvijen do savršenstva. Sustav u kojem i pristojni ljudi, koji se zasigurno ne slažu s politikom iz devedesetih, pristaju gostovati u emisijama gore spomenutih i svi se lijepo pravimo da se ništa nije dogodilo.

Stoga sanjam dan kad će i HTV uputiti istu takvu ispriku, jer dok god to tako ne bude, i dalje ćemo slušati jednu priču za internu upotrebu, a jednu za evropsku.

Pa će tako predsjednica Vlade osuditi svaku vrstu nasilja, a policija podnijeti tek prekršajne prijave protiv fašista koji su željeli linčovati ljude u Paradi ponosa u Splitu, da bi već sljedećeg dana, nakon prijetnji iz Europe, doista odlučili provoditi zakone vlastite zemlje.

Lijepa je ova zemlja, meni najdraža. Malo Jasenovac, malo Blajburg, malo kokoš, malo jaje, ovdje potok, ovdje cvijet. Sve u svemu, jedno veliko ništa.

Ali je zato hrvatska lisnica u hrvatskom džepu.

Povezani članci

Who's Online

We have 163 guests and no members online