Kad zapiva klapa..

Kad ste zadnji put na kantunu, trgu, ulici vidjeli da spontano arijom krene lipa pisma, naša klapska pisma? Onako čisto iz gušta, kad se zajedno nađu četiri prijatelja, vjerojatno nakon nekog druženja ugodnog, možda i nakon kojeg lipog bokuna zalivenog litricom vina, pa kad krene spontano omiškom kaletom, kao nekoć, naša pisma. Pisma bez potpore vlasnika neke u lipnju opet otvorene zalogajnice pod vedrim nebom ili štekata koji neće dočekati zimu, pisma koja nije sufinancirana od strane lokalne turističke zajednice, pisma koja se dogodila izvan neke ljetne priredbe ili mimo organizacije nekog lokalnog KUD-a, pisma koju i u gradu klapa više takoreći nema među svitom, na ulici, na trgovima, rijetko da ju se čuje i iz neke konobe, gdje je rođena, osim, naravno, u dane Festivala i uz pokroviteljstvo Ministarstva kulture. Ali ja ovdje pričam o nečemu drugom. O Omišu kakvog se sjećam, a to nije bilo tako davno. Kada su klape bile klape, a ne boy bandovi i orkestri za domjenke i sprovode. I kada se skoro svake noći po omiškim kaletama i trgovima moglo naletit na neku ovakvu ekipu, zastat par koraka dalje i malo guštat kad zapivaju, pa tek onda, onako malčice i ponosan, s nekom smišnom furešticom produžiti dalje u tamnu omišku noć..

Tekst i foto: Mladen Banović

Povezani članci

Who's Online

We have 178 guests and no members online