Postmoderno stanje

spavačzbiljaU postmodernoj koncepciji medija trebala bi nas zanimati relacija društvo i mediji, poglavito danas kada su medije okupirali kapital i politika, pa se u tomu smislu može govoriti o dva aspekta "postmoderne situacije" u medijima. Prvi je ukidanje slobode i medijska banalizacija društva, a drugi totalitarizam medija. Prvi nastaje iz diktature tržišta koja medije i informacije u postmodernom stanju tretira kao najobičniju robu. Stoga mediji, uslijed diktature tržišta, klize u žutilo i banalnost i zaglupljivanje javnosti, pa diktatura skončava u populističkoj diktaturi banalnosti, preko koje se uspostavlja kontrola nad ljudskim ponašanjem. Masi se dodjeljuje pravo glasovanja, omogućuje izlazak na izbore, zaluđuje se sportom, dok je istodobno opija pivom i zabavom tipa Dikolores, Gotovčevi i sličnim konstruiranim likovima društva zabave ili društva spektakla, kako bi se odražavao već spomenuti status quo. Stvarnost se gubi pred virtualnom zbiljom, a virtualna (politička) zbilja postaje stvarnost. Ta inverzija naposljetku generira konfuziju u glavi mnoštva, koja što je veća, podložnija je kontroli i manipulaciji 'meštara' simulacije društvene zbilje. Postmoderni se čovjek tako našao u lapidariju iz kojeg nema izlaza, poput osobe u talačkoj situaciji kojoj ništa ne može pomoći osim znanja. To znanje mora odigrati ulogu dekonstruktora i diverzanta, kako bi se dekonstrukcijom i diverzijom zarobljeni čovjek u kučini izbavio iz rečene postmoderne (talačke) situacije. Naravno, na putu prema slobodi! ...


NEMA NAM POMOĆI?

Postmoderno stanje

Postmoderni se čovjek zahvaljujući (novim) medijima i tehnikama "proizvodnje pristanka" i "pakiranja politike" našao u lapidariju iz kojeg nema izlaza, poput osobe u talačkoj situaciji kojoj ništa ne može pomoći osim znanja

Piše: Anđelko Milardović / Vjesnik
Izvor: Vjesnik


tehnologijaNiti sam Lyotard, niti to mogu biti! No, to ne znači da se u kontekstu priče o drugoj strani informacijskog društva ne bih smio pozabaviti sintagmom "postmoderna situacija". A zašto se ne bih pozabavio? To već opće mjesto postmodernog diskursa ima funkciju inauguralnog značenja u temi od bitnog interesa za razumijevanje, poglavito, novih medija i tehnologije simulacije stvarnosti.

Ovdje nisam u ulozi fast thinkera koji o toj temi sažeto govori za televiziju, premda mi se to često događa, nego slobodnog i trenutačno dokonoga čovjeka, kome dokonost i sloboda omogućavaju smireno razmišljanje o "postmodernom stanju".


Kontrolori društvene zbilje

"Postmoderno stanje" (Postmodern Condition), naslov je Lyotardove knjige iz 1979. godine. Riječ je o onoj "postmodernoj misli" koja bi se usko mogla (po)vezati uz informacijsko društvo, nove medije, informacijsko-komunikacijske tehnologije koje su uvelike utjecale na promjenu znanja. Sastavni dio toga društva su stari i novi mediji. Stari su mediji s vremenom sve više integrirani u nove medije informacijskog društva.

Generalno gledajući, stari i novi mediji, po crti njihova razgraničenja i integracije na početku 21. stoljeća, uvelike se javljaju kao kontrolori društvene zbilje, medijatori ljudskog ponašanja i cementiranja statusa quo, i to preko društva spektakla ili zabave

U postmodernoj koncepciji medija trebala bi nas zanimati relacija društvo i mediji, poglavito danas kada su medije okupirali kapital i politika, pa se u tomu smislu može govoriti o dva aspekta "postmoderne situacije" u medijima. Prvi je ukidanje slobode i medijska banalizacija društva, a drugi totalitarizam medija.

Prvi nastaje iz diktature tržišta koja medije i informacije u postmodernom stanju tretira kao najobičniju robu. Stoga mediji, uslijed diktature tržišta, klize u žutilo i banalnost i zaglupljivanje javnosti, pa diktatura skončava u populističkoj diktaturi banalnosti, preko koje se uspostavlja kontrola nad ljudskim ponašanjem.


Cementiranja statusa quo

Masi se dodjeljuje pravo glasovanja, omogućuje izlazak na izbore, zaluđuje se sportom, dok je istodobno opija pivom i zabavom tipa Dikolores, Mikolores, Gotovčevi i sličnim konstruiranim likovima društva zabave ili društva spektakla, kako bi se odražavao već spomenuti status quo.

Nije to neka posebnost ovog društva, nego je to stvar koja ima svoju povijesnu pozadinu. Njemački filozof Peter Sloterdijk na jednom je mjestu ponajbolje opisao funkcioniranje javnog prostora i njegovo pretvaranje u cirkus. Autor kultne knjige "Kritika ciničnog uma" na jednom je drugom mjestu opisao već spomenuti cirkus s rimskim naslijeđem.


Društvo spektakla

E sad, on kaže: "Rimski cirkus bio je mjesto u kojem ste nazočili transformaciji vojničkog dvoboja, ratničke borbe u fašistogeni spektakl. Ako nešto u globaliziranom medijskom sustavu danas više ne funkcionira, onda je to zbog otvorenijeg, sve manje decentnog pretvaranja javnog prostora u cirkus. Društvo razonode izumljeno u rimskoj antici, vraća se u obliku društva spektakla". Prema tomu, Zrće je samo kopija rimskog uratka, a ne nikakav ingeniozni uradak domaćih kreatora društva spektakla.

Mediji se danas natječu u proizvodnji različitih spektakala za potrebe društva zabave. Oni su barem, kod nas, dobri zaštitnici, psi čuvari austrijsko-švapskoga kapitala, jer su i sami dobrim dijelom iz toga kapitalskog miljea. To je samo konstatacija na temelju uvida u stanje, a ne nikakav ksenofobični ispad nekog nervoznog nacionalističkog tipa što sije protugermansko (švapsko) raspoloženje.

Protektorska uloga vodi ukidanju slobode medija, zatvaranju mogućnosti društvene kritike i totalitarizmu medija koji kontrolira, drobi i rasplinjuje mišljenje ili ga pretvara u fast thinking.

propagandaNo, i to ukinuće ima svoju cijenu i kompenzaciju. Ta se kompenzacija prepoznaje preko oglašavanja. Banke, telekomunikacije, trgovački lanci, kao uglavnom austrijsko-njemačkom vlasništvu, obilato nagrađuju ukinutu slobodu medija putem oglašivačkoga kolača ili propagande. Tu vrijedi zakon razmjene!

Psi čuvari pomireni s ukinutom slobodom medija, diktaturom tržišta, za uzvrat preko oglašivačkoga kolača dobivaju novčane mrvice da bi bili "gubec za zubec" ili "cito".

Ne može se negativno pisti o oglašivaču kada je on dragi bog koji vas napaja novcem. Novac kao medij ukida slobodu medija.


Proizvodnja zbilje

Stvari se preko afera, Zrća, Dikolores i Mikolores, Nives rečene Celzijus/Farenhajt i njene navodne 'ševe' na Dinamovu stadionu žele zacementirati, a ozbiljne raspre o problemima suvremenoga hrvatskog društva i države blokirati, cenzurirati, ignorirati, ismijati kao 'filozofiranje', mlaćenje prazne slame, kao puke 'šedute' ili raspre bez temelja i svrhe. Dunkve!

U kontroliranim medijima nema mjesta za nezgodna, dekonstrukcijska i diverzantska pitanja. Oni proizvode zbilju koja nema veze sa stvarnošću, jer je to virtualna stvarnost. Pozadina toga je u propagandi i reklami.

chaplinPropaganda je, kao što je poznato, nikla ispod vojnog šinjela, kao i mnoge tehnološke sastavnice informacijskog društva, na što nas je podsjetio francuski filozof P. Virilio. Kasnije je ušla u polje gospodarstva i medija i naposljetku politike.

U tom polju demokratske politike politički marketing, koji "delaju PR-agencije", ima zadatak da od dreka naprave virtualnu političku pitu ili kitu, svejedno.

Pred nama su predsjednički izbori! S izborima se uključuju i PR-agencije koje od problematičnog proizvoda pokušavaju napraviti ukusnu jestvinu. Rekao bi Ladan!

Riječ je, dakle, o simulaciji zbilje na koju birači ne bi smjeli nasjesti. Ne bi smio pobijediti imago, nego razum koji bi omogućio suzbijanje još jedne prijevare u kojoj se politika u društvu spektakla pretvara u komediju konstrukcije kandidata, a koja rezultira virtualnom političkom zbiljom i promašenim političkim izborom.


Usporedne stvarnosti

Virtualna (politička) zbilja postaje stvarnost, a stvarnost se gubi pred virtualnom zbiljom. Ta inverzija naposljetku generira konfuziju u glavi mnoštva, koja što je veća, podložnija je kontroli i manipulaciji 'meštara' simulacije društvene zbilje.

U ogledu znakovita naslova "Iznad istinitoga i neistinitoga" postmoderni teoretičar medija i francuski filozof Jean Baudrillard u vezi s prethodnim primjećuje: "Po čitavoj širini svakodnevnoga života provodi se ogromni proces simulacije, na sliku 'modela simulacije' prema kojima rade operacijske i kibernetičke znanosti… U masovnim komunikacijama ta procedura zadobiva snagu realnosti: realnost je dokinuta, rasplinuta u korist ove neorealnosti modela materijaliziranog samim medijima" (Europski glasnik 10/2005., str. 194.)

Zar ta inverzija i zbrka koju teško može uočiti, significirati i tumačiti prosječna svijest, nije nešto najgore u sklopu ovdje tretirane postmoderne situacije, u kojoj mediji i marketinške agencije uvode virtualnu koja dokida onu osjetilnu ili fizičku realnost?


Samo nam znanje može pomoći

Postojanje usporednih stvarnosti stvara napetost i inverziju u kojoj virtualna zauzima mjesto fizičke, a fizička se potire pred virtualnom stvarnošću. Postmoderni se čovjek zahvaljujući (novim) medijima i tehnikama "proizvodnje pristanka" i "pakiranja politike" našao u lapidariju iz kojega nema izlaza, poput osobe u talačkoj situaciji kojoj ništa ne može pomoći osim znanja.

To znanje mora odigrati ulogu dekonstruktora i diverzanta, kako bi se dekonstrukcijom i diverzijom zarobljeni čovjek u kučini izbavio iz rečene postmoderne (talačke) situacije.

Naravno, na putu prema slobodi!


chaplin

Povezani članci

Who's Online

We have 367 guests and no members online