Iz Regije..

Tugare: Trišnja nestala, samo nam je pisma ostala

I prije trišanja ovdje se živjelo od zemlje, loze, smokava, sijala se i pšenica, gojile koze i ovce, držali volovi i konji. Sve one padine Mosora su u međama. Kamen temeljac za cestu kroz Srednja poljica postavljen je 1897., a kolosalnica - kar s napumpanim gumama, diližansa, počela je prolaziti ovuda 1904., poslije su došli automobili. Odmah poslije Drugog rata radnike je kamion vozio prema škveru, Dugom Ratu, Omišu... Gore iz Dubrave, udaljene na sat hoda niz Mosor, spuštali su se ljudi kako bi išli raditi. Poslije su došli autobusi, po šest, sedam svako jutro.. Dolje u središtu mjesta je zadružni dom, građen još 1949. godine, koji pamti i puno bolja vremena. Pred njim bista doktora Luiđija - Karla Bulića, koji ima ovdašnje korijene, spomenik NOB-u s potpisom nepoznatog počinitelja. Tabla s natpisom Etno muzej Radilović poziva nas da svratimo. Vlasnik mu Ivan Radilović (75), osebujna ličnost s biografijom o kojoj bi se nadugo moglo pripovijedati. Zbirka je to, na prvi pogled, svega i svačega, te se može dojmiti kao svojevrsna mješavina etnografskog muzeja s obiljem alata i predmeta iz davnih vremena, muzeja, sa svim onim bistama narodnih heroja i štafetama mladosti, revolucije i Trokutova antimuzeja, no pomnijim zagledanjem može se tek naslutiti koliko je u sakupljnje svega ovoga tijekom minulih pedeset godina, koliko je Radilović predan ovom poslu, utrošeno erosa. I novca, isto tako. Čitava zbirka je, treba li napominjati, pod zaštitom Ministarstva kulture..., piše Dražen Duilo za Slobodnu Dalmaciju u svojoj reportaži o Tugarama ...

Mještani Tugara: Trišnja nestala, samo nam je pisma ostala

Piše: Dražen Duilo / Slobodna Dalmacija
Izvor: Slobodna Dalmacija


Tradicija mirakula, misterija i moraliteta - formi koje bijahu most preko kojega će drama iz antike prijeći u novo doba - oživi na nov i poseban način po nekim našim mjestima u božićno vrijeme, a ambijentalna predstava, pomno pripremana s glumcima amaterima, uvijek nosi isti naziv: “Žive jaslice”.

Tako bijaše i u Tugarima, gdje su pozvali ovog novinara koji se, eto, odao skitnji po selima, a on, takav je, eto, kad negdje dođe, voli proljudikati, zaviriti u vrijeme, prostor i sebe samoga...

Nešto se događa, cijelo mjesto živi za danima uvježbavanu i već, zbog lošeg vremena, odgađanu predstavu. Eno je trećaš Ante (10) odjenuo svoj kostim malog pastira čak četiri sata prije predstave. Scenografija pored crkve Porođenja Blažene Djevice Marije, gore na Tugarima - tako ovdje kažu kad govore o crkvi smještenoj na brijegu iznad sela u prodolini između dviju vrleti Mosora, uz cestu što od Žrnovnice i Srinjina vodi prema Gatima, s razbacanim starim zaseocima, od kojih su neki sasvim napušteni, sve od kamena i novim kućama po rubovima polja - već je spremna. Improvizirane nastambe od drva, jutene vreće opiru se buri, pećina u kojoj su smještena jaslice napravljena je od kamenih gromada...

Gore na crkvi, građenoj od 1739. do 1754. godine, ispod reljefa biskupa, natpis na bosančici - pismu, zvanom još i hrvatska ćirilica, ma što tko mislio o tomu, kojim je napisan i Poljički statut, kapitalni dokument o običajnom pravu u ovim krajevima i almanah domaćih kulturnih antropologa - koji nam govori da je ovaj sakralni objekt građen za vrijeme arhibiskupa splitskog Antona Kadičića i knezova poljičkih Ive Novakovića i Marka Barića. Remeta - i otac mu bio - Denis Javorčić (50) dolazi ovamo na službu iz Žrnovnice. Breca. Bit će sprovod.



Pod brijegom je Čažin Dolac - zaselak od zbijenih kamenih kuća. Putokaz upućuje na eko-etno selo. No, Čažin Dolac to tek treba postati, sačuvan je onakav kakav je bio, ima sve potencijale da postane dio turističke ponude. Kad je napuštanje ovakvih zaselaka trajalo, onda je stizao beton narušavajući kamene strukture, no kad bi se iseljavanje dogodilo brzo, ambijent bi, kao i ovdje, ostao sačuvan.


Bista doktora Luiđija

Dolje u središtu mjesta je zadružni dom, građen još 1949. godine, koji pamti i puno bolja vremena. Pred njim bista doktora Luiđija - Karla Bulića, koji ima ovdašnje korijene, spomenik NOB-u s potpisom nepoznatog počinitelja.

Tabla s natpisom Etno muzej Radilović poziva nas da svratimo. Vlasnik mu Ivan Radilović (75), osebujna ličnost s biografijom o kojoj bi se nadugo moglo pripovijedati. Zbirka je to, na prvi pogled, svega i svačega, te se može dojmiti kao svojevrsna mješavina etnografskog muzeja s obiljem alata i predmeta iz davnih vremena, muzeja, sa svim onim bistama narodnih heroja i štafetama mladosti, revolucije i Trokutova antimuzeja, no pomnijim zagledanjem može se tek naslutiti koliko je u sakupljnje svega ovoga tijekom minulih pedeset godina, koliko je Radilović predan ovom poslu, utrošeno erosa. I novca, isto tako. Čitava zbirka je, treba li napominjati, pod zaštitom Ministarstva kulture.

- Koliko sve ovo zajedno vridi?

- Nije na prodaju! - odbrusio nam je Radilović.

No, ipak, svaki spomen Tugara novinaru će uvijek buditi istu, nejasnu emociju vezanu uz vrijeme kad bi mu mater, radeći sezonski u “Dalmi”, u škašeli od traveše, za svog jedinca “prošvercala” šaku nekih ogromnih trešanja i rekla mu “ovo su tugarke”. Nije da je mu djetinjstvo bilo oskudno trešnjama - ta pokojni ujac je svaku rašeljku što je niknula u međi od Krča navrnuo na trešnju - no “tugarke” su bile nešto posebno, takav praznik za oči i nepca ne može se usporediti ni s jednom sličnom pojavom u univerzumu...


Nema više zadruge

Nije trešnja, nego trišnja, ispravljaju odmah novinara ovdje. Jer trešnja, to je kad se nešto trese, i odmah mu pada na pamet da će i Gospari za onu veliku katastrofu koja je Dubrovnik pogodila 1667. reći “velika trešnja”... Dakle, tih trišanja “tugarki” ovdje se u boljim godinama bralo i po 45 vagona, šleperi-hladnjače sve su ih odvozili direktno u Njemačku. U pakiranjima od po dva kilograma. Sve je organizirala poljoprivredna zadruga. Koje više nema.

O prvim trišnjama koje su stigle među ovdašnje Novakoviće, Jurišiće, Glavinoviće, Markičeviće, Buliće... postoje različiti podaci. Po jednima, prvu je trišnju 1918. donio Ivan Vrkić (Cvitan) iz Goricije (Gorice) u Italiji, a po drugima je po sadnicu prve tugarske trišnje Jure Novaković išao u Zadar još prije toga.

Od nekadašnjeg obilja - kad bi cvale, izgledalo je kao da je onu dolinu netko prekrio lancunom - ostalo je tek poneko stablo, ni desetina onoga što je nekad bilo. U na brzinu upriličenom “okruglom stolu” na temu masovnog sušenja i nestajanja stabala “tugarke” čule su se različite teze.

Sudionici “okruglog stola” su Miljenko Vrkić (71) iz susjednih Naklica, čovjek koji se nakon umirovljenja vratio na djedovinu i ovdje stalno živi, Jozo Novaković Bepo (65), enciklopedija poljičke povijesti untoč tomu što nema formalno obrazovanje, Ante Markičević (65), mali poljički knez, te njegova majka Milena Mila (67):

- Sušenje trišanja počelo je kad je “Dugi Rat” počeja proizvodit ferokrom...

- Nije, uz trišnje je bilo puno višanja, a one su bile oprašivači. Cijena višnjama bila je toliko pala da ih se nije ispatilo brati, pa su kao kultura napuštane, a kad njih više nije bilo, i trišnje su počele puno slabije rađati, ljudi su se onda počeli okrećati praskama...

tugare

- Trišnje su počele propadati kad je vamo stiga bor, one cvitaju taman kad se borovi oprašuju. Od prašine s borova ni iz njihova cvita nije se moga razvit plod...

- Ma zemlja se iscrpila...

- Mi smo njih prokleli, eto šta je. Bože moj, Bože moj, koliko smo radili... Od zore do posli mraka, a onda kad bi lega u postelju, ona se ljuljala ka ona grana po kojoj se cili dan penješ. A sićam se da smo šezdeset i sedme godine samo mi ubrali 47 kvintala - zaključila je raspravu baka Mila.

I prije trišanja ovdje se živjelo od zemlje, loze, smokava, sijala se i pšenica, gojile koze i ovce, držali volovi i konji. Sve one padine Mosora su u međama. Kamen temeljac za cestu kroz Srednja poljica postavljen je 1897., a kolosalnica - kar s napumpanim gumama, diližansa, počela je prolaziti ovuda 1904., poslije su došli automobili. Odmah poslije Drugog rata radnike je kamion vozio prema škveru, Dugom Ratu, Omišu... Gore iz Dubrave, udaljene na sat hoda niz Mosor, spuštali su se ljudi kako bi išli raditi. Poslije su došli autobusi, po šest, sedam svako jutro.

soparnik - Uvik sam govorija, to šta su ljudi dobijali stanove od poduzeća, da su umisto toga dobijali kredite za gradit kuće i da su novci utrošeni u infrastrukturu sela, priča s našim selima bila bi skroz drugačija - primjećuje Miljenko Vrkić.

Tugarski mališani ovdje pohađaju školu do četvrtog razreda, a poslije idu u Srinjine.

Od svih blagodati demokracije Tugarani su obilato iskoristili zakonsku odredbu po kojoj je dovoljno 39 birača da se formira mjesni odbor, tako da danas mjesto s oko 800 stanovnika ima tri mjesna odbora, Čažin Dolac, Dočine i Podume. Naši ljudi i običaji, folklor... Pitamo zašto se to dogodilo?

- Iz ludosti - rezolutan je Bepo.

No, župa Tugare je jedinstvena, ona objedinjava sva tri mjesna odbora i susjedne Naklice. Evo se roji sumrak, bura jača, no za uprizorenje “Živih jaslica” više nema odgode.

- Ovo je dokaz da mjesto živi - govori nam Joško Bulić (56), glavni inicijator čitavog ovog događaja, kojemu je u potpunosti predan. “Žive jaslice” u Tugarima se događaju po četvrti put, kostime su posudili od prijatelja iz Prološca koji već petnaest godina organiziraju sličan sadržaj u koritu Suvaje. Nazočne prvi put, jer tek je odnedavna ovdje, pozdravlja don Marino Jurišin.


Pučki pivači

Tu je i stari župnik don Božo Čubelić, a u publici malo tko da nema nekog svoga među 120 kostimiranih izvođača, pastira, rimskih vojnika, kraljeva, svetaca i mučenika. U priču nas, u ulozi starog dide naratora, uvodi Joško Bulić, te ona počinje teći na poljičkom govoru...

Reći hladno, uz onu buru, čini mu se kao eufemizam. Svi u publici umotani su u kape, kapuljače, šalove, ima i onih koji pocupkuju od zime. No, nitko ne uzmiče.

Uloge Josipa i Marije dobili su Davor i Marina Miličević, njihov dvomjesečni Luka je mali Isus. Herod je Drago Petričević...

Kad je priča ispričana, svi trče, i akteri i publika, na okrjepu vrućim čajem.

- Dobro je bilo, imam samo par sitnijih zamjerki - govori, u ulozi savjetnika, Milan Maršić Kubala, organizator “Živih jaslica” u Prološcu.

- Vrijeme nam ni ove godine nije išlo na ruku - kaže Joško Bulić, te nam predstavlja svoje suradnike.

Tugare, naime, imaju čak četiri pjevačka zbora: Pučke pivače, Mješoviti zbor, Dječji zbor, te ekipu mladih koji djeluju i nastupaju pri župi, a sebe vole nazivati bendom. Ivana Mekinić studira elektrotehniku, vodi župni zbor, Višnja Glavinović viditeljica je dječje misijske grupe, pomagali su djeci u Africi, od pape Franje dobili su apostolski blagoslov... Pučki pivači ovdje djeluju preko sto godina, a postoji zapis o pjevanju i prije 250 godina. Trenutno ih je petnaest, a u predstavi je sudjelovalo njih šest...

Sliježu se dojmovi, analizira učinjeno. I grije.

U božićno vrijeme, dogodine, priča će biti još jedanput ispričana...

Povezani članci

Who's Online

We have 222 guests and no members online