'Reful' novim CD-om pomeo lažne klape

RefulKad vam u poplavi kojekakvih “klapskih” izdanja u ruke dođe jedan stvarno klapski CD komplet, poput ovoga jednostavno naslovljenog “Reful” po imenu titulara, a u izdanju Croatia Recordsa, oni koji poput potpisnika štuju izvornu dalmatinsku pjesmu moraju biti ushićeni. Ponajprije iskrenošću interpretacija koje su godinama prisutne bez naročita efekta, pa i na priredbama kojima je upravo izvorno pjevanje svetinja, unatoč najvišim priznanjima, kao što je ono najveće utrženo od stručnjaka 2006. godine u Omišu.., piše Igor Brešan u Slobodnoj Dalmaciji u svom osvrtu na novi nosač zvuka klape "Reful" .. 


REFUL


"Reful" novim CD-om pomeo lažne klape


Piše: Igor Brešan / Slobodna Dalmacija
Izvor: Slobodna Dalmacija


No, nije namjera kaditi pjevanju na koje smo nebrojeno puta ispucali sav arsenal atributa, pa ih ne treba opetovati ovom zgodom, nego s povodom progovoriti o izvornosti u koju se svi kunu, ali je nerijetko pogrešno tumače. Ne samo repertoarnim odabirom, dakle pristupom, nego, ne manje bitno, rasporedom glasova unutar postave i formatom pjevačkog tijela.


klapa Reful


Sve izrečeno ide na ruku splitskom Refulu, pa makar izgledalo uopćeno, ima za cilj verificirati ispravnost promišljanja pjevanja koje i ne uživa podršku medija, osim, srećom, na pozornici u Omišu.

Toliko, posredno o tankoćutnim, largo pjesmama punim melankolije u pet glasova (“Otkad te znam”, “Dobra večer, ružo moja”...) u kojima je svakome ostavljena mogućnost soliranja, pa i eksponiranja u pjevačkom smislu, dakako, u ovlastima koje ostavlja upravo klapsko pučko pjevanje, recimo, varoškog tipa. Svjetovno, dakako, na uho, u čijoj je podsvijesti crkveno pjevanje.


Bijeg od zborskih formi

Sjetio se te činjenice i Festival dalmatinskih klapa prije nekoliko godina, točnije tadašnji umjetnički ravnatelj dr. Miljenko Grgić pravilno akceptirajući problem izvornog pjevanja i spasonosnog bijega od većih, zborskih formi.

Limit s pet pjevača na Večeri izvornih napjeva pogodio je u srž problema, signalizirajući problem s koncertom koji je postao jednom od najvjerodostojnijih večeri festivala, premda se, kad je već zaživjela, mogla dorađivati posebnim stimuliranjem novih zaboravljenih napjeva, pa i, makar zvuči paradoksalno, povećanim brojem pjevača u bas dionicama.

Vratimo se Refulu, pjevačima koji su ostali dosljedni upravo takvoj klapskoj pjesmi, rasterećenoj festivalskih prestiža i stresova, čvrsto vezanih prijateljstvom u pjesmi, što je danas iz razumljivih razloga zanemarivo.

Ne treba gledati u 21. stoljeću tako klaustrofobično, rekli bi sjajni riječki pjevači na ovakve teze, a mi opet “tjerati svoju” argumentom kako su u najelitnoj postavi klape Trogir mogli pjevati samo pravi pravcati Trogirani. Nešto poput Alke!

Logika malih sredina nije se mogla preslikati na veće. Ne, nije šovinizam u pitanju, nego izneseno potencira sve specifičnosti govora, pjesme i mentaliteta, toliko poželjnih autohtonosti. Otišli smo predaleko, tko će danas na audicijama još tražiti osobnu?

Ali tko je bolje od Trogirana mogao donijeti trogirske pjesme, ili Ošjak veloluške, Maestrala dubrovačke, Lučice splitske..., ili poput Refula one što su odzvanjale s noge na nogu spuštajući se Križevom, zagubljenog Splita (“Merjane, Merjane”, “Dojdi u krilo moje”...), jasno apstrahirajući tri posljednje numere s CD-a.

I još nešto, ne manje bitno − ovo je jedan od zaista rijetkih albuma snimljenih u primjerenijem prostoru od studija, u akustički upotrebljivom samostanu sestara službenica milosrđa ančela na Dobromu.

Utoliko je i vjerodostojniji, jer i zidovi uličica odzvanjajući pjevaju, za razliku od steriliteta studija i nerazumijevanja mikrofona, bez obzira na to koliko bili moćni uključivati prostor.


Čistilište

Vezano uza problematiku, treba imati na pameti sjećanja maestra Eduarda Tudora, dugogodišnjeg ravnatelja Festivala, i njegova zapažanja vezana uz pjevanje koje nastojimo rekonstruirati i baštiniti, upravo po kriteriju klape Reful (“Ti si nestala tiho”, “Dojdi u krilo moje”...). “Nije format određivao i odrađivao izvornost, nego karakter pjevanja.”

Ta lijenost sa sjetnim naratorima, bilo tenora ili baritona na koje se hvatao ostatak, “zbor”, uprošćeno treći, temeljni glas. Bilo je to “čistilište”, u kojima su se našli i oni s manje sluha, a željni pjesme i druženja, jer basovske su dionice bile lako pamtljive i najmanje zahtjevne.

Pjevanje na kojemu je svojedobno inzistirao maestro Vinko Lesić s Filipom Devićem, boja je dokidala pjevački debalans.

Dakle, tenorske i baritonske dionice uvijek su, bez alternacija, računale na jedinke oboružane spontanošću, one koje su određivale kako karakter pjevanja, tako i identitet klape.
 

Povezani članci

Who's Online

We have 181 guests and no members online