Kultni tugarski pjesnik nije izdao prijatelje već treću zbirku poezije

Kultni pjesnik, predavač fizike na splitskom FESB-u, planinar i predavač Ivica Sorić Suri objavio je zbirku poezije "Bijeli medvjedi i narančaste elipse". Pisac zbirke "Vidi točku šest" i legendarnog "Žutog kompresora" ima visoko mjesto među splitskim pjesnicima i poetskom publikom, pa i šire. Novom zbirkom to će mjesto i održati. Zbirku je Suri predstavio u četvrtak, u 19 sati, u Narodnoj knjižnici Omiš, uz urednicu Nadu Topić, ilustratoricu Andreu Musu, izdavača Petra Buljevića, uz glazbenu pratnju Jelene Novaković, Josipa Rogošića i Vlade Brzovića. Oni koji su propustili druženje s Surijem i njegovom poezijom imat će priliku za popravni tijekom veljače u splitskoj knjižnici Trstenik, pa u Tučepima... Novinar i književnik Siniša Kekez na stranicama Slobodne Dalmacije "sumirao" je razgovor s poljičkim pjesnikom koji bi mogao biti mjerna jedinica za strpljivost i opuštenost. Suri je za razgovor odabrao kafić u suncu, i zaželio da razgovaramo prirodno, na "ti", kad se e sugovornici ionako već dugo i dobro poznaju. A kao dokaz koliko je kultan, a izvan medijskog kadra, ovo mu je prvi intervju. Možda i najbolji.

ONAJ LIK IZ ČITANKE

Kultni omiški pjesnik, predavač na splitskom FESB-u i planinar objavio novu zbirku poezije

Piše: Siniša Kekez / Slobodna Dalmacija
Izvor: Slobodna Dalmacija
Foto: Milena Pribičević i FB I.S.Suri


Bijeli medvjedi i narančaste elipseImaš pjesmu "Sretni ljudi ne pišu", a objavljuješ zbirku nakon 21 godine. Iz toga se može zaključiti da si bio sretan?

– U tu 21 godinu bio sam i sretan i nesretan. To bih prije pripisao svome načinu pisanja. Pišem sporo i malo, nekad mjesecima oko jednog stiha slažem pjesmu. Vrlo rijetko mi se dogodi, kao u pjesmi "Proljeće još nije došlo u Ljubitovicu", da sjednem i zapišem pjesmu. Dosta toga što pišem bacim ili jednostavno reduciram.

Već četiri-pet godina sebi govorim da ću na ljeto dovršiti zbirku i uvijek mi fale dvije-tri pjesme. Trebao mi je neki rok i odlično mi je došlo da mi je izdavač rekao da to mora biti gotovo do kraja godine. Da nije toga, možda bih još otezao.
 

ZAKON O ILUSTRACIJI

U novoj zbirci pjesme su malo izgubile na dužini, ali su motivi slobode, putovanja i neuklopljenosti ostali isti?

– Sigurno da mi se poetika mijenjala. U prethodnoj zbirci bio sam socijalno angažiraniji, buntovniji. A ova zbirka je više okretanje samom sebi. Ne zadajem sebi nikakve pravce, pišem ono što osjećam i što živim. Mislim da poezija mora biti očišćena od svega suvišnog. Najdraže su mi pjesme gdje uspiješ sve sažeti u tri stiha.

Dosta polažeš na likovnu opremu knjige?

– Meni su ilustracije sastavni dio knjige, jednako važne kao pjesme. Prvu zbirku "Žuti kompresor" radio je Dalibor Popović, drugu Darinka Giljanović, sad Andrea Musa. To su uvijek bili meni bliski ljudi koji su znali osjetiti atmosferu pjesama i prenijeti je u likovnu sferu. Ono što sam imao u glavi, Andrea je već imala na papiru.

U pjesmama oslovljavaš Sala. Tko je on?

Sal je bio jako bitan lik u prošloj zbirci. On je jedan od likova iz romana "Na cesti" Jacka Kerouaca, lik koji predstavlja samog pisca. Čitajući roman, poistovjetio sam se s tim likom i uvrstio ga u pjesme. Sada sam prestao pričati s njim, ali u zbirku smo uvrstili nekoliko pjesama iz te faze.

Jesu li beat pjesnici presudno utjecali na tebe?

– Osamdesetih i devedesetih godina dosta sam crpio iz beatničke poetike. Čitao sam Ginsberga, Ferlinghettija i sve što je u to doba bilo dostupno. Čitajući Pessou, koji je meni vjerojatno najbitniji pjesnik, i Szymborsku, našao sam neke druge uzore i utjecaje.


Poljički new York / ilustracija Ivan Perić
   Ilustracija:  Ivan Perić


AMERIČKI POLJIČANIN

Pjesme "Moj svijet" i "Bila košulja" ušle su u čitanke za peti i šesti razred. Kako si reagirao kad su te obavijestili?

– Nisu me pitali za dozvolu i to me malo naljutilo jer mislim da je to stvar pristojnosti. Na kraju mi nije bilo krivo jer to je ipak priznanje. "Školska knjiga" koristi kvaku da se u nastavne svrhe može objaviti bilo što ako autor nema ništa protiv. A autor ne može imati ništa protiv ako ga ne pitaš. Naravno da bih pristao da su me pitali, glupo je da to saznam od prijatelja. Stupio sam s njima u kontakt i dobio simbolični honorar. U škole me nisu zvali, ali čim si u čitankama, više te ljudi vidi. Djeca znaju reći: "Ovo je onaj iz naše knjige."

Na web-stranici Grada Omiša nalazi se i tvoja pjesma "Moj svijet". Iz Omiša ti je i nakladnik, tamo ćeš imati prvu promociju, Omiš je očito tvoj grad?

– Autor web-stranice došao je na ideju da uz pjesme omiških klasika stavi pjesme i aktualnih pjesnika, poput mene ili Vanje Vlahovića. "Moj svijet" postala je moja najeksponiranija pjesma premda meni nije među favoritima. Ljudi se poistovjete s njom, a ja bih želio da znaju i neku drugu. A Omiš je moj grad, glavni lik mojih prvih pjesama. Danas su u Omišu pokrenuta neka dobra događanja. Buljević i Centar za kulturu osnovali su teatar i biblioteku, a Vice Tomasović pokrenuo je festival Almissa Open Air, nešto najbolje što se Omišu dogodilo. I prije je u Omišu bilo jako talentiranih ljudi, ali ili su se realizirali negdje drugdje ili su se uklopili u omiško sivilo.

Andrea, Suri i Dijana

Je li i tebi bilo teško doprijeti do Zagreba?

– Da sam htio tražiti izdavača u Zagrebu, vjerojatno bih došao do nekoga. Devedesetih sam čak pokušavao doći gore, no tadašnje okruženje nije mi se svidjelo. Činilo mi se kao da nije bitno da budeš u kontaktu sa stvarnošću, nego da jedan bude nenadjebiviji od drugoga. Prethodna moja zbirka bila je bez prave promocije, a dvadeset godina poslije shvatio sam da ta knjiga nije bez odjeka.


NESTANAK TUGARSKIH TREŠANJA

Zaista nije, bitna je i kod splitske publike i pjesnika. Držiš li Split svojim gradom?

Omiš i Tugare su moji gradovi. Split mi je radno mjesto. Imam tu puno prijatelja, ali mislim da u Tugarima imam sve što i u Splitu, samo što tamo imam više mjesta. A 20 minuta vožnje do posla, toliko bih se vozio i s Meja.

Što se dogodilo s tugarskim trešnjama?

– One su nestale. Ima trešanja iz Tugara, ali to nisu tugarske trešnje. Kad sam bio dijete, trešnje su bile kao hrastovi. Neki to povezuju s nestankom pčela koje su ih oprašivale, neki sa zagađenjem zraka iz Dugog Rata. Kad bakica na pazaru kaže da su trešnje tugarske, nisu. Da jesu, ja bih ih prepoznao. Kao da je s tugarskim trešnjama nestao i tugarski život. Tugare više ne funkcioniraju kao klasično selo, ne znam je li to dobro ili loše.

suri i ekipa

Mjesto rođenja i života povezuje te sa slavnom poljičkom pjesničkom školom. Osjećaš li bliskost s njima?

– Volim ih čitati, pogotovo Pupačića, no ne želim se ograničavati da budem poljički pjesnik, želim biti samo pjesnik. Jednom je moj prijatelj Zdravko Cota dao moje pjesme Anđelku Novakoviću. On ih je pročitao i rekao da ja uopće nisam poljički pjesnik, nego da više sličim na Amerikance. To sam shvatio kao veliki kompliment. Iako imam pjesama koje su vezane za Poljica.

Desetljećima si predavač i na planinarskoj školi PD-a "Mosor". Obišao si dosta planina, a čini se da ti je ipak najdraži Mosor?

– Cijeli život sam u planinarstvu, aktivan kao vodič, instruktor i predavač. Nastojim popularizirati ideju da je planinarstvo način razmišljanja i života. No u zadnje vrijeme forsira se planinarski turizam, a u tome ne želim sudjelovati. Mosor mi je zaista najvažniji jer sam rano shvatio da se nikad neću popeti na Himalaju. Vezan sam za Biokovo, Kozjak i Mosor. Planinarstvo nije samo osvajati vrhove, nego živjeti u planini, doživljavati je i razgovarati s njom. Meni je dovoljno i malo brdo u Zagori. Ono mi je u ovim godinama draže nego Alpe i Himalaja.


OMIŠANI ME PROZVALI SURI

I ovu knjigu potpisuješ kao I.S. Suri. Što taj nadimak znači i jesi li ga dobio jer su Jozo Lozovina i Milorad Bibić već zauzeli Mosor?

– Ha-ha-ha. Nadimak je došao u srednjoj školi i bio je zapravo Surovi. Omišani su ga skratili u ljepšu verziju Suri. Tako me zovu i na fakultetu. Tako sam potpisao prvu knjigu pa nastavio.

Suri

Amaterski si glumac. Kako si se u tome našao?

– Prije pet-šest godina Petar Buljević uspio me nagovoriti da u novopokrenutoj omiškoj kazališnoj grupi odigram dvije sporedne uloge. U tome sam uživao, probe sam doživljavao kao seanse, odmor od svakodnevice. No zbog obaveza nisam stizao pa sam se zahvalio. Došli su, srećom, novi mladi ljudi i sve još funkcionira.

U jednoj pjesmi zapisao si da je Oscar za sporednu ulogu najvrednija glumačka nagrada. Zaista tako misliš?

– Mislim da jest. Veliki glumci dolaze do izražaja kada od male uloge naprave veliku. U velikoj ulozi možeš napraviti što hoćeš. Ali ako imaš ulogu od pet rečenica, a ona ostane zapamćena, onda si majstor.

Nećemo valjda iduću zbirku čekati 21 godinu?

– Nadam se da će nova zbirka izići za manje od 20 godina. Nisam produktivan da u godini dana napišem zbirku. Meni je pjesma u mjesec dana puno.

suri predstavljanje knjige

Povezani članci

Who's Online

We have 195 guests and no members online