Struktura i šutnja kognitarijata

stručnjak, kvalitetan radnikZašto bi bogata društva štedjela na izvorima visokotehnološkog znanja ako vjeruju da njihova budućnost počiva upravo na visokovrijednoj, visoko tehnološkoj industriji? Koja je logika financijskih rezova koja proturječi očitom zahtjevu ekonomije znanja za masovnom srednjom klasom, za društvom u kojoj većinu čine radnici s diplomama i znalački radnici? Samo zadovoljni znalački radnici mogu zadovoljiti potrebe tvrtke za originalnim znanjem koja će omogućiti izvlačenje dobiti, a ipak samoupravljanje, središnji izvor zadovoljstva znalačkih radnika - uostalom, kao i svih radnika - ne smije biti dopušteno niti na koji bitan način. Najuspješnije korporacije znanja su upravo one koje najbolje koriste tuđi novac i tuđe izume. Naziv te igre je iskorištavanje


PROTURJEČJA DANAŠNJIH EKONOMIJA

Struktura i šutnja kognitarijata

Piše: Christopher Newfield / Eurozine
Prevela: Karmen Lončarek 
Izvor: Eurozine, H-Alter

Mnogi ljudi u bogatim zemljama pretpostavljaju da, budući da poslovni i politički lideri smatraju da živimo u "ekonomiji znanja", ti lideri podržavaju povećanje proizvodnje znanja i podupiru sveučilišne sustave koji obavljaju većinu tog osnovnog istraživanja. Međutim, stvarnost je posve drukčija.

Lideri su zaokupljeni smanjenjem javne potrošnje za visoko obrazovanje i snižavanjem troškova postizanja svih stupnjeva obrazovanja. Upravo oni ograničavaju i pojeftinjuju istraživačke i obrazovne sustave za koje tvrde da o njima ovisi budućnost njihovih gospodarstava.

No, zašto bi bogata društva štedjela na izvorima visokotehnološkog znanja ako vjeruju da njihova budućnost počiva upravo na visokovrijednoj, visoko tehnološkoj industriji? Koja je logika financijskih rezova koja proturječi očitom zahtjevu ekonomije znanja za masovnom srednjom klasom, za društvom u kojoj većinu čine radnici s diplomama i znalački radnici?

stručni radnici

Proturječje postoji jedino ako pretpostavljamo da današnji lideri ekonomije znanja zaista žele masovnu srednju klasu i žude za visokim životnim standardom velike većine svojih stanovnika, te ako vjerujemo da su ekonomiji znanja potrebe vojske diplomanata.

No, ako pretpostavimo da politički i poslovni lideri ekonomije znanja zapravo žele manju elitu proizvođačkih zvijezda s velikim znanjem, onda neprestano pojeftinjenje javnog visokog obrazovanja u SAD i drugim zemljama postaje mnogo razumljivije.

 

Upravljanje i dijeljenje

Gotovo četiri desetljeća niz američkih komentatora je pod informacijskim stručnjaštvom (knowledge work) podrazumijevao svojevrsnu samostalnost, kreativnost, pa čak i oslobođenje.

Clark Kerr u svom ključnom tekstu Upotreba sveučilišta (Uses of the University) iz 1963. godine opisao je središnji položaj sveučilišta i njegovih znalačkih radnika u naprednim kapitalističkim ekonomijama.

John Kenneth Galbraith 1967. godine u Novoj industrijskoj državi (The New Industrial State) primijetio je da fakultetski obrazovana srednja klasa tvori "tehnostrukturu" koja vlada velikim korporacijama.

Godine 1979. Barbara i John Ehrenreich definirali su "profesionalno-menadžersku klasu" (professional-managerial class) kao novu i dominantnu silu u dotad binarnoj klasnoj dinamici.

Robert Reich 1991. u Radu nacijâ (The Work of Nations) definirao je "simboličke analitičare" kao novu vladajuću klasu, onu koju će Richard Florida 2003. prekrstiti u "kreativnu klasu", prema kojoj će teći svi važni društveni resursi.

Najveću podršku ideji samodeterminirajućoj klasi znanja dao je menadžerski guru Peter Drucker, koji je neposredno nakon pada Berlinskog zida ponudio ovakvu viziju rada znanja koji dovodi do "post-kapitalizma":

Vodeće društvene skupine u društva znanja bit će "znalački radnici" - znalački rukovodioci, koji umiju dodijeliti znanje kako bi se produktivno koristilo, baš kao što kapitalisti umiju rasporediti kapital za produktivno korištenje; znalački stručnjaci, znalački namještenici.

Gotovo svi ti ljudi sa znanjem bit će zaposleni u organizacijama. Ipak, za razliku od zaposlenih pod kapitalizmom, oni će posjedovati i "sredstva za proizvodnju" i "alate za proizvodnju".

knjige, znanje

No, zar tvrtke znanja žele ove vojske cerebralnih radnika? Postoji mnogo dokaza koji ukazuju da ne žele. Prvi je taj da visokotehnološke industrije imaju famozno raslojeno radništvo i da plaćaju strukture čiji fizički radnici ne privređuju dovoljno za preživljavanje. Drugi je taj da, dok narastaju, angažiraju radnike na određeno vrijeme što je više moguće.

Microsoft, jedna od najbogatijih tvrtki u povijesti, bio je sudski optužen za svoju praksu angažiranja "permatemps", drugorazrednih radnika sa značkama u raznim bojama s nižim plaćama i manjim olakšicama, koji bi usprkos tome često radili za tu tvrku mnogo godina.

Treći dokaz je da su tvrtke znanja sklone masovnim otpuštanjima jednako kao i bilo koji drugi industrijski sektor. Četvrti dokaz: velika većina profesionalnih sektora u "visokotehnološkom zapošljavanju" u Silicijskoj dolini smanjila se tokom 2000-ih.

I peti: ukupna izravna zaposlenost u visokotehnološkim poljima (znanost, tehnologija, inženjerstvo i matematika; u engleskome STEM: Science, Technology, Engineering, Mathematics) činila je samo 5,2 posto svih radnih mjesta u SAD-u 2007. godine, što znači da visokotehnološke tvrtke ne mogu vidjeti sebe kao izvor masovnog zapošljavanja.

U SAD-u postoji oko 7 milijuna STEM radnih mjesta, dok sustav visokog obrazovanja godišnje proizvodi oko 2,3 milijuna diplomanata, magistara i doktora znanosti (u svim poljima). To znači da sustav američkih sveučilišta može reproducirati cijeli STEM radne snage u samo tri godine (odnosno dvije godina, ako ubrojimo diplomce viših škola).

Ako STEM karijera obično traje oko 30 godina, na osnovu vrlo jednostavne matematike možemo zaključiti da sustav američkih sveučilišta proizvodi oko deset puta više diplomanata nego što su potrebe ekonomije za tehničkom radnom snagom.

Dakle, pitanje za industrije znanja ne glasi kako stvoriti vojsku znalačkih radnika. Naprotiv, pitanje je kako da ograniče njihov broj i upravljaju njihovim ulaskom na tržište rada? Što se dešava s devet desetina diplomanata koji, prema našem pojednostavljenom računu, rade u ekonomiji znanja, ali koji njegovo tehničko znanje ne proizvode izravno?

mladi na tržištu rada

 

Raslojavanje kroz upravljanje znanjem

Velik dio odgovora glasi da ih se degradira u nižu klasu radnika. Mehanizam kojim se to provodi jest oblik sortiranja koji se pojavio u 1990-ima kad je velik broj studenata koji su odrasli uz kompjutere ušao na tržište radne snage sa sklonostima i vještina idealnima za izgradnju interneta i srodnih industrija.

Postoji jedan važan pojam: "upravljanje znanjem", koji je osobito jasno kodificiran u knjizi Thomasa A. Stewarta. U to vrijeme Stewart je bio član uredničkog odbora magazina Fortune; kasnije je postao glavni urednik Harvard Business Review.

Upravljanje znanjem bilo je dio sustava koji se uzaludno i protiv ekonomskih dokaza uzdao da, što je "veći intenzitet poslovanja ljudskog kapitala - to jest, što je u proizvod ugrađeno više visokovrijednog rada teško zamjenjivih ljudi - toliko više će taj sustav moći naplatiti svoje usluge i biti manje osjetljiv na konkurenciju".

Takvo rezoniranje bilo je vođeno logikom da tvrtka može napredovati kada je, "teže konkurentima pronaći adekvatne vještine negoli onoj prvoj tvrtki da ih nadomjesti.". Dakle, upravljanje znanjem nije ukrašavanje izloga, već životno važno stvaranje ljudskog kapitala koji će tvrtki omogućiti opstanak u glavoreznoj Novoj Ekonomiji.

Stewart razlikuje tri različite vrste znanja i vještina. Tip C (op. Newfieldova oznaka) je "vještina-roba" koja je "lako dobavljiva", i čiji posjednici su međusobno zamjenjivi. Ova kategorija obuhvaća većinu rada "ružičastih ovratnika", to jest, vještine poput "tipkanja, te telefoniranja u vedrom tonu".

Tip B su "utjecajne vještine", koje zahtijevaju veće obrazovanje i koje nude jasnu dodatnu vrijednost za tvrtku koja unajmljuje takve vještine, ali koje posjeduju i mnoga druga poduzeća. Kompjuterski programeri ili mrežni administratori primjer su esencijalnih radnika koji su dugo i teško radili na stjecanju znanja, ali ipak su i relativno brojni.

Paradoksalno, oni često ulaze u to područje upravo zato što je veliko: njih je (kao i njihove trezvene roditelje) upravo veličina polja potakla da ga odaberu kao glavni predmet na fakultetu - nešto kao "visokotehnološka ekonomija uvijek će trebati stručnjake za kompjutersku podršku". Da, ali ne nekog određenog stručnjaka za kompjutersku podršku, i ne za vrlo visoku plaću.

Tip A sastoji se od "originalnih vještina", koje Stewart definira kao "talente specifične za tvrtku oko kojih organizacija gradi svoje poslovanje". Menadžer znanja mora njegovati i kultivirati samo one vještine koje izravno doprinose originalnom znanju tvrtke, i rješavati se (ili radikalno pojeftinjavati) prvu vrstu znalačkih radnika čije vještine su međusobno lako zamjenjiva roba.

Samo proizvođačke zvijezde - one koje stvaraju originalno znanje - omogućavaju tvrtki dobitak, i samo njih će zadržavati, podržavati, uzgajati, i masno plaćati.

Od posebnog interesa je tip B, velika grupa uhvaćena u sredinu, ona s "utjecajnim vještinama". Dio ove grupe nije općenito povezan s četverogodišnjim sveučilišnim obrazovanjem: ona uključuje "kvalificirane tvorničke radnike, iskusne tajnice", odnosno računovođe. Potonji, primjerice, posjeduju računovodstvene vještine, kao i mnoštvo neformalnih znanja o tome kako određeno poduzeće radi.

Oni imaju kulturno znanje temeljeno na iskustvu koje se ne može lako kodificirati i prenijeti, i koje im pomaže shvatiti što znače anomalni brojevi, budući da su ih vidjeli i prije, ili koji putevi odobrenja projekta su spori, a koji su brzi. Takvo znanje na različite načine izravno poboljšava efikasnost i dobit.

Zla sreća: oni mogu biti uvježbani, inteligentni, vrijedni, pa čak i potrebni, ali za njih se ne smatra da izravno pridonose glavnim izvorima profita tvrtke. Zato bi dobar rukovodilac znanja trebao pokušati kodificirati neka od njihovih neformalnih znanja, ostala zanemariti kao nevažna, i što je više moguće takvih radnika uzeti u najam iz vanjskih tvrtki.

Drugi dio ove srednje grupe sastoji se od diplomanata viših škola (odnosno koledža) koji svojim iznimnim vještinama proizvode mnogo dodane vrijednosti. To su ljudi sa skupo stečenim i teškim znanjima, kao što je pisanje koda u određenom programskom jeziku, ali koji su ipak slični svojim kolegama u drugim tvrtkama.

Upravljanje znanjem će se prema tim radnicima odnositi kao i prema njihovim kolegama bez više škole: oni se moraju pretvoriti u prepoznatljive stručnjake koji izravno doprinose originalnom znanju tvrtke, ili ih se mora otpustiti, pa njihove vještine unajmiti od tvrtki specijaliziranih upravo za takve vještine.

znanje

Ovi radnici slijedili su poslijeratni fakultetski put do sigurnog uspjeha: završili su školu, dobri su, pouzdani, marljivi, prilagodljivi i inteligentni, ali su previše slični svojim kolegama s drugih sveučilišta a da bi mogli dodavati jedinstvenu vrijednost. Oni su "izvrsni", ali nisu "jedinstveni": oni su produktivni, ali nisu originalni.

Upravljanje znanjem inzistira na tome da se dobar diplomant ne razlikuje od drugih proizvodnih radnika: oni su sasvim u redu, točno, ali oni ne doprinose jedinom stvari koja se broji u ekonomiji znanja: jedinstvenom komparativnom prednošću kroz originalne inovacije.

Upravljanje znanjem kodificiralo je glavni razvoj stavova o radnoj snazi s bijelim ovratnicima u 1990-ima, a to za najveći broj njih znači da su međusobno zamjenjivi i raspoloživi baš kao i njihova braća plavih ovratnika prije njih. 

Kad je upravljanje znanjem jednom pocijepalo znalačke radnike prema njihovoj važnosti za originalnu robu tvrtke, drugi njegov veliki cilj uslijedio je prilično lako. A taj cilj jest pretvoriti ljudski kapital u strukturni kapital.

Većina stručnjaka nudi rukovodiocima znanjem istu vrstu savjeta kao i Stewart: priznajte im njihovu važnost. Dajte im resurse koje trebaju. Ali, nemojte im previše popuštati, niti ići predaleko. "Dajte im previše sredstava, i uskoro ćete se zateći kako priželjkujete ono što oni isporučuju. Nećete dobiti ono što želite vi, već ono što zajednica želi isporučiti.".

Previše neovisnosti znalačkih radnika može postati prijetnjom procesu u kojem je znanje stavljeno u produktivnu upotrebu.

Krajem 1990-ih, kad je elita znalačkih radnika postala dovoljno oskudna ili mobilna da se štrajkom izbori za dobre uvjete, to je uzrokovalo sve moguće vrste korporativnog gunđanja o maženju programera koji se ponašaju poput tinejdžera i o usponu razularene klase "radnika sa zlatim ovratnicima".

Odobravanje bilo kakve pregovaračke moći znalačkim radnicima - a da ne govorimo o samoupravljanju - otežavalo bi tvrtki zadatak maksimiziranja vrijednosti njihovog znanja za njen račun.

Samo zadovoljni znalački radnici mogu zadovoljiti potrebe tvrtke za originalnim znanjem koja će omogućiti izvlačenje dobiti, a ipak samoupravljanje, središnji izvor zadovoljstva znalačkih radnika - uostalom, kao i svih radnika - ne smije biti dopušteno niti na koji bitan način.

Radnici - samoupravljači predstavljaju stalan problem odanosti; za njih su menadžeri znanja u tom pogledu potrebni jednako ili čak i više nego što je za industrijske radnike bila potrebna tejlorizacija.

Upravljanje u ekonomiji znanja sastojalo se od razdvajanja namještenika s originalnim znanjem od preostale velike većine znalačkih radnika, i potom smanjivanja neovisnosti i socijalne zaštićenosti ove druge grupe onako temeljito kao što se to nekad dogodilo industrijskim radnicima.

prosvjed

 

Sveučilište na tri kata

U međuvremenu, američka sveučilišta prošla su jezovito sličan put. Fakultetski nastavnici su znalački radnici par excellence; gotovo svi nastavnici na četvorogodišnjim fakultetima sveučilišta imaju akademski stupanj doktora znanosti, a većina njih u nekoj mjeri obavlja i istraživački rad. Ipak, tokom proteklih trideset godina udvostručio se udio asistenata koji ne rade puno radno vrijeme ili nisu zaposleni na neodređeno vrijeme.

Danas je privremeno zaposleno čak sedamdeset posto nastavnog osoblja s kojim posluje američki sustav. Čak i u najbolje financiranim poljima znanosti i tehnologije, "udio nastavnog osoblja s punim radnim vremenom pao je s 87 posto u ranim 1970-ima na 75 posto u 2003. godini.".

Ovi fakultetski nastavnici bez stalnog radnog odnosa ne sudjeluju u upravljanju sveučilištem i imaju malo ili nimalo utjecaja na svoje odjele. Zaposleni su na kratkoročne ugovore - od jednog semestra do pet godina - i tretirani kao drugorazredni u odnosu na stalno zaposlene nastavnike; u većini slučajeva može ih se otpustiti u vrijeme financijske krize.

Najvažniji trend u posljednjih tridesetak godina jest rastuća nejednakost između privatnih i državnih sveučilišta. Najpoznatija nejednakost jest razlika u bogatstvu: oko 2005. godine Harvard je po dodiplomskom studentu trošio 60.000 dolara; Kalifornijsko sveučilište, pak, trošilo je otprilike desetinu tog iznosa. Jednako tako otvorili su se i drugi jazovi: postotak diplomiranja; omjeri broja studenata i nastavnika; stope prihvaćanja; plaće nastavnika.

Valja priznati da SAD danas ima trobrzinski sustav visokog obrazovanja. Na vrhu je Ivy League Plus koji obrazuje vrhunskih jedan posto od osamnaest milijuna ljudi trenutno upisanih u neku vrstu visokoškolske ustanove u SAD-u. Evropljani su sigurno čuli za sva ta sveučilišta, od Harvarda i Stanforda do Dukea, MIT-a i Cal Techa, koja dominiraju svjetskim ljestvicama. Takvih je sveučilišta dvadesetak.

Za njima slijedi skupina od oko stopedeset koledža i sveučilišta koji su "selektivni" i imaju solidan ugled izvan svoje lokalne zajednice. Među njima su državna istraživačka sveučilišta poput Visconsina, Michigena, Sjeverne Karoline, Teksasa, Floride i mnogih drugih.

Preostalih tri i pol tisuće institucija visokog obrazovanja primaju manje-više svakoga tko se prijavi, često su usmjerene na regionalne potrebe i stručno usavršavanje, i moraju se snalaziti s daleko manje sredstava negoli sveučilišta na gornje dvije razine. Te trećerazredne institucije većinom su više škole (community colleges).

Bez obzira na to kakve dobre stvari se događale studentima u njihovim učionicama - a nema razloga pretpostaviti da su učenje i akademske pogodnosti na tim mjestima slabiji - te škole izdaju masu diploma koje njihovim nosiocima ne daju nikakvu osobitu prednost na tržištu rada. Iako su njihovi diplomanti stekli svrhovite kognitivne sposobnosti i certifikate za neka uska područja, oni nisu dobili nikakvu društveni prednost.

Ove institucije omogućavaju osnovnu zapošljivost, ali ne i društvenu pokretljivost. Sve češće se takve institucije doživljavaju kao jedino odredište za stjecanje znanja, za koje su društveni vođe uopće spremni platiti. Te su institucije poligoni za istinski "kognitarijat" - znalačke radnike, i tek rijetko menadžere znanja, kojima se (tj. radnicima) vrlo strogo upravlja počevši od kurikuluma usmjerenog neposrednim poslovnim vještinama već od prve godine studija.

radnik

Slične razine odavno su dio evropskog visokog obrazovanja, a modernizacija ih je samo učinila još gorima.

Francuska već ima dvobrzinski sustav sveučilišta i veleučilišta; zakonodavstvo koje je donijela Sarkozyjeva administracija - La loi relative aux libertés et responsabilités des universités (Zakon o slobodi i odgovornosti sveučilišta, donesen u kolovozu 2007.) - koristi koncept sveučilišne autonomije za povećanje nejednakosti financiranja što će dovesti do pojačanog raslojavanja kampusa unutar nacionalnog sveučilišnog sustava.

Sličan primjer je i njemačko natjecanje Elite 10, nastalo kao odgovor na sve veću važnost međunarodnog rangiranja sveučilišta (koja većinom imaju nesumjerljive nacionalne obrazovne tradicije i različite društvene misije) u stvaranju obrazovne politike.

Raslojavanje blokira izravan odgovor na stvaran problem ovih sveučilišnih sustava, a to je njihovo veoma nedostatno financiranje: Francuska i Njemačka po studentu troše otprilike osminu onoga što troše elitna američka sveučilišta s vrha međunarodnih ljestvica.

Očit odgovor bio bi preokrenuti pad financiranja visokog obrazovanja iz osobnog dohotka na osnovu tradicionalnog kapitalističkog ekonomskog obrazloženja da je to dobra investicija u budući prosperitet.

Nesumnjivo je da je ovaj argument veom prisutan u SAD-u. No, on nije prevladavajući. Zašto nije, čak iako je šteta po obrazovanje počinjena raslojavanjem sve očitija?

 

Kognitivni kapitalizam kao otvorena inovacija

Osim činjenice da je vjerojatnije da će bogati i slavni plaćati niže negoli više poreze, pojavio se i jedan strukturni razlog koji je inherentan industrijama znanja. Te su industrije usvojile inovacijsku strategiju koja odbacuje menadžerske kadrove i vojske bijelih ovratnika iz industrijskog doba.

Prema njihovom vjerovanju, ta strategija iskorištava vlastitu inovaciju ne stvarajući "nepovratne troškove" za fiksnu infrastrukturu znanja. Ova inovacijska strategija više ovisi o iskorištavanju negoli o investiranju, i temelji se više na remetilačkom negoli na njegujućem odnosu prema vlastitoj radnoj snazi.

Trenutna situacija u visokotehnološkom reciprocitetu sveučilišta i industrije može se sažeti preko utjecajne paradigme poznate kao "otvorena inovacija". Otvorenom se naziva zato što pokušava odgovoriti na ovaj izvorni uvid u teoriju znalačkog radnika: da znanje nije rijetkost već je opća pojava, da u populaciji nije usko raspoređeno već je rasprostranjeno, te da je pokretljivo na način koji ne može kontrolirati niti najmoćnija korporacija.

Kao što je ustvrdio Henry Chesbrough, teoretičar poslovanja koji je skovao pojam otvorene inovacije, poduzetništvo temeljeno na tehnologiji mora naučiti poslovati u ambijentu obilnoga znanja. 

microsoft

Marshall Phelps, vodeći strateg intelektualnog vlasništva najprije u IBM-u, potom u Microsoftu, tvrdi:

"Dok su tvrtke oko 80 posto velikih inovacija tokom 1970-ih stvarale u vlastitim laboratorijima za istraživanje i razvoj, podaci govore da je početkom 21. stoljeća više od dvije trećine važnih inovacija nastalo iz nekog oblika međuorganizacijske suradnje - bilo između privatnih poduzeća, bilo između poduzeća i državnih laboratorija ili istraživačkih sveučilišta.

"Otvoreni" inovacijski sustavi prihvaćaju veliku pokretljivost radne snage i cijene suradnju izvan institucionalnih granica, osobito sa sveučilištima. Teorija otvorene inovacije predmnijeva da vrijednost nastaje individualnim intelektualnim radom unutar složenih društvenih mreža, a suradnju preko granica smješta u samu srž ekonomije znanja. K tome, svrha strategije otvorene inovacije jest u tvrtku apsorbirati vrijednost stvorenu društvenom suradnjom.

Phelps naglašava da otvorena inovacija počiva na intelektualnom vlasništvu (kao kod "zatvorene" inovacije). Razlika je u tome što se "intelektualno vlasništvo više ne može promatrati samo kao negativno pravo" da se drugome zapriječi korištenje svog intelektualnog vlasništva, niti da se nametne porez na njegovo korištenje u obliku prihoda od patenata.

"Odsad nadalje, najveća vrijednost intelektualnog vlasništva nije pretežno u tome da se koristi kao oružje protiv konkurenata, već prvenstveno da služi kao most suradnje s drugim tvrtkama pomoću čega će tvrtke lakše steći tehnologije i kompetencije potrebne za uspješno natjecanje".

Vodeće tvrtke poput Microsofta stvaraju mrežu manjih tvrtki, kooperanata, te klijenata čiji vlastiti proizvodi ovise o Microsoftovima, i to kroz sustav unakrsnog licenciranja koje ih sve skupa vezuje zajedno u jednu veliku "ekologiju" s Microsoftom kao njenim temeljnim pravnim i tehnološkim standardom.

Phelps i drugi gurui otvorene inovacije zaključili su da istinska tržišna dominacija nije nastala iz otvorene borbe protiv konkurenata za kontrolu, jer bi to značilo da se otuđujete od kupaca i saveznika, kvarite svoj javni imidž, gubite prilike za pristup izumima drugih ljudi, te da gubite velike dijelove imetka.

S druge strane, ako uspijete uvjeriti svoje potencijalne konkurente da vam daju pristup svojim izumima u zamjenu za nešto od vas, mogli biste utjecati na - ako ne i izravno kontrolirati - mnogo veći poslovni ekosustav negoli prije.

Polazeći od suvereniteta u upravljanju kako ga poima Foucault, tvrtke otvorenih inovacija poput Microsofta ne koriste otvorenost da bi potkopale svoj monopol, već da bi ga proširile, i to upravo time što postaju fleksibilnije.

Otvorena inovacija sudjelovanjem u Microsoftovoj marki daje malim tvrtkama priliku za pristup uhodanim tržištima, kao i za stjecanje određenog intelektualnog vlasništva i financijske potpore. Za velike igrače, pak, otvorenost znači osmanlijsku ekspanziju poliglotskog carstva koje ipak ima svoj vlastiti kod upisan u svim svojim operacijama.

Zato su najuspješnije korporacije znanja upravo one koje najbolje koriste tuđi novac i tuđe izume. Naziv te igre je iskorištavanje.

razmjena

Primjerice, Intel, najjači svjetski proizvođač kompjuterskih procesora, pristupa postojećem laboratoriju u cijelosti popunjenom osobljem i financiranom kombinacijom saveznih potpora i sveučilišnih doprinosa, predlaže mu područja istraživanja i osoblje, te financira projekt s daleko manje novca od onoga što bi ga koštalo da ga izvede sam (neformalne procjene među osobljem koje radi u transferu tehnologije kažu da tvrtka poput Intela plaća sveučilišnom laboratoriju od 5 posto do 10 posto onoga što bi Intel potrošio kad bi to istraživanje proveo sam).

Naravno, sveučilišta taj novac inače ne bi dobila, i uz to ponekad ide i najsuvremenija oprema kao i odličan znanstveni doprinos Intelovog osoblja. Osim toga, istraživanje se može pokazati revolucionarnim, kao što je bio slučaj s nanotehnologijskim istraživanjem što ga je Intel financirao na Kalifornijskom sveučilištu u Santa Barbari, a bilo je usmjereno prema razvoju silicijskih čipova koji bi umjesto električne energije provodili svjetlost.

Zauzvrat svom pokroviteljstvu Intel dobiva pristup rezultatima istraživanja, često isključivo za određeno razdoblje, teprvu "žetvu" izuma koji se mogu pretvoriti u korisno intelektualno vlasništvo. Sveučilišta većinom ne otkrivaju financijske uvjete - nepovoljne za sveučilište - ali zato obznanjuju svoju povezanost s prestižnom tvrtkom poput Intela i trube naokolo o preliminarnim rezultatima istraživanja.

Intelu je takva strategija korisna jer može apsorbirati tuđe izume pretvarajući ih u Intelovo intelektualno vlasništvo po jeftinoj cijeni.

Otvorena inovacija ima jasnu implikaciju za znalačke radnike. Oni nisu svojoj tvrtki vredniji samo zato što rade za nju. Intel može na sveučilištu pronaći grupu diplomaca koji rade nešto bitno za projekt razvoja proizvoda, i njima zamijeniti vlastitu grupu koja je na tome radila ranije.

yoga

Kako profitabilno znanje može doći s bilo kojeg mjesta i u bilo koje vrijeme, menadžment nije motiviran na odanost vlastitim cerebralnim radnicima nasuprot onima u tek osnovanim ili državnim laboratorijima, ili pak konkurenskima, ako su ti drugi cerebralni radnici upravo izveli nešto zanimljivo.

Bilo koji pojedinac ili skupina radnika, čak i ako je njihov rad odličan, ocjenjivat će se u nekoj verziji uvjeta upravljanja znanjem: može li ih se automatizirati, zamijeniti jeftinijim radnicima iz vanjskih tvrtki, ili pak pretvoriti u izvore originalnog znanja?

Samo ova posljednja skupina dobit će podršku i zaštitu; ostali će često biti zadržani, ali uz drugorazredne plaće, resurse i radne uvjete, kakvi su u sveučilišnom svijetu postali normala.

Otvorena inovacija logično pokušava zadržati većinu svojih znalačkih radnika što je više moguće "tekućima". To znači zadržavanje apsolutne lojalnosti samo prema onoj manjini zaposlenih koja proizvodi originalno znanje, te što manju moguću odanost prema svima ostalima.

 

Upravljanje pomoću nejednakosti

Kao i drugi teoretičari kognitivnog kapitalizma, André Gorz predviđa rast političkih napetosti između znalačkih radnika i menadžera znanja, opisujući prenošenje klasne borbe na novi dio javne sfere. Sukob je stvaran, ali otpor je slab.

Velika američka istraživačka sveučilišta dodjeljuju različitim vrstama obrazovanja vrlo različite razine sredstava. Stručni studiji dobivaju po studentu oko tri puta više sredstava negoli za dodiplomce. Za studente medicine dobiva se u prosjeku deset puta više sredstava.

Različita dodiplomska područja također su neravnopravno financirana: jedna je studija pokazala da inženjerski studiji po studentu dobivaju preko pet puta više sredstava negoli studiji društvenih znanosti. Ove su financijske razlike obično prikrivene retorikom zajedničkog profesionalnog statusa, kao i nepreciznošću u pogledu plaća i radnih uvjeta na svakom od tih studija.

ekonomija

Evo jednog nedavnog primjera. Sve nastavno osoblje na Kalifornijskom sveučilištu 2009. godine dobilo je "neplaćeni dopust", odnosno uz nekih osam posto smanjenja plaće omogućeno im je da rade osam posto manje.

Mnogi sveučilišni nastavnici odlučili su da će većinu tog neplaćenog dopusta koristiti tokom nastave, to jest, da će otkazati nastavu. Neki su svoj neplaćeni dopust podijelili između nastave i istraživanja. Drugi su to učinili zato da bi "smanjenje proračuna postalo vidljivo u javnosti", tako da svi vide kako kresanje državnog proračuna oštećuje visoko obrazovanje.

Većina onih koji su prosvjedovali bili su iz humanističkih i društvenih struka, gdje nastavnici imaju mnogo više nastave nego nastavno osoblje u tehničkim strukama. Akademski senat kao formalno predstavničko tijelo fakulteta jednoglasno se složio da se dio neplaćenog dopusta smije koristiti u vrijeme predavanja.

Krajem kolovoza 2009. glavni akademski dužnosnik za sve kampuse Kalifornijskog sveučilišta izjavio je da se neplaćeni dopust ne svije koristiti tokom nastave, intervenirajući u fakultetski nastavni raspored na dotad neviđen način. Istovremeno, razvio je mehanizam kojim sveučilišni nastavnici s ekstramuralnim stipendijama - uglavnom oni iz tehničkih i tehnoloških znanstvenih stuka - mogu svoju izgubljenu plaću nadomjestiti dijelom stipendije (ukoliko je to stipendistu dopušteno).

Samo jednim nizom administrativnih radnji sveučilišni dužnosnici prebrisali su povijesnu autonomiju fakulteta nad nastavom, a onda stvorili razliku između nastavnika sa ekstramuralnim stipendijama i nastavnika bez njih dopustivši prvima, ali ne i potonjima da izbjegnu smanjivanje plaće.

Evo slijeda postupaka kojim se upravljanje znanjem rutinski služi: najprije poricanje autonomije znalačkih radnika znanja unutar organizacije, potom raslojavanje različitih klasa znalačkih radnika na osnovu njihove neposredne odgovornosti za dotok živog novca u organizaciju.

Predsjednik Kalifornijskog sveučilišta nazvao je osoblje s ekstramuralnim stipendijama "poduzetnicima", i u više navrata rekao da su to ljudi čiji se ostanak želi osigurati. Lojalisti koji obavljaju dnevnu rutinu organizacije proglašeni su drugorazrednima.

Njihove "poduzetničke" aktivnosti, kao što su smišljanje i oblikovanje nastavnih kolegija, stvaranje ideja koje će prepustiti studentima, ukratko, vrijednost koju stvaraju inventivnim radom, u potpunosti su previđene.

 

Psihološka blokada tri staleža

Ove hijerarhije unutar zajednice znalačkih radnika izazivaju ljutnju, povlačenje i paralizu. Pobjednici umiju dobro prepoznati probleme, ali se ustručavaju ugroziti vlastite prednosti i osjećaju da malo toga mogu učiniti na razini cijelog sustava. Oni koji se okorišćuju tim sustavom nastoje ga ignorirati, a iznimke su rijetke. Gubitnici reagiraju kombinacijom bijesa i oklijevanja.

U slučaju Kalifornijskog sveučilišta, umjesto očekivanih štrajkova velikih razmjera desili su se samo neusklađenost i fragmentirane strategije. Izvor ljutnje je očigledan - osjećaj nepravednog potčinjavanja, doživljaj da organizacija zanemaruje, pa čak i odbacuje njihov rad i stvaranje vrijednosti. Oklijevanje proizlazi iz osjećaja uzaludnosti pomiješanog s tjeskobom da će akcija iz pozicije nemoći uroditi samo daljnjom nemoći i štetom.

mozak

Budući da su u ekonomiji znanja veze organizacije neupitne, i da je financijski mjerljiv dobitak dominantna vrijednost, znalački radnik-gubitnik ne može se osloniti na stabilan odnos s višim menadžmentom. To vrijedi čak i za fakultetske nastavnike u trajnom radnom odnosu: iako im njihovi nadređeni bez ogromnih napora ne mogu oduzeti radna mjesta, oni su im već oduzeli njihovu stabilnu, poštovanu, neupitnu, vidljivu poziciju.

Jedna od uobičajenih reakcija je povrijeđeni narcizam - što je Christopher Lasch odavno identificirao kao uobičajeni fenomen birokracije - gdje osoba osjeća da je njen "profesionalni napredak postao manje ovisan o kvaliteti rada i odanosti tvrtki negoli o "vidljivosti", "impetusu", osobnom šarmu i sposobnosti stvaranja dojma".

Iako se znalački radnici navodno odlikuju samostalnošću, to je jedna od značajki koju ometa njihova briga za imidž. Budući da su korjenito odustali od izjednačavanja svog statusa forsiranjem smislene organizacijske promjene, uglavnom su se fokusirali na održavanje dobrih individualnih odnosa s nadređenima, što zahtijeva općenito prihvaćanje ovisnosti njihova mjesta, što pak dovodi do daljnje ljutnje, ovisnosti i paralize.

U kognitivnom kapitalizmu uistinu postoji sukob između načina proizvodnje znanja i načina posjedovanja znanja. No, to ne prerasta u politički sukob kakvog Gorz naziva klasnim ratom. 

Analitičari često ukazuju na to da dva opća fenomena mogu potkopati produktivno proturječje poput ovoga u kognitivnom kapitalizmu. Prvi je oskudica, u kojoj loši uvjeti tjeraju na pobunu. Drugi je neefikasnost, u kojem je elita umorna od rasipanja novca kojim kontroliraju ljude, a ne uspijevaju izvući tih zadnjih 20 posto od znalačkih radnika ozlojeđenih mediokritetskim tretmanom. 

Nijedno od toga dvojega ne funkcionira u ekonomijama znanja gdje mase znalačkih radnika na svjetskoj ljestvici i dalje pripadaju srednjoj klasi, i gdje osjećaj profesionalne obaveze proizvodi dovoljno dobru efikasnost u gotovo svim slučajevima (kao i strepnje od otpuštanja i zatvaranja radnih mjesta ako uzmanjka efikasnosti).

Upotrijebimo li jezik oštriji nego što se u SAD-u ikad tolerirao u diskusijama, unutar Busheve i Obamine administracije možemo vidjeti sjenku ancient régimea, znakove povratka tri staleža iz doba kralja Sunca.

Prvi stalež: politički i korporativni rukovodioci međunarodne razine uživaju ​​vrlo ograničenu odgovornost prema nacionalnoj populaciji. Ova moć počiva uglavnom na koncentraciji bogatstva; oboje je naraslo u posljednjih nekoliko desetljeća, a proširilo se izvan sićušne skupine tajkuna i velikih obitelji i na trgovce, bankare, te direktore koji godišnje zarađuju desetke ili čak stotine milijuna dolara.

Taj stalež sa zaradom iznad 1.600,000 dolara u 2007. godini po svojim prihodima čini onih vrhunskih 0,1 posto na američkoj ljestvici, no još bolje ih je opisati kao "gotovo petnaest tisuća obitelji s godišnjim prihodima od devet i pol milijuna dolara ili više." Među njima je sve više ljudi iz globalnih korporacija i financijskog sektora, a većina njih pohađali su sveučilišta Ivy League Plus - Harvard, Yale itd. te Stanford, MIT, možda Duke, i samo još  nekoliko drugih; sva privatna.

Drugi stalež: to je podupirući visokotehnološki kler koji raspolaže visoko razvijenim pravnim, menadžerskim i financijskim vještinama što omogućavaju uspješno poslovanje i ulaganje u visoko profitabilne, pretežno oligarhijske sektore poput informacijske tehnologije, komunikacija, bankarstva, farmaceutike isl. Medicinska i inženjerska znanja također su važna, iako na manje izravan način.

Njihovi prihodi svrstavaju ih u gornjih jedan posto (počevši od 350.000 dolara godišnje u 2007.) Oni govore tehničke jezike prava, menadžmenta i financija što su u velikoj mjeri nerazumljivi čak i visoko obrazovanim nestručnjacima, te održavaju nevidljivo carstvo vlasničkih struktura i unosnih transakcija čije se postojanje nazire samo kroz povremene katastrofe poput financijskog kraha 2008. godine.

Treći stalež: novi treći stalež karakterizira povećana nesigurnost i politička bespomoćnost, na vrhu tog ostatka populacije jednako kao i na dnu. Gotovo osamdeset posto američkog društva nije uskladilo svoj prihod u odnosu na inflaciju još od 1970-ih, a njihov udio u neto vrijednosti i financijskom bogatstvu SAD-a u stalnom je padu.

Onih devetnaest posto koji slijede iza gornjih jedan posto najbogatiji su u ovoj skupini, no i oni su većinom doživjeli da se njihovi stabilni mirovinski planovi pretvaraju u investicijske fondove što su u jesen 2008. godine izgubili četvrtinu svoje vrijednosti, da troškovi zdravstvene zaštite bujaju kao gljive poslije kiše, i da se njihovi redovi osipaju kroz valove masovnih otpuštanja u proteklih dvadeset godina. Njihova djeca tovare si sve veće i veće dugove za školarine kako bi stekla sve klimaviju šansu  za stabilnost i imućnost.

radnici

Ovaj stalež čine radnici plavih ovratnika u građevinarstvu, poljoprivredi i uslužnim djelatnostima, ali tu je i ogromna većina cerebralnih radnika čiji poslovi zahtijevaju fakultetsku diplomu, dodatno specijalizirano znanje, i komplicirani iskustveni know-how - medicinske sestre, socijalni radnici, računovođe, urbanistički planeri, arhitekti i sveučilišni profesori s doktoratima iz antropologije ili povijesti umjetnosti.

Iako oni s vrha ovog staleža uživaju znatno bolje životne šanse od onih s dna, radni uvjeti za sve iz ove većinske grupe nesigurniji su negoli prije dvadeset godina, njihova produktivnost manje je cijenjena, a sve je manja i njihova socijalna pokretljivost prema gore.


Analogija s predrevolucionarnom Francuskom očito je neprecizna, ali njen tip društvene stratifikacije sve je jači i sve dublji u većini bogatih zemalja. Ona oslikava gotovo posvemašnji poraz utopijske vizije masovnog prosperiteta, vlasti većine, opće jednakosti i kulturnog napretka putem smanjenja oskudice.

Eto oskudice natrag, za sve osim najgornjih jedan posto čije gomilanje sumanutih, apsolutno nepotrošivih količina osobnog bogatstva već samo po sebi doprinosi strahu od straha od oskudice - od života kakvim žive i najbolje obrazovani obični ljudi u sve bespomoćnijem svijetu kojega je ta elita pomogla stvoriti.

Ono što je Barbara Ehrenreich nazvala "strahom od propasti" srednje klase, upravo to danas definira život velike većine znalačkih radnika.

Upravljanje znanjem tu služi za povlačenje crte razgraničenja oko njih, te između drugog i trećeg staleža - između stvaralaca originalnog znanja koji uživaju ostatke sigurnosti iz zlatnog doba, te onih koji su većinom jako dobro obrazovani, visoko uvježbani, jako preopterećeni, i čije rezultate odličnog rada tvrtke ne mogu kontrolirati, tako da se oni šire i na manje vidljive članove društva kao što su studenti, pa i društvo u cjelini.

Vidim dvije glavne strategije suzbijanja ove pojave.

Prva je razotkrivanje forsiranja, iskorištavanja javnog dobra, te skrivenog subvencioniranja kroz koje treći stalež i njegove institucije podupiru druga dva - a kroz koje zapravo državna sveučilišta podupiru privatnu industriju na način sve razorniji po njih same.

Drugi je način da se ponovo osmisle i artikuliraju šire društvene i kulturne misije koje će poteći od ostalih devet desetina znalačkih radnika, netehničkih cerebralnih radnika (u tradicionalnom smislu) čije ideje o različitosti, jednakosti, pravdi, korisnoj tehnologiji, održivom razvoju, te mnogim drugim pitanjima mogu transformirati svijet.

Sveučilište je očigledno mjesto za počimanje ove reartikulacije, i ono treba uspostaviti postkantovsku ravnopravnost fakulteta koja će im omogućiti da ponovo uđu u posjed znanja izgubljenoga  potčinjavanjem znalačkih radnika s neoriginalnim znanjem.

nova ekonomija

Povezani članci

Who's Online

We have 210 guests and no members online