Edo Retelj: Visine i visine

Edo ReteljMožda ste čuli da je prije nekoliko dana na Kamešnici smrtno stradao splitski alpinist i himalajac 52-godišnji Edo Retelj (1961. – 2013.). Iznenadna lavina se sručila na njega i još trojicu mlađih prijatelja. Jedan je spašen s lakšim ozljedama, a dvojica s težim ozljedama. Edo je ostao na planini.. Hrvatska je izgubila jednog tihog, a velikog čovjeka. Iza njega je ostala njegova supruga i dva sina. Bio je od onih izuzetnih, požrvovnih i samozatajnih ljudi koji je i kao član Hrvatske gorske službe spašavanja pomogao stotinama da se izvuku iz sigurne pogibelji. Bio je primjer kojeg će generacije planinara, i ne samo planinara, dugo pamtiti i učiti od njega.. Ukratko, bio je čovjek o kome vrijedi i na ovakav način reći barem nekoliko riječi. U spomen i u znak pažnje ...

U SPOMEN

Edo Retelj:  Visine i visine

Piše: Dražen Radman
Izvor: Slobodna Dalmacija


Tu negdje, oko nas i među nama, postoje ljudi koji se na jedan poseban način brinu o drugima. Brinu kako im pomoći; kako ih pronaći ako se izgube; kako ih izvući iz nevolje u kojoj su se iz ovog ili onog razloga našli. To su ljudi koji se penju po opasnim vrletima, spuštaju u duboke procjepe spilja, probijaju do snijegom zatrpanih kuća…

Edo Retelj

Ljudi su to koji i po ledu i po žegi, i kad je moguće i nemoguće tragaju za unesrećenima koji tamo negdje, nemoćni i(li) ranjeni, sa zebnjom i strahom čekaju na svoj spas.

To su ljudi na koje se može računati gdje god i kad god se nekome nešto dogodi. S tim da uopće nije važno o kome se tu radi: o starici od osamdeset godina koja je izgubila orijentaciju pa zalutala u šumi ili nekom nesmotrenom turistu koji je krenuo u ‘osvajanje Velebita’ pa se poskliznuo i slomio ruku, nogu …

Jednostavno, to su ljudi koji se na poziv u najkraćem mogućem roku okupe i krenu u nesebičnu akciju spašavanja. Pritom, svatko od njih treba nešto naglo prekinuti: netko ugodnu šetnju ili gledanje kazališne predstave sa svojom suprugom, netko igru sa svojim djetetom, a netko gledanje omiljenog ‘El classica’ s društvom.

Među njima ima i onih koji prešute da imaju temperaturu kako bi ipak s ostalima krenuli u akciju. To su ljudi koji imaju  rijetke i dragocjene osobine – snažnu volju, pribranost i strast da pomognu onima do kojih prosječan čovjek nije u mogućnosti doći. Ovi se ljudi žrtvuju i daju od sebe ono  najbolje da bi izbavili njima uglavnom nepoznate ljude.

Edo Retelj

Koliko samo brige i strepnje ovi ljudi ostavljaju za sobom svaki put kad napuštaju svoj dom. Jer u mislima i srcima njihovih najmilijih često stoji ono Što ako.. Koliko tu samo stane onih kratkih zagrljaja i brzih rastanaka bez velikih riječi, ali zato s velikom ljubavlju pomiješanom s nadom da će se uspjeti spasiti čovjeka, da će se svi sretno vratiti, nastaviti gdje su stali …

Edo Retelj je bio jedan od takvih.

Jedan od onih koji je išao onamo gdje je razina iskušenja bila iznimna. Jedan od onih koji je, stoga, i vlastiti život često izlagao pogibelji. Bio je istinski zaljubljenik u veličanstvenost i gordost planine i njenih visova, kako one najveće u dalekoj tuđini, tako i one najmanje, u samom susjedstvu..

No, čini se da se u njegovim očima nijedan uspon nije mogao mjeriti s onom radošću i zadovoljstvom kada bi jedan jedini čovjek bio spašen u akciji čiji bi i on bio sudionik.

Kada je netko spreman, kao što je on bio, popeti se i na visoki čempres, a sve kako bi spasio jednu preplašenu mačku koja je tamo dospjela pa nije htjela sići, onda se svakako radi o čovjeku koji zna da je svaki život, pogotovo ljudski, nemjerljivo vrijedan i da se za njega vrijedi boriti.

Edina supruga i djeca ostala su bez muža i oca na kojega mogu biti zauvijek ponosni. Baš kao i sva  rodbina. Njegove kolege iz HGSS-a ostali su bez velikog prijatelja koji im je bio više od toga. Split i Hrvatska su ostali bez jednog samozatajnog, skromnog, divnog čovjeka koji je bio daleko od ‘očiju i svjetala pozornice’.

Edo Retelj

Njemu to nije ni trebalo. Ali je zato često bio blizu radosnih očiju onih do kojih bi nerijetko i u posljednji trenutak stizao, zajedno s drugim spasiteljima i požrtvovnim prijateljima. A ti pogledi i oči pune zahvalnosti spašenih ljudi osjećaj je i zadovoljstvo koje se ne može mjeriti s nikakvim novcima ovog svijeta.

Da, Edo je bio nižeg rasta, ali istovremeno i vrlo visok čovjek. Jer ono istinsko i bitno mjeri se nevidljivim mjerilom. Ono uvijek ostaje, pamti se i prenosi djeci.

Vjerujem da je Edo u dobrim rukama sada.

Ondje gdje više nema ni boli ni studeni ni bilo kakvog straha.

Da, nadam se da je sada kod Nebeskog Oca i Stvoritelja sveg postojećeg.

Ondje gdje vlada mir Božji i gdje ljepota nebeskih visina natkriljuje sve visove ovog prolaznog svijeta.

Povezani članci

Who's Online

We have 961 guests and no members online