Problemi Dalmacije i brodogradnje

radnikBrodosplit u konačnici putuje tamo gdje i cijela Hrvatska i na kraju ćemo dijeliti zajedničku, ne baš blistavu sudbinu, kazao je nedavno Petar Hajdić u rzagovori za portal Radnička borba. Nažalost izgleda da nemamo izbora. Cijelo vrijeme nam se opisuje Evropska zajednica kao zemlja dembelija i obećana zemlja spasa zbog koje treba žrtvovati i brodogradilišta ako treba, a prešućuje i zaboravlja na ono najvažnije. Kako živi Zapad? Tako da se gubi srednji sloj. Radništvo više sa svojim nadnicama ne može osigurati dostojanstven život i obrazovanje svojoj djeci kao najveću tekovinu civilizacije. Broj gladnih i osujećenih, marginaliziranih i odvojenih od sigurnosti radnih mjesta i redovitih prihoda je u Americi i Evropi sve veći. Sva se socijalna prava gube. Deseci milijuna ljudi su bez osnovne zdravstvene zaštite, umirovljenički fondovi kolabiraju i  neizvjesnost penzija postaje sve veća. Mladi Evrope masovno izlaze i protestiraju po ulicama paleći aute i razbijajući izloge po Londonu, Parizu, Ateni… jer su izgubili svaku perspektivu. (Za to vrijeme jedna sve malobrojnija grupa poremećenih grabežljivaca postaje nerazumno bogata). Sve se to pretvara u jednu veliku agoniju i priču o propadanju zapada. Zato u toj priči sudbina desetak tisuća radnika brodogradilišta izgleda ipak minorno prema sudbini milijarde ljudi koju čeka neizvjesna budućnost. I što onda u toj priči napraviti s Hrvatskoj nezamjenjivim, hrvatskim brodogradilištima? ...


PLOVIDBA PREMA NEIZVJESNOJ BUDUĆNOSTI

Problemi Dalmacije i brodogradnje

Preneseno sa portala Radnička borba / radnickaborba.org
Izvor: radnickaborba.org


RB: Možete li nam se za početak ukratko predstaviti i reći nešto o svom djelovanju u škveru?

Petar Hajdić : Inženjer sam elektronike. Plovio sam kao oficir elektronike  i električar na domaćim i stranim brodovima, a od 1988. godine radim u Brodogradilištu Split gdje sam od električara napredovao do inženjera u pogonu, kontrolora kvalitete, poslovođe, kako je već zahtijevala potreba posla, da bih danas bio referent službe nabave i njezin sindikalni povjerenik. Ploveći na brodovima po cijelom svijetu dao sam si truda da čitajući i promatrajući različite krajeve, ljude i običaje pokušam što bolje shvatiti život, ljude, običaje i društva, a prolazeći kroz službe brodogradilišta upoznavao sam ljude i ustroj brodogradilišta tako da mi to pomaže u nastojanju da shvatim poslovanje brodogradilišta i događanja vezana za njega , koliko je to moguće u situaciji kad ni oni najviši uključeni u problem brodogradilišta nemaju potrebnu slobodu djelovanja, ni pravu informaciju odnosno ideju kako isplivati iz problema u kojima su se našla većina hrvatskih brodogradilišta.

RB: U Dalmaciji je posljednjih mjeseci prilično napeto – uprava Jadranske pivovare  najavljuje smanjenje broja radnika za 20 posto,  prerađivačka industrija je praktički ugašena, Željezara Split otpušta 400 radnika, a radnici Dalmacijavina su prošli tjedan zauzeli tvornicu… Situacija ne izgleda nimalo ohrabrujuće. Gdje je u toj priči Brodosplit i kakva je trenutna situacija?

Petar Hajdić : Spašavaj se tko može! U Hrvatskoj ponestaje novca. Zagreb prirodno želi održati koliki-toliki standard barem na svom području, a da bi u tome donekle uspio, ne odgovara mu decentralizacija i barem donekle vraćanje sredstava ostalim dijelovima  Hrvatske čija je sredstva trošio za svoj razvoj. Već tada su neki bankari prosvjedovali da sva sredstva ostalih područja i gradova idu u Zagreb gdje se  “obrću” i razvijaju  Zagreb. Tako osnažene zagrebačke firme bez obzira u kojem dijelu Hrvatske ostvaruju zaradu, sva sredstva povlače u Zagreb, ostavljajući “provinciju” iscrpljenu i zagađenu (vidi rafinerije!).

radnikSad kad je dogorilo do noktiju, ostali dijelovi Hrvatske su ostavljeni na cjedilu bez decentralističke državne politike tako da su prepušteni na milost i nemilost profiterskim stranim bankama. Sličan poznati primjer u povijesti imamo u obližnjoj Mađarskoj gdje se Budimpešta razvila u prekrasan i prebogat grad na račun iscrpljivanja i osiromašivanja ostatka Mađarske i Ugarske. Zagrepčane ne interesira što su firme u Splitu devastirane izvlačenjem novca, privatizacijskom pljačkom i blokirane u blokadi proizvodnog sektora. Blokadi kao posljedici državne politike uništavanja proizvodnje, a protežiranja trgovine i uvoza. Zagrepčani vole zamišljati Dalmaciju kao područje lijepih žena u šetnji rivom i stasitih konobara i sobara koji im pjevaju u dalmatinskim klapama stojeći uz stol sa kojeg se oni goste uz probrano vino, nakon što se spuste svojim luksuznim terencima, Mercedesima i Leksusima do Dalmacije, u kojoj su nakon njezinog osiromašenja lako došli do vrijednih nekretnina uz more. Jedan velik dio njih, novoobogaćenih, pokupovao je po otocima i uz obalu najvrjednije i najljepše objekte.

To što se manji dio Dalmatinaca snalazi u apartmanizaciji obale, ne može prikriti užas većine  radnog stanovništva Dalmacije koje je ostalo bez ikakve perspektive, poglavito u gradovima gdje su im vlastiti gradonačelnici počeli nuditi kao jedini izlaz povratak na sela jer će tamo doći barem do kupusa za vlastitu prehranu. Dakle, Hrvatska se uopće ne može promatrati kao jedinstvena zajednica koja vodi politiku održivog razvoja svih svojih dijelova. Dovoljno je pogledati što je napravljeno Slavoniji koja je u još gorem položaju nego Dalmacija.

U tom kontekstu Brodosplit je samo točka na i devastiranja Dalmacije. Važnost te firme nije u brojnosti njenih radnika (tri tisuće više ili manje na birou kad ih ima već 350 000) već u njenom značenju za proizvodnju Dalmacije (koga briga!) ali i čitave Hrvatske. Brodogradnja je baza industrije svake države koje imaju sreću da znaju napraviti brod. Brodogradnja vuče cijelu ostalu industriju i univerzitetsku, znanstvenu, stručnu nadgradnju, a ujedno je jedini izvozni brend koji lako prodajemo na svjetskom tržištu jer smo dokazano najbolji brodograditelji na svijetu.

Međutim Evropi, bolje je reći, evropskom kapitalu koji je investirao u korejska i kineska brodogradilišta ne odgovara konkurencija naših brodograditelja, naše stručnosti, naših proizvoda  i ne dozvoljavaju našoj vlasti da upotrebi za brodogradnju iste instrumente spašavanja koje koriste za spašavanje svoje industrije, banaka i privrede. Najizvjesnije je da će, kako sada stvari stoje, netko iz hrvatskih političkih struktura ostavši bez mogućnosti izbora, ucijenjen od Evrope, u Hrvatskoj izvršiti to uništavanje baze hrvatske industrijske proizvodnje.

RB: Za 16. lipnja bio je najavljen veliki prosvjed, no na kraju je otkazan. Što je dovelo do toga?

Petar Hajdić : Sindikalna scena je u Hrvatsko je jako “složena”. Puno se taktizira jer ne postoje jasno definirana dugoročna politika na osnovu koje bi se moglo boriti za realizaciju radničkih interesa. Odluke se na nivou vlade donose se ad hoc, od danas do sutra, ne uvažavajući pravi interes Hrvatske, prije svega prema pritiscima Evrope i besparice u kojoj nas Evropa nepodnošljivo lako može ucjenjivati.

Na to naša nesposobna politička elita ne može odgovoriti barem svojom stručnošću koju nema pa lovi u mutnom i reagira dnevnopolitički i kratkotrajno ne rješavajući probleme nego gaseći trenutne pobune. U tom odnosu snaga sindikati pokušavaju izvući maksimalno, taktizirajući pritiscima i popuštanjima pa su i odluke naizgled kontradiktorne, ali su pragmatične i samo odgovor na nevjerodostojnost vladinih “stručnjaka”.

RB: Kako biste prokomentirali izjavu predsjednika Sindikata Istre i Kvarnera, Brune Bulića, da Europa sustavno uništava brodogradilišta jer nas vide kao konkurenciju? Na kome, prema Vašem mišljenju, leži najveći dio odgovornosti za situaciju u kojoj se škverovi danas nalaze i kome je u interesu da brodogradilišta propadnu?

Petar Hajdić : Već sam rekao da je Evropski kapital zbog profita investirao u korejska i kineska brodogradilišta i ne treba im konkurencija hrvatskih najboljih brodograđevinara na svijetu (u zadnjih 50 godina od kad se dodjeljuje nagrada za najbolji svjetski brod godine, mi smo 27 puta osvojili laskavu titulu broda godine!).Tu je gospodin Bruno Bulić potpuno u pravu.

Ali da stvar bude užasnija, Evropskom kapitalu koji ustvari upravlja Evropom putem političkih tijela i ucjenama MMF-a, ne odgovara ni konkurencija vlastitih proizvodnih radnika! Jer su proizvodnju i proizvodne pogone premjestili na daleki istok zbog jeftine radne snage ostavivši vlastito radno stanovništvo bez perspektive.

Ako su to uradili sebi, što su tek spremni i u stanju napraviti nama! Nedavno su financijska tijela UN-a počela upozoravati MMF i Evropu da vodi potpuno pogrešnu ekonomsku politiku koja će zagušiti oporavak i razvoj proizvodnje u Evropi!

RB: Zašto i tko uopće zagovara privatizaciju? Vlada i mediji nameću tu opciju kao jedinu, no, što će ona donijeti i postoji li alternativa?

Petar Hajdić : Privatizacija ili stečaj! Vlada tvrdi da alternative nema. Nije istina. Ako zapad tisućama milijardi dolara spašava svoju automobilsku industriju pa čak i privatne banke onda i mi možemo i moramo spašavati ono što nam je od strateškog interesa. Španjolska subvencionira svoja brodogradilišta, Italija je našla načina da stoji iza njih, Skandinavci rade za vojnu flotu pa onda kao prenamjene brod za civilne potrebe… Ako svi oni horizontalnim subvencijama, dotacijama kroz projekte razvoja, kreditiranjem kupaca brodova itd.  mogu pomagati svoje, onda možemo i mi svoje ako smo imalo suvereni i ako je u pitanju dobra namjera.

Jutarnji list je 26.10.2010. objavio da je Drago Maček u istrazi priznao da je svaki mjesec za potrebe HDZ-a izvlačio iz Brodosplita 2 milijuna eura. Nijedna firma to ne može izdržati, a da se ne uruši. Sad je takvu firmu gotovo nemoguće postaviti ponovno na noge bez ogromnog troška, pogotovo ako si dokazano nesposoban poput naše vlade. Pa je takvoj vladi najbolje, iako ne postoji niti jedan ekonomski rezon za to (u ovoj trenutno najnepovoljnijoj situaciji u svijetu po pitanju brodogradnje i brodarstva), predati firmu u ruke bilo kojeg privatnika (pa makar se on bavio prodavanjem kokica ispred kina) samo neka on bude krivac za propast u kojoj će se sakriti tragovi pljačke i nesposobnosti i dodvoriti zapadnim gazdama.

Alternativa? Postoji ako imaš dobru namjeru. Radnici predlažu radničko dioničarstvo kakvo je već dobro uhodano u Skandinaviji ili programom ESOP od 1974. zaživjelo u SAD-u. U programu ESOP je uključeno preko 10 milijuna Amerikanaca! Ali naša vlada to ne želi niti  komentirati skrivajući i gušeći te zahtjeve, prešućujući da nam neoliberalni kapitalizam i interes malobrojne vrhuške i tajkuna na štetu svog ostalog stanovništva, nije jedina opcija.

RB: Čeka  li hrvatska brodogradilišta sudbina poljskih?

Petar Hajdić: Ako je Angela Merkel poručila Grcima da im prodaju svoj teritorij tj. da im prodaju otoke uz sve ostalo što imaju, da bi vratili dugove (ne spominje otpisivanje dugova nastalih pljačkom tj. financijskim inženjeringom od strane  i njemačkih banaka), onda je jasno da ne postoji pravo zajedništvo među članicama Evrope kad ne nastupaju prema vani (Americi, Kini, Rusiji…) već da se unutra bore koja će na čiji račun više ugrabiti. To će dvolično objasniti tržištem jer njima jačima tržište je najjača ekonomska kategorija, ali samo dok im kao jačima ide u prilog.

Vidimo da ekonomski najjače članice Evropske zajednice, bivše kolonijalne sile, skupa s SAD-om  brzo zaboravljaju na tržište kad trebaju spašavati ogromnim netržišnim investicijama svoju privredu. Tako su se diskriminatorski ponašali i prema Poljskoj i njenim brodogradilištima koje su zatvorili, pa će učiniti sve što je u njihovoj moći da isto naprave u Hrvatskoj i s njenim brodogradilištima s kojima bi tobože trebalo uvijek upravljati tržišno, za razliku od njihove privrede za koju ne vrijede ista pravila ponašanja otvarajući time pitanja o diskriminaciji, protekcionizmu i čak neokolonijalizmu.

Lijepo nas je upozorio, mislim da je to bio dokazani prijatelj Hrvatske, Talijan Francesco Cossiga: Nitko vam neće doći da bi vam nešto dao, nego da uzme sve što može. E to je tržište i priča o Evropi, Poljskoj i Hrvatskoj.

RB: Kako stojimo u usporedbi s drugim europskim državama što se tiče brodogradnje, pogotovo ako uspoređujemo razdoblje od prije recimo 5 godina i danas?

radnik Petar Hajdić: U cijelom svijetu nakon svjetskog financijskog sloma 2008. godine snažno je pao broj narudžbi brodova tako da su se brodograditelji svijeta, Evrope i naravno Hrvatske našli u najvećoj krizi dosad. Godine 2008. bilo je u svijetu ugovoreno sve skupa 3.133 broda, da bi 2008. godine to palo na samo1.143 broda. Godine 2010. ugovoreno je samo 2.054 brodova, a 2011. godine do sada je ugovorena izgradnja samo 497 brodova. Takvo užasno stanje na brodograđevnom tržištu odražava se prije svega na cijene brodova koje padaju ispod granica isplativosti kao i cijene prijevoza tereta u pomorstvu što se isto reflektira na cijene novogradnji.

U takvoj situaciji evropske države koje imaju brodogradnju na svaki način pokušavaju pomoći svojim brodogradilištima. Zadnje je da je i Njemačka država ugovorila gradnju brodova za vojsku u svojim brodogradilištima, a onda pred završetak se tobože predomisle i prenamjene brod za civilne potrebe. Svi se snalaze i nalaze načina da održe svoja brodogradilišta, samo se nama zadnjih godina, brani i samo naša država treba postupati potpuno tržišno, a to znači u ovoj situaciji neizbježnu propast najvećeg dijela hrvatske brodogradnje.

U ovoj situaciji nitko razuman nema interes kupiti brodogradilišta u takvim problemima pogotovo jer se ne zna koliko će kriza potrajati pa nikome ne možemo prodati brodogradilišta bez velikog gubitka. Zato je prodavanje, ali i kupovina koja se forsira kroz sadašnju privatizaciju ili potpuno nerazumna ili potpuno neiskrena.

RB: Da li je brodogradnja samoodrživa? Mediji poput npr. Jutarnjeg lista prikazuju brodogradilišta kao žderače novca poreznih obveznika, no koliko brodogradilišta zapravo pune državni proračun u odnosu na to koliko koštaju?

Petar Hajdić: Najvažnija pouka koju valja izvući iz službenih analiza jest da hrvatska brodogradnja porezne obveznike godišnje olakša za 1,160 milijardi kuna, ali da u proračun i fondove temeljem potrošnje koja se ostvari u zemlji vrati 1,285 milijardi kuna što je više od 1% godišnjeg državnog prihoda (državni prihod u 2011. je procijenjen na 106 milijardi kn). Prema tome brodogradnja je samoodrživa jer vraća višak u proračun pa se ne može reći da živi na račun poreznih obveznika. O čemu se tu radi? Multiplikativni faktor za hrvatsku brodogradnju uz svu nepovoljnost smanjene industrijske proizvodnje u Hrvatskoj  je 2,9.

To znači, pojednostavljeno, da na svaku kunu koju zaradi brodogradnja, 3 kune zaradi prateća hrvatska industrija koja svojim poslovima i proizvodima učestvuje u nastanku broda. Kada oni poplaćaju sva porezna davanja, u državni proračun se slije toliko novca da on  pokrije sva državna izdvajanja za brodogradnju i još ostane nešto u državnoj kasi plus zarada koju je ostvarilo brodogradilište.

Prema tome brodogradilišta nisu gubitaši, pogotovo imajući u vidu koliko snažno brodogradnja pomaže stvaranju vrhunskih stručnjaka i znanja na hrvatskim fakultetima i koliko snažno vuče industriju države ka osuvremenjivanju i praćenju najnovijih svjetskih trendova i tehnike potrebne za izradu jednog takvog sofisticiranog i složenog proizvoda kao što je brod, najvećeg pokretnog objekta kojeg može proizvesti ljudska ruka.(A upravo u tome smo najbolji na svijetu!)

RB: Za kraj, kuda plovi Brodosplit? Gdje leži rješenje problema?

Petar Hajdić: Brodosplit u konačnici putuje tamo gdje i cijela Hrvatska i na kraju ćemo dijeliti zajedničku, ne baš blistavu sudbinu. Nažalost izgleda da nemamo izbora. Cijelo vrijeme nam se opisuje Evropska zajednica kao zemlja dembelija i obećana zemlja spasa zbog koje treba žrtvovati i brodogradilišta ako treba, a prešućuje i zaboravlja na ono najvažnije. Kako živi zapad? Tako da se gubi srednji sloj.

Radništvo više sa svojim nadnicama ne može osigurati dostojanstven život i obrazovanje svojoj djeci kao najveću tekovinu civilizacije. Broj gladnih i osujećenih, marginaliziranih i odvojenih od sigurnosti radnih mjesta i redovitih prihoda je u Americi i Evropi sve veći. Sva se socijalna prava gube. Deseci milijuna ljudi su bez osnovne zdravstvene zaštite, penzioni fondovi kolabiraju i  neizvjesnost penzija postaje sve veća. Mladi Evrope masovno izlaze i protestiraju po ulicama  paleći aute i razbijajući izloge po Londonu, Parizu, Ateni… jer su izgubili svaku perspektivu. (Za to vrijeme jedna sve malobrojnija grupa poremećenih grabežljivaca postaje nerazumno bogata). Sve se to pretvara u jednu veliku agoniju i priču o propadanju Zapada. 

Zato u toj priči sudbina desetak tisuća radnika brodogradilišta izgleda ipak minorno prema sudbini milijarde ljudi koju čeka neizvjesna budućnost. I što onda u toj priči napraviti s Hrvatskoj nezamjenjivim, hrvatskim brodogradilištima? Neka onda buduće spašavanje brodogradilišta bude samo prvi korak u spašavanju hrvatskog društva i države i početak promjena. Promjene koje govore o pravednijem solidarnom društvu i odbacivanju neoliberalne tržišne logike bogaćenja samo malobrojnih tajkuna i korumpiranih političara. Neka onda radničko dioničarstvo kojeg su predložili brodograđevni sindikati bude taj prvi korak .

Kako? Npr. Predlažemo da brodogradilište Split preuzmu radnici kao dioničari vlastite firme. Da sami radnici izaberu upravu, rukovodstvo i postave stručnjake bez upliva politike, da Vlada stane iza njih u interesu države i budućnosti Hrvatske, kontrolirajući poslovanje, a ako nakon 10 godina škverovi dokažu da mogu biti profitabilni, opstaju samostalno kao dioničarska društva, a ako ne, bez prigovora radnici pristaju na likvidaciju. Može li poštenije? A financiranje? Onako kako radi Europa, a pogotovo Istok. Horizontalno subvencioniranje kroz brodarske kuće, kupce brodova, tehnička poboljšanja i projekte… Ako mogu oni, možemo i mi.

Treba prestati razmišljati nacionalno (počinje se stvarati evropska nacija kojoj će pripadati mnogi narodi) već treba početi razmišljati klasno. Ima li smisla društvena tvorevina u kojoj većina ima ugroženu budućnost, egzistenciju i ljudsko dostojanstvo? Budemo li mijenjali samo granice i političke sisteme , a ne društveni ustroj društva, crno nam se piše.

Već sada bi trebali početi odbacivati dokazano neefikasno neoliberalno uređenje i graditi društvo solidarnosti, društvo kakvo ne postoji trenutno u Hrvatskoj, Americi i Evropi.

Sve ostalo je samo produžavanje agonije i osuđeno na propast.

Povezani članci

Who's Online

We have 301 guests and no members online