Cijena mozga pala je ispod 2 marke

mozakUnatoč obveznom osnovnom školstvu, u nas je veliki dio populacije i tu obvezu izbjegao. U sredini kakva još jesmo snalaženje se pokazalo profitabilnijim od služenja mozgom. Nagrade za životno djelo rijetkih najuspješnijih ljudi manje su u materijalnom smislu nego mjesečna plaća prosječnog nogometaša. Koliki interes posvećujemo loptanju, a koliki mozganju, vidi se i po tome što smo svakodnevno i redovito informirani o ozljedi nožnog palca pojedinog nogometaša, piše Duško Miličić, doktor znanosti, sveučilišni profesor u mirovini za Vjesnik...

Piše: Duško Miličić / Vjesnik

Svi se sjećamo da je cijena mozga jedno vrijeme bila dosegla cijenu od dvije bivše njemačke marke. Neki su se zgražali što je tako, neki uopće nisu marili kolika mu je cijena, jer se tim »artiklom« nikad nisu služili, a bilo je i onih koji su u sebi mislili da mu je i ta cijena previsoka. Ništa tu nije karikirano, iako izgleda čak cinično.

Unatoč obveznom osnovnom školstvu, u nas je veliki dio populacije i tu obvezu izbjegao. Školovanje je zamijenjeno snalaženjem, što u prijevodu znači služenje instinktima. U sredini kakva još jesmo to se pokazalo profitabilnijim od služenja mozgom.

Mi se istinski zalažemo za školovani mozak i zaklinjemo se u njegove vrijednosti i potrebe za napredak društva, ali praksa je sasvim drukčija

Sva velika dostignuća, otkrića, međunarodni uspjesi kao što su, primjerice, najnovije osvajanje prvoga mjesta u informatici na razini razvijenog svijeta (učenici V. zagrebačke gimnazije, prije MIOC-a itd.), zlatne medalje naših izumitelja - inovatora u Europi i svijetu, sve to traje jedan dan i raspline se.

Nagrade za životno djelo rijetkih najuspješnijih ljudi manje su u materijalnom smislu nego mjesečna plaća prosječnog nogometaša

marketingKoliki interes posvećujemo loptanju, a koliki mozganju, vidi se i po tome što smo svakodnevno i redovito informirani o ozljedi nožnog palca (ili ne daj Bože skočnog zgloba) pojedinog nogometaša, pa ma koliko dana ta sapunica trajala. Više nego da je pet akademika slomilo kralješnicu, ako bi to uopće bila vijest.

Nama je svima drago kad bilo koji naš čovjek postiže uspjehe u inozemstvu, pa naravno i sportaši koji vani igraju nogomet, rukomet, košarku ili tenis. Ali oni zbog toga što igraju za sebe, a ne za Hrvatsku, nisu veći patrioti od ostalih.

Jesu kad nastupaju u nacionalnom dresu, a oni koji to odbiju, ne zaslužuju da ih se ikad spomene. Mi svaki gol koji postigne naš nogometaš u stranom klubu ili kad naš tenisač uz basnoslovnu nagradu pobjeđuje na turnirima pretvaramo u ikonu, u nacionalnu zaslugu.

To je pečalba kao i svaka druga, samo uz daleko veću zaradu nego u ostalim poslovima. Daleko od osporavanja njihova uloženog truda i talenta, i nas to može radovati, ali ne da ta euforija nadmašuje sve ostalo (barem u medijima).

Šteta je što svaku djelatnost ne mjerimo istim mjerilima, ako nije atraktivna, a onda koliko je korisna

Mi doista možemo biti ponosni koliko imamo vrsnih sportaša, od kojih su se neki vinuli u sam svjetski vrh. Svjesni smo i toga da njihovi uspjesi promiču pojam o naciji iz koje potječu više nego mnogi napori na diplomatskom polju, ali za naše je dobro da kult loptanja ne postane naša optika gledanja prema svijetu.

Ako hoćemo proizvoditi, izvoziti, graditi, razvijati se i stjecati poštovanje uma hrvatskoga, onda se trebamo brzo osvijestiti. Um caruje, snaga klade valja, narodna je mudrost

Mi radi loptanja uvozimo »radnu snagu« (igrače) i ako se ta snaga ne bude regrutirala iz naše mladosti, bit će to l'art pour l'art.

Za razliku od toga mi strane znanstvenike ili stručnjake nemamo potrebe uvoziti (osim Hrvata iz inozemstva). Govori li to dovoljno o karakteru tih dviju djelatnosti?

Dobro je da obrazovnu strukturu stanovništva želimo podići najprije besplatnim i poticajnim srednjoškolskim obrazovanjem, a kad se stvore i drugi uvjeti (školski prostori, nastavnici itd.), onda ga treba učiniti obveznim. Vjerojatno će se na toj osnovi načiniti kasnije i pomak u podizanju cijene mozgu.

Možemo se doista ponositi dijelom naših učenika koji se skromno vraćaju sa svojim zlatnim medaljama, a koji su stanovali u vrlo skromnim uvjetima, bez zarade i hraneći se brzom hranom. Kako to usporediti s nogometašima koji na svakom treningu žive kao baruni. Kad ne bi tako živjeli, oni ne bi igrali.

Sjetimo se onih dana kad je Hajduk dolazio iz Splita u kamionu prekrivenim ceradom ili kad su HAŠK i Građanski isto tako odlazili u Split i najčešće s minimalnom naknadom, a kako su igrali! Njihove su igre ušle u povijest našega nogometa. Eto, u tom su položaju sada naši umni talenti i sad se pitajmo hoćemo li naprijed nogom ili glavom.

Tko, primjerice, govori ili misli na radnike što su po najžešćem ljetu gradili naše ceste i udisali vrele pare kipućeg asfalta i na posljedice po njihovo zdravlje? Nisu li oni učinili više za zemlju od mnogih kojima su oni samo brojevi.

Mozak je pokretač i programer, a radnici to ostvaruju. Svi ostali su samo neki između i makar su potrebni, to trebaju znati.
 

Povezani članci

Who's Online

We have 224 guests and no members online